„Kultura oblikuje čovjeka, daje mu smisao, jača ga u identitetu i potiče čovjeka da misli svojom glavom”

Kada se prije gotovo tri godine pojavio u kinima, film Ti mene nosiš osvojio je i kritiku i publiku. Prvi dugometražni igrani film redateljice Ivone Juka pripremao se dugih sedam godina, a svoju će televizijsku premijeru imati 1. ožujka 2018. na drugom programu Hrvatske radiotelevizije u 21 h.

Film donosi tri snažne, ali i potresne priče koje se u filmu djelomično dodiruju, a glavni motiv jest odnos oca i kćeri. Likove kćeri sjajno su utjelovile Helena Beljan, Lana Barić i Nataša Dorčić, a od ostalih glumačkih imena nemoguće je ne spomenuti Natašu Janjić, Vojislava Brajovića, Filipa Križana, Sebastiana Cavazzau, Krunu Šarića te Gorana Hajdukovića. Dosad je osvojio brojne nagrade na europskim festivalima, a redateljica Ivona Juka za njega je 2016. godine dobila prestižnu Nagradu Vladimir Nazor.

Povodom televizijske premijere razgovarali smo s redateljicom o procesu nastanka filma, suradnji sa sestrom Anitom koja je producentica filma, reakcijama publike, problemima u hrvatskoj kinematografiji te planovima za budućnost. 

Kako je nastala ideja za film Ti mene nosiš i jeste li u priču uključili i neka osobna iskustva?

Ideja za film nastala je iz osobnog iskustva; okidač je bilo pitanje Kad ćeš se promijeniti?, i to od osobe koja je očekivala da se promijenim zbog sebičnih želja i potreba. To me navelo na razmišljanje kako svi, barem s vremena na vrijeme, imamo potrebu promijeniti druge, no istovremeno očekujemo biti prihvaćeni i voljeni ovakvi kakvi jesmo. Slijedilo je samo pitanje u koji odnos taj, zapravo unutarnji, konflikt smjestiti. Odlučila sam se za odnos kćeri i očeva jer taj odnos nije uobičajen, a i zbog svog odnosa s ocem s kojim sam bila vrlo povezana. Ovo je skraćen opis procesa, no mislim da svaki autorski film kreće iz osobnog iskustva ili, bolje rečeno, osobnog doživljaja pojava, pa čak kad nije u pitanju sadržaj osobnog iskustva. Primjerice, ideja za moj dokumentarni film o zatvorenicima Što sa sobom preko dana također je nastala iz osobnog doživljaja sistema koji nas melje i iz pitanja Ima li izlaza, odnosno slobode za ikoga?, pa sam tako odlučila snimiti dokumentarni film o ljudima koji su prekršili pravilo svakog sistema. Njihovo je iskustvo izvan mojeg iskustva, ali ideja za film krenula je iz, nazovimo to tako, osobnog iskustva. Naravno, u svaki svoj film – bilo dokumentarni, bilo igrani – unosim osobne poglede, razmišljanja, a ponekad i situacije iz mojeg ili života drugih ljudi.

Izvor: Ivona Juka

Ti mene nosiš prvi je hrvatski film kojeg je otkupio Netflix, pa je tako postao dostupan publici od 75 milijuna ljudi. Kakve su reakcije na film iz drugih dijelova svijeta?

Izvrsne. Osim prikazivanja filma na festivalima gdje smo imali neposredan kontakt sa stranom publikom, još nam uvijek stižu reakcije i dojmovi gledatelja na Facebook i e-mail, a upravo sam se vratila iz Berlina s filmskog marketa, gdje sam imala sastanke s producentima. Ugodno nas je iznenadilo kad bi nam pri predstavljanju rekli da su gledali naš film na Netflixu i oduševljeno nam prenosili svoje dojmove. Dobra referenca za druge projekte.

Likovi djevojčica u filmovima, a osobito domaćim, često su stereotipizirani. Lik Dore posve izlazi iz tih okvira i iznimno je kompleksan. Što njezin lik znači za ovaj film?

Djeca su jednako kompleksne osobe kao i odrasli, zato ne razumijem zašto ih u domaćem filmu prikazuju simplificiranima – ponekad više i od kućnih ljubimaca. Još nekako mogu podnijeti kad su djeca u filmu posve sporedni likovi, mada je i to iritantno. Na primjer, kada vidim scenu roditelja koji su pred razvodom, a dijete traži samo čašu mlijeka s medom u ruci, priču za laku noć i onda još izrecitira rečenicu: A hoćete li vas dvoje ostati zajedno? No dobro, to još i mogu podnijeti, ali grozno mi je teško kad vidim djecu kako su stereotipizirana u dječjim filmovima i kako recitiraju dijaloge. Tko nije vidio djecu i ne zna da su jednako inteligentna ili čak inteligentnija od odraslih, što je i znanstveno dokazano, jer se brže snalaze u novonastalim situacijama, samo imaju manje životnog iskustva, onda taj ne bi trebao režirati djecu. Lik Dore je karakter – s vrlinama, ali i manama. Ona je inteligentna, ali oblikovana socijalnim backgroundom, okolinom u kojoj živi. Iako pametna, lijena je, bez radnih navika i mašta o putu uspjeha koji joj serviraju mediji. No istovremeno brže prolazi kroz osobnu transformaciju od odraslih likova koji su začahureni u svojim predodžbama i predrasudama, pa i u iskrivljenoj slici svoje osobnosti, svojih propusta i mana.

