Govoriti o sefardskoj književnosti, a ne pročitati knjigu dr. Večerine znači natucati

Zadnjih dana minule godine u ruke mi je dospjela knjiga znakovitog naslova Bohoreta – najstarija kći, dr. sc. Jagode Večerine, prevoditeljice i stručnjakinje za judeo-španjolski jezik i kulturu i predavačice na Katedri za judaistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja se bavi burnim, nevjerojatnim životom nama, nažalost, gotovo nepoznate sarajevske književnice, intelektualke, pjesnikinje i prevoditeljice Laure Papo Bohorete (1891-1942). Izraz polimat ili polihistor upotrebljava se za nekoga tko posjeduje veliko znanje i čija se stručnost proteže na nekoliko polja.

Laura Papo Bohoreta zaista je bila štošta, specijalist brojnih zanata, za sobom je ostavila velik broj članaka i pjesama, na scenu je postavila desetak drama i priredbi i tijekom cijelog se života borila za prava malog čovjeka. Međutim, jedinstveni dio njezinog djelovanja tiče se sefardske kulture. Upravo se ovdje u njezin ionako prebogati životopis dodaje i posljednja titula: sakupljačica sefardskog narodnog blaga. Djelo doktorice Večerine tako postaje čudesan uvodničar u burnu i bogatu povijest, kulturu i tradiciju sefardskog naroda.

Laura Papo Bohoreta i sefardska kultura

Sefardi su Židovi koji su do kraja 15. stoljeća naseljavali Iberski poluotok, nakon čega su se naselili na različitim područjima, između ostalog i u današnjoj Bosni i Hercegovini. Inače, riječ 'sefard' na hebrejskom znači 'zapadna zemlja' koja je u njihovom slučaju predstavljala Iberski poluotok na koji su se doseljavali u ranijem periodu. Sefardski jezik naziva se židovsko-španjolski ili ladino. Radi se o jeziku koji je u sebi objedinio dijalekte, odnosno jezike koji su se u 15. stoljeću govorili na poluotoku (kastiljanski, aragonski, katalonski, portugalski, andaluški), hebrejske riječi i riječi preuzete iz sredina u koje su Sefardi naselili. Sefarde valja razlikovati od Aškenaza, Židova koji su naseljavali područje Srednje i Istočne Europe.

Sefardi bivaju prognani iz Španjolske kada na vlast stižu katolički kraljevi (Ferdinand Aragonski i Izabela Kastiljska). Jedan dio pronašao je utočište u tadašnjem Osmanskom Carstvu, gdje ih je raširenih ruku dočekao sultan Bajazid II. smatrajući kako novopridošlo stanovništvo itekako može biti korisno tadašnjem osmanskom društvu. Budući da nisu poznavali jezik, Sefardi su u Bosni živjeli prilično izolirano, ali slobodno. Kuriozitet je da su slavne povijesne ličnosti poput slikara Amedea Modiglianija, Camillea Pissarra i Fride Kahlo, filozofa Barucha Spinoze, pjevača Julia i Enriquea Iglesiasa, glumca Seana Penna i pisaca Borisa Pasternaka i Eliasa Canettija sefardskog podrijetla. 

Laura Papo Bohoreta u ranoj je dobi započela sa skupljanjem sefardske usmene književnosti, tj. pjesama, poslovica, priča. Njezin je opus iznimno dragocjeno otkriće. Pisala je drame i novinske članke o životu sefardske žene, a posebno su dragocjene njezine pjesme na ladinu.

Prva balkanska feministkinja

Knjiga dr. Večerine pravo je informacijsko izobilje za svakog savršeno neupoznatog sa sefardskom kulturom i književnosti. Listajući stranice knjige, listamo i stranice Laurina života, svjedočeći pritom njezinim zgodama i nezgodama, uspjesima i padovima, od mladosti provedene u Istanbulu, teških i siromaštvom opterećenih početaka, do evolucije u uspješnu književnicu i borca za ženska prava do tragičnog i tužnog kraja.

Iako to ne izgovara naglas, dr. Večerina jasno opisuje Lauru kao prvu, istinsku balkansku feministkinju:

– Važno je naglasiti kako je Bohoretin feminizam, koji je napose dolazio do izražaja u njezinom dramskom opusu, podrazumijevao prije svega školovanje žena kako bi bile sposobne nositi se s tekućim problemima i raditi izvan kuće.

