Joe - više ljudska nego socijalna priča

Film „Joe“ nalik je filmu „Mud“. Glavni junaci ovih filmova imaju jednostavna imena, ogromnu emotivnu prtljagu, povijest nasilja i zločina te iskrenu želju da se promijene te da budu bolji ljudi pod kontrolom, a u čemu im pomažu djeca.

U ovom slučaju u pitanju je isti klinac – Tye Sheridan, najperspektivniji glumac svoje generacije, čudo od djeteta kojeg je otkrio Terrence Malick u „The Tree of Life“. Oba filma smještena su negdje na jugu, a režirali su ih južnjački autori – kolege s North Caroline. Također, u naslovnim ulogama imaju glumce čije su karijere bile oštećene gomilom loših filmova.

U pitanju je ipak spoj dva distinktivno različita filma i dva autora. Jeff Nichols, autor „Muda“, nikada nije izlazio iz okvira indie scene. Snima nešto sporijim tempom i od „Muda“ je napravio mračan, ali ipak sanjarski i nostalgičan film sa pomalo romantičnim završetkom. S druge strane, David Gordon Green flertovao je s Hollywoodom – snimio je tri različito uspješne žanrovske komedije, a u stanju je izbaciti i nekoliko filmova godišnje. 

„Joe“ je njegov drugi film u 2013. godini, poslije svedenog „Prince Avelanchea“. Oba su snimljena po predlošku. Tako je Joe snimljen po romanu Larryja Browna u adaptaciji Garyja Hawkinsa, velikog poznavatelja piščevog djela i autora dokumentarca „The South of Larry Brown“. „Joe“ je nepatvoreno mračna, tragična priča nabijena emocijama i simbolikom smještena u derutni „Winter’s Bone“ setting.

Joe (Cage) tipičan je južnjački grubijan dobra srca – pošten prema svojim radnicima, zaštitnički nastrojen prema svojoj ljubavnici i dobar prijatelj šerifa, trgovaca i dama iz javne kuće. Vozi stari pick-up i ima opasnog psa. Bivši je robijaš koji ne trpi nepravdu. Alkoholičar je kratkih živaca koji začas plane i upada u nevolje. Jedna od nevolja lančana je tuča s lokalnim sociopatom Williejem Russellom (Blevins).

Moralna parabola

Kada upozna mladog Garyja (Sheridan), Joe će ostati impresioniran njegovom radnom i životnom etikom. Zapanji ga njegovo nošenje s pijanim i nasilnim ocem Wadeom (Gary Poulter – stvarni alkoholičar i beskućnik, naturščik u vrhunskoj i jedinstvenoj ulozi koji je tragično nastradao na ulicama Austina prije premijere filma), mentalno oštećenom majkom i sestrom u siromašnoj obitelji. Gary nije školovan, ali je pametan, snalažljiv i vrijedan zbog čega se Joe brzo veže za njega. Kada Wade i Willie udruže snage u jednom odurnom poduhvatu, film će krenuti putem očajničkog obračuna.

Snimljen kamerom Tima Orra, „Joe“ nudi kontrast lijepog, šumovitog predjela i šteta koje prave ljudi, ljudske bijede i opasnosti. Kuće su neodržavane i prijeti im pretvorba u straćare. Ljudima nedostaju zubi zbog nebrige ili tučnjava. Svi posjeduju oružje – pištolje, noževe, sačmarice… Nasilje i stara zamjeranja jedino su što ih drži izvan apatije.

Joe je vlasnik je tvrtke za šumske radove, ali se ilegalno bavi trovanjem slabog divljeg drveća kako bi veliki drvni kombinat zasadio kvalitetnije i profitabilnije sadnice. Joe je svjestan svog boljeg položaja u usporedbi s radnicima koje tretira strogo, ali pravedno, zaštitnički i ljudski. „Winter’s Bone“ jedinstven je po atmosferi propasti, divljačke izgubljenosti na granici post-apokalipse, ali „Joe“ je film koji je zamisliv i u drugačijoj atmosferi; Joe bi jednako tako mogao biti vlasnik vrtlarske firme ili male tvornice, a Wade bi mogao biti radnik u čeličani ili policajac u penziji. „Joe“ je više ljudska nego socijalna priča.

