LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
ZagrebDox

INTERVJU: Producentica Višnja Skorin progovara o kontroverzama u „Crnoj ovci bistričkoj”

„Crna ovca bistrička” ove je godine bila dio kontroverznog Doxa. Porazgovarali smo s producenticom Višnjom Skorin koja nam je ispričala nešto više o filmu, ali i o suradnji s Kristinom Baticeli, glavnom junakinjom ovog dokumentarca.

„Crna ovca bistrička” ove je godine bila dio kontroverznog Doxa. Porazgovarali smo s producenticom Višnjom Skorin koja nam je ispričala nešto više o filmu, ali i o suradnji s Kristinom Baticeli, glavnom junakinjom ovog dokumentarca.

Ovogodišnji ZagrebDox ponudio je širok spektar fantastičnih dokumentaraca stranih i domaćih autora. Jedan je od „bisera", koji se istaknuo svojom kvalitetom i koji se našao u sklopu kontroverznog Doxa, Crna Ovca Bistrička Višnje Skorin i Kristine Baticeli.

Dokumentarac govori o životu Kristine, djevojke koja dolazi iz najvećeg marijanskog svetišta – Marije Bistrice, ali je, bez obzira na to što je odgojena u katoličkom duhu, ateistica. Prikazan je njezin put kroz ateizam, ali i borba koju vodi priznavajući istinu svojoj obitelji i prijateljima. Razvoju priče pridonosi i činjenica da je Krešo, Kristinin dečko, katolik. Film je prožet mnoštvom emocija, osobito istaknutih u razgovoru s Kristininom obitelji, ali osim toga, kroz cijeli film ona želi odmotati klupko i objasniti zašto je ateistica. Tako razgovara s velikim brojem ljudi i kroz te razgovore iznosi svoje argumente i stavove. 

Porazgovarali smo s producenticom Višnjom Skorin kako bismo vam približili ovaj dokumentarni film, ali i kako bismo saznali nešto više o njezinoj suradnji s Kristinom Baticeli, glavnom junakinjom ovog filma. Gospođa Višnja diplomirana je filmska montažerka i profesorica na Fakultetu političkih znanosti.

– Bavim se filmom otkako sam završila akademiju, a s vremenom sam radeći na televiziji počela raditi i scenarističke i redateljske poslove i to me dovelo ovdje. –

Kako ste se Vi i Kristina upoznali? Kako ste uopće došli do ideje da radite takav film?

Kristina i ja upoznale smo se na fakultetu, bila je moja studentica. Doznala sam da je ona ateistica koja je odrasla i živi u Mariji Bistrici. Postala je ateist, a živi u najvećem marijanskom svetištu. I Kristinu je zanimalo kako to da je ona ateistica, odnosno, koji je taj drive, taj kognitivni i emotivni sklop koji tjera ljude da vjeruju. Svi su govorili o vjeri na osjećajnoj razini, a ne intelektualnoj. Ona je prošla sve sakramente, jednako je molila, jednako pjevala, ali nikada nije imala tu emociju. Kada razgovarate s vjernicima, onda je to područje gdje oni vama mogu izbiti svaki adut. Što god vi izlagali, ako završimo na rečenici Ali ja to osjećam, onda tu nema više razgovora jer vi osjećate jedno, drugi osjećaju drugo ili vi ne osjećate i tako dalje. Nama je ta ideja bila zanimljiva, ali smo zapravo krenuli iz jedne druge premise.

Iz koje ste premise krenuli?

Jeste li čuli za Newbergov pokus? Već desetak godina kruži pokus kojim se pokušava dokazati da postoji centar za religiju u mozgu i neki ljudi taj centar imaju, neki ga ljudi nemaju. Nama je bila zanimljiva ideja da vidimo je li moguće da Kristina nije vjernica jer nema taj centar. Naravno da mi nismo tako mislili, to su drugi mehanizmi. Ali činjenicu da nije stvarno ateist nego da će se predomisliti, htjeli smo potkrijepiti nekim znanstvenim dokazom. Išli smo po raznoraznim klinikama, na Hrvatski institut za istraživanje mozga, bili smo u Ljubljani, u Splitu, na kraju smo htjeli i u Njemačkoj snimati mozak, no nitko od znanstvenika, odnosno neurologa, nije nam htio izaći pred kameru i reći da taj centar ne postoji. Zašto nisu htjeli – to je druga priča, to bi možda ipak trebalo pitati njih. Na kraju smo našli jednu neurologinju, doktoricu Sandru Moravić, specijalisticu koja se zainteresirala za našu temu i htjela je napraviti pokus. Apsurdna je činjenica da su to znanstvenici. S druge strane, mogu ih malo braniti jer vjerujem da su se bojali površnog prikazivanja činjenica u filmu. 