Dr. Večerina pojašnjava:

– Ona nije feministkinja u smislu jednakih prava muškaraca i žena, nego u smislu buđenja svijesti u ženi o snazi koju posjeduje i koja joj treba da izdrži i ustraje u ostvarenju svih svojih ciljeva, da se zanima za umjetnost, čita, piše i razvija svoju osobnost. Razvoj žena ne bi trebao ovisiti o okolini, nego o njima samima, o njihovoj želji da napreduju.

Laurin potpis nosi veći broj književnih djela. Njezino najplodnije književno razdoblje svakako su 1930-e godine kada piše sedam drama: Bilo nekad, Strpljenje para vrijedi, Prošla vremena, Moje oči te drame socijalnog karaktera Svekrva ni od blata dobra, Esterka te Bratstvo maćeha, ime dovoljno govori. Sve su predstave bile iznimno posjećene, a kroz njih je Laura progovarala o položaju žena i njihovoj potrebi prodora u razne društvena polja.

– Laurin cilj nije bio njezina promidžba kao književnice ili autorice, nego očuvanje sefardske tradicije kao i pobijanje tadašnjih društvenih stereotipa koji su onemogućavali ženi jači prodor u društvenu sferu. Tako u djelu Sefardska žena u Bosni potiče žene na prilagodbu modernim vremenima, promičući njihovu aktivniju društvenu ulogu.

Tužni kraj Laure Papo Bohorete

Dok je nizala uspjehe na daskama pritom se zdušno zalažući za poboljšanje položaja žena, pokazala je i izniman, tada jedinstven poslovni talent: Zajedno sa svojim sestrama otvara salon šešira Chapeau Chic Parisien, reklamiran u ondašnjem tisku kao jedini salon šešira u regiji. Međutim, usporedno se s umjetničkim, odnosno poslovnim pothvatima nižu tužni događaji. Nakon što joj je suprug počeo pokazivati znakove psihičkog oboljenja i bio smješten u psihijatrijsku ustanovu (danas bismo to nazvali PTSP-om), ostaje sama s dvoje male djece. Laura umire skrivena od ustaša u Bolnici Sestara milosrdnica u Sarajevu, ne znajući da su joj ustaše, na putu za Jasenovac, ubile obojicu sinova. Tu završava jedno predivno, ali tragično poglavlje.

Dr. Večerina do te mjere superiorno prezentira materiju, toliko je kontrolira i vlada njome da imate dojam da ne samo da je upoznala Lauru Papo Bohoretu već da su bile na „per ti“. Proučavajući Laurin život i djelovanje dr. Večerina bila je suočena s nedostatkom materijala i izvora. Kao veliku pomoć u svojem istraživanju ističe dva imena - Laurinu nećakinju, Gordanu Kuić i prof. dr. Eliezera Papu, sefardologa, sveučilišnog profesora na Sveučilištu Ben-Gurion u Negevu, putujućeg sarajevskog rabina koji živi i radi u Izraelu:

– Knjige Gordane Kuić svojevrsni su „muzej“ sefardskih običaja, tradicije, ima tu i poslovica, a umjetnost pripovijedanja Gordana Kuić naslijedila je od svoje tete Bohorete. Svakako preporučam knjige „Miris kiše na Balkanu“ (po toj je knjizi snimljena serija, film, kazališna predstava i balet), zatim „Cvat lipa na Balkanu“ (snimljena je serija), „Smiraj dana na Balkanu“, „Duhovi nad Balkanom“, „Balada o Benjaminu Baruhu“. Meni su posebno draga dva njezina romana: „Legenda o Luni Levi“ gdje opisuje izgon Židova iz Španjolske i „Balada o Bohoreti“

Dr. Večerina spominje i profesora Muhameda Nezirovića koji je objavio knjigu Sefardska žena u Bosni, u kojoj, između ostalog, analizira i Laurino djelovanje u širem društvenom okviru, koje je utjecalo na razne aktivnosti kojima su se bavile sefardske žene u Bosni. Radi se o prijevodu njezine monografije iz 1931. godine unutar koje se detaljno opisuju običaji, način odijevanja, vrline, ali i mane sefardskih žena.

Preporuka za sve koje zanima sefardska kultura

Uživao sam premećući poglavlja i listajući stranice u kojima  dr. Večerina uspijeva očuvati ne samo djelo, nego i život osobe o kojoj govori što je naprosto jedinstvena, nesvakidašnja bravura. U pomanjkanju materijala i knjiga naših autora sa čime studenti vječito bivaju suočeni, siguran sam da će ova knjiga postati neizostavni dio proučavanja sefardske kulture i povijesti na ovim prostorima.