U pitanju je parabola o moralu, a pitanja su gotovo pa biblijski moćna. Joe je u konfliktu između svoje stalne potrebe za nasiljem (scena kada dovodi psa u bordel), pravljenjem sebe važnim (vožnja u pijanom stanju i sukob s policijom), pijanstvom i kaosom s jedne strane i potrebe da bude dobar te pravdoljubiv s druge. U njemu se bore sile surove prirode i milosrđa, kao u „The Tree of Life“, ali ta borba mnogo je turbulentnija nego kod Seana Penna u Malickovom filmu.

Joe zna da kada nikakvu štetu neće napraviti kad je sam i zaključan u kući, stoga tome i pribjegava kad god može. Trudi se birati bitke i izbjegava nevolje, ali one ga sustižu. U jednom pijanom monologu, Wade tvrdi da oni koji traže nevolju često dobe i više nego što žele i više nego što mogu podnijeti. Ovo se sa sigurnošću odnosi i na Joea, ali i na sve likove u filmu.

Nažalost, odnosi se i na malog Garyja koji se fizički može i želi suprotstaviti ocu, ali ga sputava njegova dobrota i nevinost, iako je otac ološ od čovjeka. Simbolika filma i tajming savršeni su. Nimalo nisu slučajne ni scene sa psima (dog eat dog metafora) i zmijom otrovnicom u šumi.

Savršen odabir glumaca

Ono što ostavlja pomalo mlak utisak je scenarij koji u isto vrijeme pokušava izmijeniti i ostati vjeran izvornom romanu. Larry Brown imao je određen stil pisanja koji je podrazumijevao izlomljeni narativ i česte šokantno-slučajne postupke likova iza kojih ne stoji motivacija. U filmu je narativ opeglan toliko da je fluidan, ali su određeni postupci likova, iako su karakterno dorađeni, ostali bez motivacije. Na trajanje od dva sata, dodatnih dvadesetak minuta u kojima bi se objasnila motivacija za određene postupke, ne bi bilo na odmet. To film čini neujednačenim i posebno kvari utisak na kraju filma, kada bi klimaks mogao biti i veći.

Nicolas Cage ostvario je jednu od svojih najboljih uloga i možda kupio kredit za još nekoliko. Broj uloga velik je, a uspjeh se dijeli na odličan ili očajan – sredine nema. Tye Sheridan pokazao je sposobnost dijeljenja scene s velikim glumcima.

Podsjeća na nekadašnje holivudske mladiće Johnnyja Deppa i Leonarda Di Caprija. Relativno nepoznati indie glumci Ronnie Jean Blevins i Adriene Mishler svoje su uloge korektno odradili. Međutim, profesionalci se mogu skloniti pred naturščikom Poulterom. Ovaj beskućnik bio je wild card i kamen spoticanja između redatelja i producenata. Zbog svojeg alkoholizma i vjerojatne psihičke bolesti, u filmu se čini da on nije igrao Wadea, već da on jest Wade.

„Joe“ nije jedini predstavnik žanra backwoods trilera i drama. Filmovi su smješteni u ruralne i primitivne krajeve Amerike pune sirotinja, nasilnika i očajnika. Trend su posljednjih godina i svojevrsni socijalni komentar. Iako su u pitanju često temeljno promišljeni filmovi iznad prosjeka, moguće je očekivati da će se njihova kritička oštrica otupiti zbog inflacije uradaka, tipiziranja i slivanja u žanr. „Joe“ je vizualno besprijekoran, narativno posložen i promišljen film o malim ljudima i velikim temama.