„Kroćenje goropadnice” pobjednička je predstava 33. Gavellinih večeri

Dodjelom nagrada ovoga su petka, 14. prosinca, zatvorene 33. Gavelline večeri. 

Iza nas dva su intenzivna kazališna tjedna tijekom kojih smo vidjeli 11 predstava u konkurenciji za nagrade, i to kazališnih kuća iz Splita, Rijeke, Ljubljane, Beograda, Zadra i Zagreba. Nakon predstava slijedili su dinamični i opušteni okrugli stolovi na kojima je publika mogla dodatno upoznati umjetnike koje je tu večer gledala. Odabrane predstave pogledalo je i prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Branka Cvitković, glumica, nacionalna prvakinja; Marina Pejnović, kazališna redateljica i Dino Pešut, pisac i dramaturg. Oni su odabrali dobitnike nagrada za najbolju mušku, odnosno žensku ulogu, najbolju režiju te najbolju predstavu ovogodišnjeg Festivala.  

Iz obrazloženja:

Najbolja ženska uloga – Tena Nemet Brankov

– U velikoj ansambl predstavi sastavljenoj od niza uzbudljivih priča o ljubavi koja nestaje, koja melje, uništava i ostavlja na pragu ludil, gdje su sve emocije na površini, žive, erotske, uzbudljive, rastvara se svijet talenata i žive glumačke igre. Tena Nemet Brankov živi sve premise predstave Ponovno ujedinjenje dviju Koreja. Ona bez ustezanja iz svoje i krhkosti i  snage u sebi secira život u ljubavi, oko ljubavi pa čak i bez ljubavi. Svaku od tih minijatura pretvara u živu, svježu i emotivno nabijenu glumačku kreaciju. Bez sustezanja Nemet Brankov rastvara se, propituje rubove ludila i performativnosti, a da pritom s lakoćom ulazi u grupnu suigru. Tena Nemet Brankov moderna je glumica koja plijeni pažnju svježinom i izravnošću svojih umjetničkih odluka. Svaku od rola balansira na oštrici između razoružavajuće krhkosti i samopouzdanja. Ona svoja ludila, svoje tijelo i svoju seksualnost čini svojom, prkosi nametnutom okviru i do samog kraja bez ostatka se predaje sceni, partneru i publici, ostavljajući iza sebe sirove osjećaje, strahopoštovanje, empatiju i samo pokojeg skandaliziranog gledatelja.

Najbolja muška uloga – Rakan Rushaidat

– Rakan Rushaidat živi na sceni s toliko bolnom iskrenošću i jednostavnošću da se njegova interpretacija Arona u predstavi Tit Andronik doima gotovo na rubu dokumentarnog. Njegov je Aron duhovit, razoren čovjek u nadi da će preživjeti nanose nekih povijesnih nepravdi, otac poraženih koji postaju zločinci kao nusprodukt nepravednosti svijeta. Njegovu izvedbu odlikuje odabir jednostavnih i minimalističkih glumačkih sredstava. Uloga Arona testament je glumačkog proživljavanja, iskrene glumačke kreacije gdje se Rushidat i Aron preklapaju posredstvom Shakespeareova teksta. Izvedba Rakana Rushidata dokaz je da kanonska književnost i stih još uvijek mogu biti živi, iskreni, istiniti i bolni. Naravno, Rushidatov Aron okružen je iznimnim ansamblom ZeKaeMa te svoj puni potencijal ostvaruje u suigri s Tamorom Katarine Bistrović Darvaš i Titom Andronikom Sretena Mokrovića.

Najbolja režija – Ivan Plazibat

– U predstavi Kroćenje goropadnice režija zaista postaje objedinjujući faktor kolektivnog truda. Odlika je predstave stapanje elemenata u koherentni svijet između tragedije i komedije. Režija je Goropadnice kolektivni trud, mjesto gdje se spojio energičan, provokativan, mlad i progresivan ansambl s jednako drskom, osobnom i bolnom adaptacijom Mile Pavićević, a sve pod vodstvom i oblikovanjem Ivana Plazibata. Neko opće mjesto kaže da je najbolja režija ona koja se doima nevidljivom i tako logičnom. Plazibatova režija rastvara i oslobađa kreaciju glumaca, nije hermetična te odiše suvremenošću u odabiru teatarskih sredstava. Lakoća s kojim je integrirao rasturajuću energiju ansambla s dekonstrukcijom Mile Pavičević, utrajavanja fizičkog i izgaranje u kolektivnoj igri, poeziju Williama Shakespearea i Vojka V, najraskošniji je prikaz redateljskog talenta i samouvjerenosti Ivana Plazibata.

Najbolja predstava – Kroćenje goropadnice

– Na 33. Gavellinim večerima jedna se predstava izdvojila svojom maštom, humorom, oštroumnošću i energijom. Negdje na pola puta između ohlađene njemačke redateljske i scenografske estetike i dobrano pregrijane glumačke energije sa splitske rive nastala je ova osebujna predstava. Kroćenje goropadnice hrabro je i drsko čitanje Shakespearea gdje se žensko ludilo, muška glupost i nasilje izokreću iz svojih ustaljenih odnosa. Muškarce se ismijava, sramoti, oni postaju nerazumni ridikuli, naivni romantici, monstrumi i dakako goropadnici. Sestre Katarina i Bianca postaju punokrvne, hrabre žene u otporu, u pokušaju ostvarivanja prava na svoj život i prava na svoje odluke. Predstava daje uvid u stanje svijeta danas, kritički propituje lokalni kontekst, univerzalna feministička pitanja te bilježi napredak borbe za jednakost. Kroćenje goropadnice novo je čitanje drame, jedan prijevod u sadašnjost koji nije samo puka aktualizacija predloška, već uspostava suvremenog kazališnog jezika. Iako povremeno skandalozna, predstava upire u svaku od bolnih točaka današnjeg svijeta, institucionalno nasilje, odnos kapitala i ljubavi te destruktivnost konzervativizma. Isto tako, otvoreno iznosi tezu da su muškarci ti koji su ludi i koje treba krotiti.

Manifestacija je zatvorena izvedbom predstave Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže, u režiji Nine Kleflin u izvedbi Hrvatskog kazališta Pečuh.