Drunk History ili kako Amerikance zainteresirati za njihovu vlastitu povijest

Prva asocijacija koja će nam pasti na pamet prilikom spominjanja Amerikanaca bit će ona da su neobrazovani. Osobno se s tom konstatacijom ne bih složila jer se ovakve prosudbe temelje na nedovoljno velikom broju sudionika istraživanja, nedovoljno širokom spektru država i nedovoljno ostalih faktora, poput onih ekonomskih.

Kako god bilo, moramo priznati da ova velika nacija i svjetska sila ipak gaji taj tradicionalni egoizam te stoga ne čudi što ćete na Omegleu često naići na čovjeka koji vas pita:''Where is Croatia?''.

U zadnjih nekoliko godina Comedy Central je izbacio na svjetlo dana odlične serije i emisije koje su postale centar znanja i pravovaljanog informiranja kako Amera, tako i ostatka svijeta. Lagala bih kada bi se mogla sjetiti autora jedne misli, a misao ide kako će se dogoditi jednom da komičari preuzmu ulogu voditelja vijesti, a voditelji vijesti će postati komičari. To dokazuje i sam Stephen Colbert koji kroz svoju emisiju kroz sarkastičan način temeljito obrađuje novosti iz politike i tehnologije dajući tako kvalitetniju analizu nego, primjerice, CNN.

Usred toga vrtloga, Comedy Central prošlog je srpnja krenuo s prikazivanjem novoga projekta Dereka Watersa (Derek&Simon, Uvijek je sunčano u Philadelphiji, This Means War) pod nazivom "Drunk History". Iako sam na prvu ruku pomislila kako se radi o povijesti alkoholiziranja, već prvom epizodom se da naslutiti kako je ovaj serijal odličan trojanski konj za sve Amerikance.

Waters je na domišljat način odlučio ukomponirati povijest određenih američkih gradova i povijesnih ličnosti sa zanimljivim konceptom, a taj je – prepričavanje povijesti od strane osobe koja je kompletno pijana. Da zabava tu ne stane, Waters je odlučio u seriji napraviti mjesta i za poznate glumce pa tako oni kroz razne epizode gostuju i glume ljude o kojima govore otvarajući samo usta. Jedini glas koji se može čuti je onaj pijane osobe koja je pripovjedač.

Povijest koju ćete naučiti

Kompletni serijal napravljen je na temelju ''Funny or Die'' web isječaka koji su snimljeni 2007. godine, a da je cijeli projekt pun pogodak govore i brojke: na IMDb-u "Drunk History" dobio je ocjenu 7.7, što je viši rang nego ekranizacija knjige Stephena Kinga, Under the dome. Osim toga, serijal je dobio nagradu i od Američkog udruženja kamermana za najbolju seriju ispod pola sata trajanja. Da, jedna epizoda traje oko 22 minute i sadrži tri priče.

Na pitanje o porijeklu ideje za seriju ovakvoga tipa Waters je izjavio kako se sve dogodilo tijekom pijane noći s Jakeom Johnsonom, poznatijim kao Nickom u seriji ''Nova cura''. Waters je u intervjuu za Splitsider izjavio kako je alkohol ovdje odlično oruđe jer čini da se osoba osjeća pametnije i da bez susprezanja i srama nešto ispriča. S obzirom na to da su svi pripovjedači kompletno pijani (nerijetko ih imamo priliku gledati kako padaju iz stolaca, pužu po podu i gube misao; srećom pa je na svakom snimanju prisutna ekipa s prvom pomoći), Waters redovito od njih dobiva mailove isprike uz riječi kako se boje da nisu obavili dobar posao.

Pripovjedači su Watersovi dugogodišnji prijatelji, ali i ljudi za koje je čuo da su dobri. Biti dobar u ovom serijalu podrazumijeva da znate ispričati priču normalnim tokom, ali da ubacite pošalice.

Druga sezona je započela 1. srpnja ove godine, a s popularnošću porastao je i broj zvijezda koje glume. Ako uspijete nadoknaditi zaostatke, dočekat će vas Johnny Knoxville kao Johnny Cash, Weird Al kao Hitler, ali i Jack Black te Alia Shawkat (Prikraćeni). S obzirom na to da je prva sezona u potpunosti bila posvećena američkim gradovima, ove godine fokus je bačen na američku glazbu.

Zašto gledati Drunk history? Zašto ne!

Sa strane tehnikalije, pitanje je zašto bismo uopće trebali izdvojiti dvadesetak minuta da pogledamo jednu epizodu. Odgovora je nekoliko. Prvi je taj da ćete vidjeti kako izgledate pijani. Ne vi per se, ali općenito je ovo odličan uvid u to kako osoba, koja je nalila par kapi više u sebe, funkcionira kako motorički, tako i lingvistički. Možda si potiho šapnete u bradu onu famoznu rečenicu ''Nikad više ne pijem'', možda se zapitate jeste li se dosada puno osramotili.

Pripovjedači nisu mrtvi pijani, ne leže na zemlji i ne bljuju (dobro, jedan lik se dosada zbljuvao), no sjede na onoj profinjenoj tipsy granici na kojoj je sve idilično, u kojoj vladate situacijom, u kojoj ste krajnje komunikativni i najsmješniji na svijetu. To je i bit prepričavanja. Drugi odgovor bi ležao u tome da ćete uvidjeti da povijest ipak nije suhoparna, nego je važna interpretacija. Usporedite to sa stvarima koje ''morate'' u životu i sa stvarima koje u tom trenu uzmete u ruku i automatski pohvatate niti. Sve je stvar iznošenja na vidjelo, a ovaj serijal to dobro radi.

Servirajući najbitnije povezano s lokalnim legendama, zasigurno će vas zaintrigirati i ponukati da u prvoj minuti završetka epizode idete nešto proguglati. Ovo je prilika čuti sve na drugi način, a to dokazuju i Amerikanci koji dižu rejting gledanosti. Treći odgovor bi bio kako se uz minimalizam i uz igranje s ljudskom percepcijom puno toga može postići. Scenografija i kostimografija su u skladu s vremenom u kojemu se priča odigrava, no budžet ovoga serijala nije velik u usporedbi s drugim serijama. Uostalom, kada se ne može prikazati neki detalj u stvarnome životu, ekipa se uvijek dosjeti da donese neki props od kuće i snimi ga iz ugla da izgleda adekvatno. Četvrti odgovor su odlični glumci koji se u svakoj epizodi izmjenjuju, a odlično ''skinu'' svojim usnama riječi koje dolaze od pripovjedača. Ovaj dio daje dodatnu komičnu notu svemu. 

Naposlijetku, savjetujem da i sami pogledate o čemu se tu radi. Topla preporuka je da oko nekih stvari ipak budete pažljivi. Povijest je lako izvrnuti, a detalji su bitni.