Intervju s Ivanom Sokačem

Ekonomija je uvijek perspektivna, a za zadovoljenjem duhovnih potreba moramo tragati sami

Sokač s obitelji, FOTO: medjimurje.hr

Beogradski pjesnik može se pohvaliti kako su mu djela prevođena na više jezika. Nedavno je izašla njegova sedma publikacija beletristike „Brodovi”, zbirka pjesama i kratkih priča u izdanju Beogradske nadbiskupije. Sokač je diplomirani ekonomist i primarno radi kao savjetnik za ekonomske poslove u Narodnoj banci, a inspiraciju za pisanje pronalazi u svakodnevnom životu. Puškin, Jesenjin i mnogi drugi ruski književnici uzori su ovog četrdesettrogodišnjeg pjesnika. Najdraži hrvatski književnik mu je Tin Ujević, a ljubav prema glazbi još uvijek njeguje sviranjem na knjiženim večerima ili onako, za sebe.

Ivan Sokač diplomirani je ekonomist rođen u Beogradu 1975. godine Prozni je pisac, pisac kratke lirske proze i pjesnik. Član je Udruženja književnika Srbije, zastupljen u zbornicima i antologijama. Također je dobitnik regionalnih književnih priznanja za svoj rad koji do 2018. godine predstavlja kroz sedam publikacija beletristike. Njegova djela prevođena su na više jezika. S njim smo porazgovarli povodom izlaska knjige Brodovi, koja nas je oduševila.

Kada se rodila ljubav prema pisanju? Diplomirani ste ekonomist, a Brodovi su Vaša sedma publikacija beletristike – gdje je poveznica između te dvije stvari?

Počeo sam da pišem kao dete, podstaknut književnom nagradom Lastavice iz Sarajeva u petom razredu osnovne škole. Kako čovek odrasta, tako i mladalačke strasti sazrevaju ili se gase, neke nove se bude, a nekih se samo sećamo. Ekonomija me je povela ka izvoru egzistencije, a moje unutrašnje biće ostalo je verno lirskom izrazu kao duševnoj hrani.

Među prijašnjih šest publikacija beletristike, imate li najdražu?

Uvek mi je poslednja knjiga najdraža. Sada je to upravo objavljena zbirka pesama i kratkih priča Brodovi u izdanju Beogradske nadbiskupije. Svakog jutra postajemo bogatiji za jedno novo rađanje sunca, ono nas uči da shvatamo doživljenu prošlost i upoznajemo trenutak. Tako bi i naš život i stvaralaštvo trebali biti snažniji i topliji iz dana u dan.

Ivan Sokač, Brodovi, FOTO: Privatna arhiva

Postoji li razlog zbog kojeg pretežito pišete lirsku prozu?

Lirsku prozu doživljavam kao način da poetski izraz i ideju proširim i dodatno pojasnim, a da ona ne izgubi nit koja je veže za osnovnu emociju.

Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje?

Nepoznata težnja nagoni me da budim osobenost sticanu svakojakim životnim iskustvima i pretačem je u stihove i rečenice. Verovatno je to neka energija koja dolazi spolja pa podstiče dušu na ispovest. Nataložene emocije i fantazije same se rasprše po papiru, a ljubav, vera i nada, sa svim teskobama i izazovima, jave se kao skriveni izvor strasti.

Po čemu je vaša knjiga Brodovi specifična?

Knjiga Brodovi je moja prva višejezička zbirka. U njoj su svoje mesto između ostalih pronašle i pesme, prozaide i kratke priče na engleskom, nemačkom i ruskom jeziku. Široku tematiku povezuje zajednička težnja za pronalaženjem mesta sa kojeg potiče „suština svega” i potenciranje na jednakosti među svim ljudima sveta, na ljubavi i istini.

Na koji su način naslovi pjesama spojeni u Brodove?

Na ovo vam pitanje mogu odgovoriti samo poetski: „Zbirka je nastala nakon mojih dugih putovanja kroz noć. Kako sklopim oči, tako se ukrcam na brod, na kojem me sačeka posada svakojakih misli i čežnji. Kapetana nisam upoznao, niti kormilara… Verovatno zato što sam samo čovek pa je to nemoguće. Onda morima oplovimo više svetova, sa kojih sam zorom donosio izdanke nepoznatog cveća. Na taj brod sve češće su se sa mnom ukrcavali meni slični dragi ljudi, da bi obilazili samo one svetove koji ne liče na ovaj kojem se suncem vraćamo…” Ti izdanci nepoznatog cveća upravo su pesme o kojima me pitate.

Koliko proživljavate svoje pjesme? Konkretno, pjesma Košmar govori o grmljavini i demonima koje svatko od nas ima, ali se različito s njima nosimo.

