Ususret proslavi 20. rođendana u Vintage Industrial baru

INTERVJU: Miki Radojević, frontmen Čoveka Bez Sluha i Six Packa

Čovek bez sluha

"Nema lakih poena. Mora da se radi. Ili ne mora, ali onda ne treba očekivati od drugih da te shvataju ozbiljno."

Svoj su 20. rođendan već proslavili u Omladinskom domu u Beogradu u prosincu, no, Čovek bez sluha, punk-rock bend iz Kragujevaca, svjećice će puhnuti i u Vintage Industrial baru ovaj petak. Za sve koji su, poput mene, propustili prošli koncert u Zagrebu, nadam se da od najave ovog koncerta imaju u svojem kalendaru zaokružen 20. ožujak.

Zadnji posjet Zagrebu bio im je u KSET-u 2013. kada su promovirali svoj novi singl „Ne veruj nikome“ nakon kojega smo očekivali da će izaći novi album, no nažalost, to JOŠ nismo dočekali. U Zagrebu su tada proslavili i svoj 18. rođendan pa je singl, „Ne veruj nikome“, bio besplatan za skidanje, na taj su način željeli proslaviti svoju punoljetnost.

U svojoj 20-godišnjoj prošlosti imaju već četiri objavljena albuma, „Mrzim ovaj grad“ (1998.), „Sećanje na zadnjeg klovna“ (1999.), „Second Hand“ (2004.), tijekom čije je produkcije Miki postao stalnim članom benda. Posljednji album im je „Događaj dana“ iz 2011. Za intervju s Mikijem Radojevićem, vokalom i gitaristom benda, pripremam se uz nešto starije pjesme poput „Daleko blizu daleko“ s albuma Second Hand, no krajem 2014., ČBS je objavio i maxi singl „Ti samo misliš da me znaš“  te pjesmu „Tyrion“, koja je inspirirana likom iz poznate serije Igre prijestolja.

Miki je također član odnosno frontmen benda Six Pack koji je također ove godine proslavio dvadesetu godišnjicu.

Za početak, sretan rođendan i ČBS-u i Six Packu. Kakav je osjećaj biti dio dva velika benda važna za punk-rock scenu cijelog Balkana?

Hvala na čestitkama! Biti deo takve priče je zaista velika stvar u životu, bar meni. Bio bih ponosan na sebe čak i da sam samo neki pomoćnik ili vozač ovih bendova, a ovako se zaista osećam veoma ostvarenim čovekom. 

U oba si benda upao posljednji, sad si i frontmen i tekstopisac, možda i nezamjenjiva karika. Kako kombiniraš nastupe i probe, bude li ti zamorno?

U početku je bilo jako teško, ali sada su to dva benda koja često nastupaju pred publikom pa sve nekako klizi samo od sebe, jer, samim tim, probe su postale više stvar odgovornosti i obavezi prema fanovima, a ne nekakav preko potreban rad.

Trudimo se da i dalje zvučimo jako dobro jer treba držati korak sa mlađima od nas. Sada ima jako puno dobrih mladih punk-rock bendova koji podižu standarde i kriterijume svojom energijom, ali imamo to neko stečeno iskustvo i to nam je veliki adut u toj “borbi” sa zdravom konkurencijom.

Kao tekstopisac, kako određuješ koja će pjesma završiti u izvedbi kojeg benda? Koja je najveća razlika među pjesmama? Six Pack je više romantičan, a ČBS više voli kritike političkog stanja, ili? 

Ja bih rekao obratno. Svejedno, ništa nije komplikovano ako su ljudi normalni. Sve je stvar dogovora, tajminga oko koncerata pa i snimanja novih pesama. Kada ČBS treba da radi nešto novo, ja se ubacim u ČBS mod (smijeh). Isto je i sa Six Packom. Iako su to žanrovski slični bendovi, postoje bitne razlike u senzibilitetu pa pesme same nalaze svoj cilj, odnosno bend.

Objavio si i knjigu pjesama „Olovke izlomljenog srca“ koje su u drugom izdanju nadopunjene crtežima fanova. Kako se sam projekt pokrenuo, koliko je fanova poslalo svoje radove? Kako je selekcija funkcionirala te je li bilo teško odrediti što će završiti u knjizi?

Na moje veliko iznenađenje, puno ljudi je odgovorilo tom mom “facebook konkursu” svojim radovima. Došao sam na tu ludu ideju, pozvao ljude da crtaju kako bih na taj način ja knjigu učinio interesantnom, a njima dao priliku da se oficijalno predstave javnosti. I eto, uspelo je. Stiglo je puno prelepih idejno–vizuelnih rešenja za moje pesme, a ja sam morao da okupim tim likovno nadarenih i školovanih ljudi kako bi poput nekog žirija izabrali najboljih pedeset. Knjiga sad izgleda zaista sjajno, a ja sam uredno potpisao svakog od autora u samom sadržaju knjige. Nosim je sa sobom u Zagreb, pa eto prosudićete sami. (smijeh)

Tijekom promocija knjige po ex-Yu, Laza i ti ste imali i unplugged sessione. Kako je to prolazilo? Hoćete li snimiti koju akustičnu verziju pjesama na nekom reizdanju nekog od albuma?

