„Koja je ovo država“ – priča o nestabilnoj vladi koju vrijedi pogledati

Film Koja je ovo država nešto je novo na filmskoj sceni. Taj novitet donosi poznati filmski i kazališni redatelj Vinko Brešan čije su filmove mnogi od nas više puta pogledali. 

Vezano: Vinko Brešan: „Očito se svaki moj zaplet čita kao provokacija.“

Ova komedija apsurda prikazuje kako se hrvatsko društvo pomalo izgubilo, ostalo i dalje u povijesti, vraćajući se i pozivajući na događaje koji su prošli. Zaboravilo je budućnost, ono na čemu bismo svi trebali raditi.

Odlučivši se apsurdom prikazati stanje u kojem nam je država, redatelj donosi film u kojem nestabilna vlada rukovođena predsjednikom i premijerom čini sve kako bi spasila svoju guzicu te ide do granice kada čak i lažira Tuđmanovo truplo. Tu je general koji ne može pobjeći snovima u kojima čini samoubojstvo te naposljetku razmišlja o tome. Kao terapiju, s prijateljem odlazi u lov kako bi ubio i pokušao izliječiti. Imamo i ministra koji se zaključava u zatvor misleći kako će pravda biti zadovoljena. Sve njih zasjenile su legende, glavni donositelji smijeha u kinodvoranu, četvorka umirovljenika koja krade Tuđmanov lijes. Brešan je ovom ludom kombinacijom stvorio ludnicu. 

Ovo je ostvarenje doista apsurdno. Situacija, reakcije likova, tempo radnje, šutnja. Nekima se neće svidjeti upravo zbog ritma – jer manjka dinamičnosti i odnosa među likovima. No elementi funkcioniraju jer se njima dokazuje koliko smo kao društvo postali slabi, ne uviđamo probleme koji nas okružuju, na neke velike navikli smo okrenuti glavu i šutjeti baš kao i žena jednog od umirovljenika kojoj u stan muž dođe s lijesom pokojnog predsjednika.

Film će vas istovremeno nasmijati i rastužiti genijalnim scenama, predivnim slikama i odličnim performansima. Lazar Ristovski, Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Krešimir Mikić samo su neki od izvanredne ekipe. Tu je naravno i Ksenija Marinković koja svakom svojom pojavom diže atmosferu pa je tako kratkim nastupom u jednoj sceni razbudila film iz pomalo uspavane atmosfere.

Mogao bih reći kako sam očekivao sasvim nešto drugačije. Možda malo više smijeha, ali fokus mi se preusmjerio na bizarnost pojedinih scena. Neke od malih zamjerki jesu ponavljanja kojima film postane monoton jer se dva puta objašnjava već viđeno te se samim time radnja produljila. I sam početak me na prvu nije osvojio. Puno jači uvod bila bi scena krađe Tuđmanova groba te bijeg kombijem po zagrebačkim ulicama.

Nije riječ o najboljem Brešanovom izdanju, ali je nešto što vrijedi pogledati i o čemu vrijedi kasnije raspraviti s društvom. Sviđa mi se što se redatelj odlučio na nešto novo. Često se autori odluče na eksperiment kojim odlutaju pa se ne znaju iz toga izvući, ali Brešan ne. Zna svoj posao i svakako je uspio u svom naumu, zaintrigirati gledatelje da se zapitaju. K tome, daje jedan mogući odgovor na ono teško i bolno pitanje, gdje su pokopani nestali sinovi, čime film čini jakim, emotivnim i uspijeva namamiti gledatelje da malo mučnu glavom.