Izvor: Ivona Juka

Izuzev sjajnih skladbi Teha Tearda, u filmu se pojavljuju pjesme nekih domaćih bendova, primjerice Narko Pips Chips & Videoclipsa. Čija je ideja bila spojiti baš te pjesme s određenim scenama?

Većina pjesama postojala je u scenariju poput Kawasaki 3P Puta Madre, a Narko od Pipsa pjesma je o kojoj bih voljela jednog dana nešto napisati. Nevjerojatno, ali Dubravko Ivaniš Ripper kao da je to znao i poslao mi je mail u kojem me pitao hoću li nešto napisati za knjižicu uz njihov CD, nešto o tome što mi ta pjesma znači i zašto baš ta pjesma. Počela sam pisati – ma, sram me reći koliko sam puta pisala i koliko sam verzija napisala, ali svaki sam put bacila napisano. Nisam mu poslala ni jednu verziju jer je sve što sam napisala bilo tako bijedno naspram te pjesme – koja je fantastična. Kako je vrijeme odmaklo od tih pokušaja, uviđam kako je greška što sam uopće pokušavala napisati utiske; možda bi bilo bolje da sam opisivala samo scene na koje me asocira ta pjesma. Dubravko Ivaniš mi nije zadao okvir, zeznula sam sama. Za neke stvari treba vremena i odmak.

Izvor: Ivona Juka

Kako je surađivati sa sestrom na filmu?

Teško, ali volim je najviše na svijetu. Nije ni njoj lako sa mnom. Ona će reći da je njoj teže, a ja da je meni lakše.

Zašto?

Pametniji popušta. A uz to, kao što rekoh – volim je najviše na svijetu. Bez obzira na moju ljubav, ona je doista najbolji producent. Godinama su je šikanirali, a svejedno je uspjela proizvesti kvalitetne filmove. Nedavno je bila primljena u jedan međunarodni program producenata koji služi povezivanju producenata iz različitih zemalja u svrhu ostvarivanja suradnji između kinematografija. Komisija u HAVC-u odbila joj je sufinancirati troškove tog programa, dok su jednoj drugoj osobi koja se prijavila na isti program odlučili sufinancirati troškove. Ta druga osoba, inače simpatična – namjerno govorim osoba jer ne želim otkriti ni spol, dakle ništa protiv te osobe privatno – režirala je kulinarski show. Ah, vjerojatno smatraju kako treba sufinancirati početnike, a ne nekoga tko iza sebe ima niz koprodukcija, filmove koji su nagrađivani na festivalima i uspješne distribucije, kao i uspješne prodaje filmova na međunarodnoj razini. Doduše, nije mi jasna logika te komisije, trebalo bi im biti u interesu da za takav program sufinanciraju nekoga s boljim rezultatima, nekoga tko može dovesti strane koprodukcije u našu zemlju, no eto, ovo je čak sitnica naspram nekih drugih šikaniranja. Anita je uspjela proizvesti kvalitetne filmove u ovih sedam godina dok su joj sva vrata glavnih izvora financiranja filmova u Hrvatskoj bila zatvorena, i ne samo da je uspjela preživjeti, već je ostvarila i veće rezultate od onih producenata koji su imali debele veze u HAVC-u, putovali s tadašnjim ravnateljem na festivale, sjedili u Odboru ili Vijeću HAVC-a i slično.

Zašto Vam je bivši ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar stvarao probleme prilikom stvaranja filma?

Ne želim davati moć negativizmu, pa ću o ovome odgovoriti najkraće moguće. Iako, to je dugačka priča čije ću elemente radije staviti u neki od budućih scenarija, nego da pričam o pokojnom u smislu funkcije. Problemi su preblag opis za sedam godina progona, no moć više nije tako raspoređena kao prije nekoliko godina, nakon ovog filma. Ja više nisam nemoćan i neafirmiran autor nad kojim se netko tko ima moć može iživljavati svim sredstvima zaplašivanja, zatvaranja vrata i progonima svih vrsta; od psiholoških do egzistencijalnih. Pozicije su se obrnule – on je osoba koja je ostala bez fotelje, njegova je karijera gotova, a moja ide uzlaznom putanjom. Samo kukavica cipelari nokautiranog. Također, nisam ga ja nokautirala, već oni koje je hranio i dizao u nebesa.
No ono što definitivno hoću – borit ću se i dalje protiv onih koji ovu kinematografiju žele vratiti u klijentelističku skupinu i neću im nikad više dopustiti da rade ono što su prije radili. Definitivno ću iskoristiti svu svoju snagu i moć u kreativne svrhe, prvenstveno kroz filmove koje radim, ali svakako i angažiranim djelovanjem za boljitak ove kinematografije.