Što mislite – koliku ulogu igra sredina? Mislite li da se veliki dio ljudi deklarira katolicima samo zato što su tako odgojeni, ali da postoje i oni koji to uistinu osjećaju u sebi?

Onako najiskrenije – ne znam. Naišla sam na katolike koji su katolici oportunisti, isto kao što postoje ateisti i jednako tako idu linijom manjeg otpora, ali isto sam tako srela ljude koji istinski vjeruju i osjećaju i tu nema nikakve sumnje. Zaista se ne može posumnjati u to. Također sam susrela i ljude koji su bili ateisti i postali vjernici, punoljetni ljudi, ne mala djeca. Tako da ja tu ne bih stavila nekakvo pravilo, iako je činjenica da ako ste odrasli u katoličkoj sredini, puno je veća vjerojatnost da ćete biti tako odgojeni i tako vjerovati. Recimo, ja sam iz braka gdje je otac bio ateist, a majka katolkinja, ali ipak je u našoj kući više prevladavao nekakav ateistički pristup. Zapravo se nije o tome govorilo, nego se prihvaćalo i jedno i drugo, to nije bila kontroverzna tema. Ja ne bih rekla da je toliko do odgoja, koliko je do čitanja knjiga. S druge strane, upoznala sam znanstvenike koji imaju pet doktorata, a vjernici su. Mislim da nema pravila.

Jedna od gospođa koja se nakon projekcije javila za riječ izjavila je da ona u filmu vidi odnos u obitelj više nego odnos ateizma i katolicizma. Govori li film zapravo o obitelji?

Ako mislite na gospođu koja je govorila o odnosu roditelja i djece, ja bih se tu složila s njom. Mislim da je to film o obiteljskim odnosima, o bliskim odnosima. Slažem se s njom ako govorimo u kontekstu odnosa u obitelji, pa onda tu pripada i odgoj jer je u krajnjoj liniji Kristina jedna jako dobro odgojena djevojka. Imam sreće što sam surađivala s njom. A možda ne bi bila tako divna osoba da nije imala roditelje kakve ima, koliko god drugačijeg svjetonazora oni bili. 

Počeli ste s nečim bezazlenim, a završili na Kristininoj osobnoj ispovijesti i njezinu okruženju. Koliki je bio problem izaći s filmom u javnost kad je bio završen? Je li bilo onog Što će reći ljudi efekta?

Bilo je teško. Kristina je nekoliko puta skoro odustala, a ja ju potpuno razumijem. Bilo je lako nama sa strane govoriti Gle, sad nam nedostaje još jedan intervju s tvojom mamom. Ona je odradila golem posao. Volim te ljude – Kristinu i Krešu. Da nam Krešo nije pružio podršku i da se nije dao snimati, vjerojatno bi priča ostala na Kristini i njenoj mami i imali bismo kontekst Hrvatske i Marije Bistrice, ali ovako smo se fokusirali na ljubavnu priču i međuljudske odnose. Morate razumjeti i tu mamu, ona duboko vjeruje i njoj je vjera sve. Onda misli da će njena kći završiti u paklu. To je briga za dijete, to uopće više nema veze s deklaracijama. Ako je počelo s time što će selo reći, definitivno nije tako na kraju – na kraju je to istinski strah majke za dijete.

Smatrate li da je u ljubavnim vezama vjeroispovijest problem? U filmu Kristinin prijatelj (koji se bavi izradom anđela) progovara o tome kako bi mu bilo teško prihvatiti djevojku koja nije katolkinja.

Čula sam ja i ateiste kako nikada ne bi bili s djevojkom koja je vjernica. Ono što sam htjela pokazati je da su na neki način ateisti sami krivi za to što danas mnogo ljudi ima loše mišljenje o njima. Mislim da to i nema toliko veze s time što se ateizam veže uz Jugoslaviju i sve što je bilo. Činjenica je da se ateisti isto znaju s visoka odnositi prema vjernicima baš zbog toga što su možda čitali drugačije knjige. Znaju često biti agresivni u svom nastupu, kao i vjernici. Ali mi smo htjeli potaknuti dijalog. Mislim da bi svijet bio ljepše mjesto i da bi se više ljudi izjašnjavalo ateistima kada bi se zapravo uspostavio dijalog. Jer, na kraju dana, kad već imaš neke godine u guzici, onda znaš da ništa drugo nije važno osim toga koga si ti volio i tko je volio tebe. Čak smo znali dobiti komentare da nam je film naivan zato što nismo ulazili dublje, zato što smo samo zagrebali po površini. Ali meni to nije važno i mogu biti naivna koliko god hoću. Meni je puno važnije da smo poslali neku lijepu poruku od toga da smo bili jako umni. 