Svaku reč proživim ili odsanjam. Svaka ekspresija pripada mom unutrašnjem biću. Košmare teram molitvom, kao najmoćnijim oblikom energije (iz prozaide Košmar: „Ne ostaje mi drugo nego da se povinujem ili pomolim za kišu. Ona mi uvek pomogne, čuva mi snove…”).

Na više mjesta se navodi kako su Vam upravo ruski književnici poput Jesenjina uzori. Zašto baš oni?

Ta zasluga pripada mojoj dragoj profesorki Ljubici Gulić, koja mi je u gimnaziji predavala ruski jezik. Učili smo pesme Puškina, Jesenjina i drugih. Njen blagi i melodičan glas prenosio je emociju i smirenost na način da je čovek istoga časa oseti u sebi samom. Čitajući ruske pisce doživimo kasnije ambijent i vreme, koje se negde učauri u nama.

Imate li najdražeg hrvatskog književnika?

Bez sumnje to je Tin Ujević, pesnik, esejista i književni kritičar. Pre svega veliki boem i beskompromisni umetnik. Rekao bih da Igračka vjetrova donekle govori o njegovom životu, ali meni su najdraže pesme Biti djeca (Uhapšen u svojoj magli) i Kakva čudna svjetla.

Čitaju li studenti Vaše knjige? Kakve su im reakcije?

Studenti najčešće čitaju samo ono što moraju. Ali neretko se desi da neko sasvim slučajno naleti na moju knjigu u Gradskoj ili nekoj drugoj biblioteci, ili knjižari, i to me posebno raduje. Knjige ne poznaju starosno doba, a reakcije su veoma pozitivne, barem one za koje ja znam.

Diplomirani ste ekonomist. Zašto baš Ekonomski fakultet i bavite li se ekonomijom kad ne pišete?

Mišljenja sam da je ekonomija uvek perspektivna kada je u pitanju zaposlenje radi zadovoljenja osnovnih materijalnih životnih potreba. Širina i mogućnost prilagođavanja savremenom društvu daju prostor da se lako pronađe onaj njen segment koji bi nas mogao ostvariti. Za zadovoljenjem svih ostalih duhovnih potreba moramo tragati sami, neprestano se bogatiti i sprečavati da nastane praznina koja nas ubija i čije postojanje nije moguće nadomestiti materijalnim užitcima.

Zaposlen sam u Narodnoj banci, radim na poslovima savetnika za ekonomske poslove.

Jeste li za vrijeme fakulteta pisali? Ako jeste, kako su na to gledale Vaše kolege? Je li bilo onoga tko će to čitati, zašto misliš da ćeš uspjeti i da su tvoji tekstovi posebni?

Za vreme studija uglavnom sam pisanje vezivao za muziku. Nakon završene srednje muzičke škole posvetio sam se rock i blues gitari, svirkama i svemu onome što prati „lude” godine, kada više razmišljamo srcem nego glavom. Verovao sam u ono što radim, kao i svako ko napravi bend i počne da svira. Bilo je i podrške i zafrkancije i svega onoga što prati odrastanje i sazrevanje. Ali bez obzira na to što ljudi u godinama sa iskustvom pričaju, u svemu onome mladalačkom ima velikih vrednosti, istine i iskrenosti. Zato nikada ne treba sputavati mlade ljude, već ih treba pustiti da dožive trenutke svojih visina i sami se spuste na zemlju, lagano ili sa treskom. Svašta će u tim visinama videti i osetiti, i živeće u njima dokle god traje sećanje.

Trebaju li studenti raditi isključivo ono za što se obrazuju ili je ipak važnije voditi se za onime prema čemu gajimo ljubav?

Šta god se odlučili da rade u životu, trebaju dati celoga sebe, moraju se naučiti da poštuju vlastiti trud i vreme. Kao obrazovane i stručne ljude koji neprestano rade na svom usavršavanju neminovno će ih i drugi poštovati. Ono prema čemu gaje ljubav ne mora apriori biti njihova profesija, ali će to „nešto” isplivati iz njih i biti ispoljeno kroz različite vidove nekih drugih aktivnosti u pronalaženju sebe.

Treba „samo hrabro” u svemu što rade. Osobito ako ste uvereni u čestitost svojih namera i ciljeva.

U mladosti ste bili tekstopisac, kompozitor i kantautor te učenik i suradnik brojnih renomiranih glazbenika. Zašto ste odustali od glazbe?

Obaveze nakon studija mi nisu dopuštale da se aktivno bavim muzikom. Međutim, sviram i danas s vremena na vreme, uglavnom na književnim večerima ili onako za sebe. Volim da kažem da je moja poezija moja muzika. Tako je osećam i zapisujem. Kada sviram, ona se vraća nazad oplemenjujući harmonski splet, dajući mu snagu i suštinu. Muzika se pronosi krilima pesama kojima osećamo ništavnost daljine Kosmosa koji nam najednom biva na dohvat ruke. Ako je duša ptica sa oba krila, onda je mojoj duši jedno krilo muzika, a drugo poezija.