Bliži se premijera filma na HRT-u. Neovisno o tome, smatrate li da javni servis ostavlja dovoljno prostora kulturi?

Nikad nije dovoljno, uvijek treba više. Svaki bi javni servis trebao ne ostavljati (jer čak i ta riječ upućuje na ostatke), već pružati prostor za kulturu. Kad bi bilo više prostora za kulturu, manje bi nam se događale ove gadosti koje se događaju u svim segmentima države. Kultura oblikuje čovjeka, daje mu smisao, jača ga u identitetu i što je najvažnije, potiče čovjeka da misli svojom glavom.

Izvor: Ivona Juka

Kako biste opisali stanje hrvatske kinematografije danas?

Stanje je loše, ali ne zato što je otišao ljubljeni interesne skupine s mjesta ravnatelja, već zato što su je oni takvom napravili. To je bio balon koji je morao kad-tad puknuti. Grabili su koliko su mogli, nezasitno i godinama, te je sada HAVC ostao u dugovima, a oni koji su nezasitno grabili još se usuđuju i oplakivati ta dobra vremena. Uz to se usuđuju kukati o miješanju politike u film, a baš najglasniji u toj kuknjavi mogu zahvaliti svojim vezama s političarima na zaštiti i na tome što nitko od njih nije odgovarao za počinjeno. No oni su valjda kao razmažena derišta, čak pomalo ljuti na te iste političare – što im nisu omogućili i dalje isto, što ne mogu više žderati omiljene slatkiše. Zamislite klinca koji kriči: Ja bih još malo grabio, eto, to su ovi koji oplakuju ta dobra vremena.

Zanimljivo mi je bilo kako Vam Vaša majka nije željela kupovati igračke, ali je to pozitivno utjecalo na Vašu kreativnost. Mislite li da će današnje vrijeme, u kojemu djeca više vremena provode u virtualnom svijetu nego onom pravom, negativno utjecati na razvoj kreativnosti u ranoj dobi?

To je bila njezina teorija, nisam pobornik te teorije jer ne mogu odoljeti nećakinji Leni. Iako joj ne treba više igračaka jer ih ima dovoljno da otvori dućan, svejedno joj stalno nešto kupujem i donosim, pogotovo s putovanja. Nedavno sam joj kupila dva plišanca koji se nose kao narukvice i s njima smo se igrale dvojice pomalo uvrnutih tipova koji se bave mističnim pitanjima i dolaze do mističnih odgovora. Eto otkud ideja za naslov serije Mistika uspjeha. Šalim se, naravno. No hoću reći da je bitno biti kreativan s igračkom ili bez nje. Izobilje često ubija kreativnost, može stvoriti ovisnog konzumenta tuđih sadržaja, ali ono može i divno poticati kreativnost te ponuditi bogatstvo opcija. Na nama je da klince potaknemo na kreativno iskorištavanje izobilja, informacija i riznice znanja koje su im doslovno pod jagodicama prstiju.

Koliko Vam znače nagrade i priznanja?

Mnogo jer bez njih nema novog projekta. Redatelj bez nagrada i priznanja teško može doći do financiranja novog projekta. Vjerojatno ne postoji ni jedna umjetnost koja je toliko natjecateljska kao filmska, i to samo zbog toga što je u proizvodnji tako skupa. Inače, najradije bih da ne moram poslati film niti na jedan festival. Znam da ovo zvuči kontradiktorno, ali nije li to natjecanje filmova bijedno? Koji je bolji? Nije to kao u sportu da svi činimo isto, pa se možemo natjecati tko je bolji. Stvarno nema smisla uspoređivati filmove koji mogu biti toliko različiti, a svaki na svoj način dobar. Na kraju se to svede na nečiju mjeru ukusa, bez ikakve objektivnosti, eto, to su festivali. Kako uspoređivati priču o irskoj borbi za neovisnost i priču o dječaku koji je bio seksualno zlostavljan? Prvu je režirao Ken Loach, a drugu je režirao Almodóvar. Osim što dolaze iz različitih kultura i od različitih autora, oba filma su sjajna i tu doista nema objektivnih mjerila. Naravno, ponekad je na nekom festivalu neki film znatno bolji od drugih, ali to opet možda nije objektivno mjerilo jer je pitanje koje filmove nismo ni vidjeli zato što nisu prošli ukus nekog selektora.

Na čemu trenutno radite?
Razvijam nekoliko novih projekata zbog kojih sam išla u Berlin na filmski market. Jedan je TV-serija, a ostali su filmovi. Želim se okušati i u žanrovskom filmu.