Mislite li da je agresivnost glavni problem u međusobnom prihvaćanju katolika i ateista?

Apsolutno. Zbog toga što ljudi često idu analitički. Sad govorim o ljudima koji nisu plitki – ne idu samo zato što je netko rekao ili žele pripadati nekoj skupini. Nije to lako. Iz razgovora sa psiholozima zaključili smo da se ljudi identificiraju, a vjera je prva linija identifikacije. Ja sam tu ostala malo začuđena jer smo i Kristina i ja cijepljene od uvjerenja da kod nekoga vjera može biti toliko jaka. Ali činjenica jest da ljudi zbog vjere mogu nekoga i ubiti. Ne mislim tu na političke ratove – križare i muslimane – nisam na to mislila, nego na osobne, na ljudske ratove. Dakle, identifikacija je tu vrlo snažna. Pa čak, evo, i Krešo kaže – Jednostavno moram negdje pripadati. Nakon toga ide identifikacija po nacionalnosti, a tek nakon toga ide identifikacija po obitelji i onda ide identifikacija po poslu, što radiš i tako dalje. Kad bi ljudi bili ok sami sa sobom, onda bi im bili ok i svi drugi. To je ta priča, to je ono ja sam okej, ti si okej. Ako krenemo iz toga, onda se otvara razgovor, otvara se dijalog. 

Što su Vam značili komentari koji su pokušali pokrenuti raspravu o stanju u Hrvatskoj?

Sasvim je normalno da dođe do tih komentara. Niti ih se sramimo, niti bježimo od njih. Jer da smo htjeli bježati, ne bismo uopće pokazali stanje u Hrvatskoj. Apsolutno stojim iza toga da je HRT glasilo Crkve, ja sam isto radila na HRT-u i Kristina je radila na HRT-u, tako da iza toga stojim. U ove druge stvari ne bih se uplitala iz prostog razloga što mislim da nisam dovoljno veliki research napravila i mislim da sam trebala razgovarati s još jačim ljudima, ali to bi nas odvuklo u potpuno drugi film. Imamo fenomenalnih intervjua koje smo izbacili iz filma, baš zbog toga što nismo htjeli skretati s fokusa. Mislim da će ovaj film s godinama dobivati na vrijednosti. Mislim da će se za 20 godina možda netko smijati. Čekaj, stvarno je bilo ono štraca? Ali nismo htjeli raditi taj konflikt. Baš nismo htjeli. Morali smo dati pozadinu jer inače priče uopće ne bi bilo. Međutim, nije nam cilj bio (ni) pljuvanje po Crkvi. To nam nije bio cilj.

–  Meni je srce na kraju bilo ovako puno što se digla frizerka i pričala. Mene je toliko strah bilo kad se ona digla i uzela mikrofon. Jer ljudi su se nasmijali na njezine replike i tako. I stvarno, nakon što je ona rekla one sve neke lijepe rečenice, samo mi je srce raslo. Rekoh – ništa nam drugo ne treba, ako smo dotakli vjernike tako da su oni prihvatili film, onda smo, Kristina, napravili dobar posao. –

Mislite li da se ljudima lakše deklarirati kao katolik nego kao ateist?

Apsolutno. Ja mislim da je puno lakše deklarirati se, a i iz ovog iskustva mislim da je lakše biti vjernik. Jer ipak vjera pruža i određenu utjehu. Meni osobno u ovom filmu, gdje sam ja nešto naučila, to je bila rečenica Igora Miklaušića koji je rekao – Ne mora život imati smisla i to je okej. To je ta oslobađajuća misao. Naravno da je važno biti dobar čovjek i naravno da je važno pomagati drugima, ali to je u nama, nešto ljudsko, da tražimo dublji smisao – Moj život mora imati neki smisao, inače sam u depresiji. Danas djecu odgajamo samo uspjeh, uspjeh, uspjeh, a ne odgajamo ih dijalog, dijalog. Što si napravio nekome drugom? Jesi ti dobar sam sa sobom? Ne, nego samo da moraš biti nešto posebno, općenito mislim da nam je odgoj malo otišao u krivom smjeru.

Gospođa Višnja završava s osmijehom na licu.

– Prezadovoljna sam! Baš sam sretna kao malo dijete. Strašno bih voljela da Kristina i ja nastavimo suradnju, ali ona je u Njemačkoj, a ja sam tu. –

A ako ste se pitali, film planiraju plasirati i na još poneko natjecanje, čeka se realizacija. Mi na to možemo samo reći – kada se nađu dva kreativna uma, ali prije toga nadasve topla srca, ne postoji ni jedan plan koji se ne može realizirati.

FOTO: FACEBOOK / ZAGREBDOX