Muzička akademija predstavlja jednu od najintrigantnijih osobnosti glazbe 20. stoljeća

U srijedu, 27. studenog 2019, u 19:30 otvara se nova sezona koncertnog ciklusa Vivat academia u kojem zajednički muziciraju studenti i profesori Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Za taj je dan planiran Hommage à Kurt Weill, a održat će se u Koncertnoj dvorani Blagoja Berse. Umjetnička je voditeljica koncerta Martina Zadro, suvoditeljice su Martina Gojčeta Silić i Mateja Pučko Petković, a suradnici Lana Bradić i Darko Domitrović. 

Hommage à Kurt Weill održava se ususret sedamdesetoj obljetnici skladateljeve smrti 2020. godine U želji da predstave raznovrsnost stvaralaštva ovoga kompozitora mladi pjevači uz pratnju klavira, ali i harmonike, predstavit će poluscenske izvedbe odabranih pjesama i songova iz njegovih mjuzikala – od ranih njemačkih, preko francuskih, do američkih godina stvaralaštva. 

Kurt Weill jedna je od najintrigantnijih osobnosti glazbe 20. stoljeća. Njemačko-židovskog podrijetla, kasnije američki državljanin, autor je mnogih inovativnih kazališnih djela koja su odraz raznovrsnosti izraza i provokativne dvosmislenosti, potpuno autentične njegovom stilu skladanja osobite orkestracije. Proveo je reformu glazbene pozornice surađujući s vodećim dramskim piscima toga doba, tražeći put izvan realističnog teatra, a unutar žanra opere i glazbenih komedija. Kroz plodonosnu suradnju s Bertoltom Brechtom, Georgom Kaiserom, Paulom Greenom i Maxwellom Andersonom, koji su se bavili realističnim ne-teatrom, Weill shvaća da glazbena scena opravdava svoje postojanje samo ako teži rjeđem nivou istine – ako obnavlja poeziju, poput iskonske opere ili grčke drame. Tako pisac i pjesnik postaju jedno i stvaraju nove suvremene oblike. Nastojeći se osloboditi kazališnih i glazbenih formi prethodnih desetljeća, ostvaruju djela za publiku svoga vremena, bez opterećenja za buduće naraštaje. Weill ne sklada iz estetskih razloga, u nastojanju da stvori novi stil, već sklada kako bi izrazio ljudske emocije te teži sjedinjenju riječi i glazbe, kao prijeko potrebne spone razumijevanja prirode same predstave, koja prenosi radnju na drugu, višu razinu i komentira zbivanja s univerzalnoga, ljudskog stajališta. Stvara glazbu koja omogućuje da se pokretanje i djelovanje riječi proširi, tako da vrijednost riječi pronalazi svoje upotpunjenje u vrijednostima glazbe.

Weill nije smatrao da kompromitira svoj glazbeni integritet time što je skladao za široku publiku i radio za kazalište, radio, film ili drugi medij. Prozvan je ultramodernistom jer nije zazirao od korištenja neuobičajenih instrumenata i ostalih dostupnih mu sredstava da izrazi svoju misao ili emociju slušatelju. Komponirao je direktno na papir, prema libretu u koji je vjerovao, nikada ne priznajući razliku između ozbiljne i lagane glazbe, već samo dobre i loše. Kada su ga 1933. nacisti proglasili kulturnim boljševikom, odlazi u Francusku, a naposljetku u SAD.

U Njemačkoj sam poznat kao kulturni boljševik, moja glazba je ne-njemačka i ne-arijevska. Zovu je asfaltnom muzikom, zato što se odbija od grada, što je za mene veliki kompliment – rekao je.

Neki ga kritičari smatraju najutjecajnijim kompozitorom 20. stoljeća ne samo zbog divljenja njegovu neupitnom doprinosu razvoja off-Broadway scene u New Yorku već i zbog stajališta unutar univerzalnoga glazbenog jezika prema kojem je američka pop-kultura 20. stoljeća nasljednica europske klasične glazbe 18. i 19. stoljeća, što odjekuje unutar važnih povijesnih događaja.