Međimurje je mjesto Vaših predaka. Kolika je vaša ljubav prema Međimurju?

Čovek bude sličan podneblju u kojem živi, služi se tim jezikom koji mu je maternji i diše taj vazduh, tu mu je dom. Ali eto, ja često ne mogu sebi da objasnim otkuda taj ponos i ta emocija u meni koja me veže sa zavičajem mog oca i njegovih roditelja. Čuvam tako ta svoja sećanja na baku i dedu i te kosti ovde u Beogradu kraj Dunava. Verujem da im je negde sigurno milo da ih se setim i pomenem u pripovedanjima svojoj deci, u svojim pričama ili pesmama. Milo im je da se setim i tog malog Međimurja, koje su iznad svega voleli, tih letnjih dana koje sam kao dete provodio u njihovom starom gruntu...

Čestit čovek se jedino dobrotom može ponositi. Onda vam je jasno zašto volim Međimurje.

Može li se u Srbiji živjeti od pisanja?

U Srbiji je veliki broj kvalitetnih književnika današnjice, među kojima i puno mojih prijatelja. Međutim, veći deo njih prihode ne ostvaruje pisanjem, već obrnuto, neka druga profesija im omogućava da pišu. Verujem da afirmisani književnici starije generacije mogu živeti od pisanja, ali uz podsticajne aktivnosti kao što su pisanje recenzija, kolumni itd.

BRODOVI 

Kada zaspiš sanjaj brodove.
Oni se uvek vraćaju…
Tako se i moja duša izjutra vrati
kad oplovi „severni morski put“.


Kada zaspiš sanjaj brodove,
jer oni te silnog gneva oslobode.
Njime led razbiju pa ga, ploveći dalje,
nehajno u Marijanskim dubinama ostave,
gde se svetovi tame dotiču…


Kada zaspiš nemoj mariti gde sam.
Ja ti već kafu spremam
da se od puta odmoriš
i pokažeš mi spavaćicu od svile,
što na čaure i kokone još miriše,
i na stare dudove i duhove istočnog sunca.


Kada zaspiš uvek sanjaj brodove.
Oni se vraćaju…
Ako se jednom i ne vrate nemoj brinuti.
Ja ću te čekati na dnu okeana.
Da nimfi sluga budem i fenjer nosim
tamo gde se svetovi tame dotiču…

Komentari na članak

Vezani članci

Studentski ugovori, HSZ

Intervju s Markom Lepoglavcom

Zbor zatražio satnicu od 18 kuna, pravo obavljanja studentskih poslova dijelu izvanrednih studenata, digitalizaciju, transparentnost i maksimalnu zaštitu studenata

Marko Lepoglavec gotovo je godinu dana uključen u Radnu skupinu izrade Nacrta prijedloga o obavljanju studentskih poslova. U razgovoru nam je pojasnio što očekuje studente od siječnja 2018. godine.

Vranić na tračnicama

Intervju: Petar Vranić

Elephant and the Moon: „Lijepa ti je ta muzika, ali ja tebe ništa ne razumijem na tom engleskom“

Odlučili smo Petra nakratko prekinuti u miješanju smjese za falafele te preispitati kako diše ovaj iznimno talentirani mladić, čije pjesme vam preporučamo uz romantične zalaske Sunca.

Studenti 4

Riječki studenti vole čitati:

Znate li da Rijeka ima Studentski čitateljski klub?

Tina Kovačić nam otkriva što je to Studentski čitateljski klub koji djeluje u Rijeci već dvije godine te navodi aktivnosti kojima se bave članovi SČK-a :)

Brkovi2

Najveći koncert u karijeri Brkova

Intervju s Brkovima: „Uspjeli smo zahvaljujući nekoj pogrešci u svemiru”

Punk-folk bend Brkovi u subotu održavaju svoj najveći koncert u karijeri. U maloj dvorani Doma sportova slušat ćemo hitove s albuma „Punkfolkwellness”, „Društvo brkatih mladića”, „Balkanski esperanto” i „Pizda materina”, a i uživati u njihovom provokativnom nastupu.

Matej Pilaš, FOTO: Matej Pilaš

Intervju s požeškim fotografom na osječkoj adresi

„Bitno je razumjeti svjetlo, shvaćati boje, uhvatiti emocije i trenutak, slušati sebe i svoje ideje“

Zajednički nazivnik za pojmove fotografija, elektrotehnika, planinarenje, pivo i hrana je Matej Pilaš, požeški student na osječkom FERIT-u, ali prije svega ogromni zaljubljenik u fotografiju.