Nismo razmišljali o akustičnim verzijama pesama na zvaničnim albumima, ali dobra ti je ideja! (smijeh) Ti sessioni su zapravo program koji prati promocije knjige, a imam utisak da ljudi jako uživaju u slušanju naših pesama u tom ruhu. Atmosfera uvek bude preterano lepa i raspevana, a često dobijamo komplimente i pohvale od naših kolega koji dolaze da nas vide i čuju pa mislim da je to ozbiljna potvrda da smo uradili pravu stvar i da se naš nastup nikako ne bi mogao svrstati u neki “tezga” concept.

Negdje sam pročitala da vam je Zagreb jedna od najdražih destinacija. Kako vas dočeka zagrebačka publika, te kako je prošla Six Packova proslava rođendana? 

Jedna reč: LUDILOOO! (smijeh)

Imaš li nekakvo posebno mišljenje o trenutnoj hrvatskoj popularnoj glazbenoj sceni? Vama je trebalo duže vrijeme da se kreirate kao ikone na sceni, misliš li da su mladi danas pokvareni uspjehom preko noći? 

Ne bih rekao da uspevaju preko noći. Ko zna kakve su oni muke mučili u svojim prostorijama za probe, skupim studijima i u sve manjem medijskom prostoru. Ali ako i jesu uspeli preko noci – drago mi je zbog njih. A, veruj mi, ako nešto ne vredi i ako je u pitanju samo trenutni sjaj – neće potrajati dugo. Marfi nikad ne spava, a ljudi nisu glupi. Sve se oseti i sve uvek dođe na svoje. Zato im svima želim da budu uspešni, kvalitetni i da traju bar 20 godina! 

Što ste vi sve, kao mladi bendovi s početka 90-ih i kraja 90-ih, radili kako biste privukli pažnju na sebe među hrpom sličnih bendova?

Opasno smo svirali pre svega. Trudili smo se da ispoštujemo svaki aspekt bavljenja muzikom. Znači – i dobra svirka, i dobra pesma, i dobar snimak u studiju. Kao kad ti neko dođe u goste. Ili iznesi i srce i sve što imaš pred njega ili ga nemoj uopšte zvati.

I za kraj, kratka poruka za sve one bendove koji se nalaze u fazi uvježbanja u garaži?

Nema lakih poena. Mora da se radi. Ili ne mora, ali onda ne treba očekivati od drugih da te shvataju ozbiljno. Bend mora da bude mala porodica, da se drugari međusobno poštuju i vole i da svako daje od sebe najbolje što ima. Bend nije pojedinac, već urihtana mašina u kojoj je svaki zupčanik jednako bitan.

Komentari na članak

Vezani članci

Projekt Mongolija - Djevojka

Fotografkinja koja je posjetila centar za napuštenu djecu u Mongoliji

INTERVJU: "Bilo gdje u svijetu, Hrvati su cijenjeni i priznati kao sposobni i vrijedni ljudi"

Lana Tannir je režiserka, umjetnička fotografkinja, autorica i strastvena putnica. Roditelji su joj iz Hrvatske, rođena je u SAD-u, trenutno živi u Münchenu, a neko je vrijeme provela u Mongoliji radeći na svojem projektu vezanom uz napuštenu djecu.

Valter Roša

Intervju s Valterom Rošom

„Albert Einstein rekao je da je mašta najveća snaga. Ljudi, maštajte!”

Predstavljamo vam Valtera Rošu, diplomiranog ekonomista i glumca koji će u Studiju Smijeha predstaviti „Mistero Buffo”, zbirku satiričnih monologa talijanskog nobelovca Darija Foa.

Matej Brečić

Matej Brečić, osnivač modne marke Pocket

INTERVJU: Student i poduzetnik otkriva kako pokrenuti vlastiti posao

Mladi student-poduzetnik Matej Brečić otkriva kako studenti mogu uskladiti fakultetske obveze i istovremeno graditi profesionalnu karijeru.

Boris Bakal

Intervju s redateljem Borisom Bakalom

"Ljudi koji jednom prođu ovu predstavu često ostaju zauvijek vezani za nju i za naš rad"

Multimedijalna umjetnička platforma Bacači Sjenki slavi deset godina svog projekta "Ex-pozicija", osjetilno-performativnog putovanja na koje ćete se otisnuti samo jednom i zauvijek ćete htjeti još. Detalje o projektu otkrio nam je njegov osnivač, voditelj i redatelj Boris Bakal.

https://web.facebook.com/LIGOvp/photos/a.596692130528495.1073741862.458660687664974/605253339672374/?type=3&theater

Intervju s grupom LIGO

„Bit je provocirati i biti sarkastičan. Kakve smo mi, takav je i LIGO."

Grupa LIGO dobila je ime prema latinskom glagolu ligo, ligare koji znači povezati. Šaljivim ilustracijama povezuju studente koji se lako poistovjećuju s njima, a osim dobre vibre, odašilju i pozitivnu poruku o svijetu poduzetništva.