Kolajna ljubavi

Ovo su ljudi koji pružaju priliku za bolji život tanzanijskoj djeci

Sat kreative
Pogledaj fotogaleriju
Igranje u dvorištu
Kad se male ruke slože
Muški razgovori
Na putu iz polja
Naša ulica

+8

Iako se priče o dobročinstvima i brizi za druge danas čine veoma rijetkim, Kolajna ljubavi dokazuje da se, uz trud, odricanje i ulaganje, život potrebitima može olakšati na obostrano zadovoljstvo.

Udruga Kolajna ljubavi već je nekoliko godina svjetlo nekolicini tanzanijske djece. Iako se priče o dobročinstvima i brizi za druge danas čine veoma rijetkim, Kolajna ljubavi dokazuje da se, uz trud, odricanje i ulaganje, život potrebitima može olakšati na obostrano zadovoljstvo. Udruga danas broji preko 200 članova od koji je 18 aktivnih u volonterskom radu, a u 2013. godini kroz svoj program kumstava osigurali su školovanje za preko 1000 tanzanijske djece. Također, 2010. godine, zahvaljujući donacijama, udruga je sagradila sirotište Sv. Ante u Songei, najsiromašnijem tanzanijskom gradu, u kojemu trenutno živi 32 nezbrinute djece koja sada sretno žive pod nesebičnim okom hrvatskih volontera. Detalje o radu Udruge te vrijednost iskustva života i rada u afričkom sirotištu saznali smo u intervjuu s Hannom Ondej, aktivnom članicom udruge.

1. Kada je i kako nastala udruga Kolajna ljubavi?

Udruga je osnovana u svibnju 2008. godine. Sve je pokrenula Ivana Marasović (Parlov) nakon svog prvog boravka u Tanzaniji, kamo je, na poziv tadašnjeg nadbiskupa grada Songee - grada u kojem je danas smješteno naše sirotište, došla volontirati na tri mjeseca, kao učiteljica engleskog jezika u jednoj lokalnoj školi, a na kraju je ostala skoro godinu dana. Malo-pomalo, kroz svoj rad i boravak s tamošnjim ljudima, uvidjela je za čime imaju najveću potrebu te je, po povratku u Hrvatsku, krenula s prikupljanjem donacija i okupljanjem zainteresiranih volontera, za što je trebalo imati posebnu vjeru i motivaciju. Danas, nakon 5 godina rada, Udruga broji 206 članova, od kojih je 18 aktivnih, ali taj se broj konstantno povećava.

2. Na koji si se ti način učlanila u rad Udruge?

Počela sam kao donator, kroz naš poznati projekt „Kumstva“, i sada već par godina plaćam školovanje za svoje kumče. Onda sam se, nakon godinu i pol, odlučila aktivnije uključiti u rad Udruge te sam otišla u Tanzaniju, gdje sam provela 3 mjeseca, a nakon povratka sam nastavila volonterski pomagati Udruzi koliko god mogu i stignem, jer to me jednostavno ispunjava.

3. Kakav je život u Tanzaniji u usporedbi s našim?

Ugodno me iznenadila njihova beskrajna pozitiva i jednostavnost života. To je nešto što je zaista neusporedivo s našim načinom življenja i razmišljanja. Tamo je sve skromno, siromašno, većina nema ni za osnovne stvari u životu, ali na kraju to nije bilo ono što me najviše šokiralo niti sam dolje bila previše opterećena time, već me oduševila njihova pozitivna energija. Rekla bih da smo mi materijalno bogati, ali oni su definitivno duhom bogatiji. A na tebi je sada da odvagneš što ti više odgovara. Naravno, ja sam sebe tamo više našla. Živjeti tamo, za nas zapadnjake i bijelce, sigurno da nije lako, iako bi netko s prosječnom hrvatskom plaćom dolje mogao živjeti kao kralj, ali opet do određene mjere, koliko ti to okruženje dozvoljava. No pitanje je želiš li tako živjeti jer se tamo čovjek nema potrebu isticati materijalnim stvarima, već se, dapače, stopiti s njima i njihovom kulturom i uživati u jednostavnosti života.

Preskakanje užeta
 
Preskakanje užeta, FOTO: Kolajna ljubavi
 
 

4. Svoj si boravak u Tanzaniji provela u sirotištu Sv. Ante u Songei. Kako sirotište i život u njemu i izvan njega funkcioniraju?

U sirotištu se trenutno nalazi 32 djece između 4 i 17 godina, od čega je 17 dječaka. Inače u sirotište možemo primiti ukupno četrdesetero djece te trenutno radimo na tome da popunimo tu kvotu. Djeca kod nas ostaju do svoje 18. godine ili dok ne završe srednju školu (pravilo nije da djeca završe srednju školu s 18 godina jer ne krenu svi u isto vrijeme u osnovnu školu, već to ovisi o financijskim i drugim mogućnostima). Inače, što se tiče obrazovanja, u Tanzaniji postoje državne škole, ali ih nema dovoljno za svu tanzanijsku djecu, tako da je većina djece prisiljena školovati se u privatnim osnovnim i srednjim školama, koje su i do deset puta skuplje od državnih. Većina djece jednostavno nema šanse upasti u tu nisku upisnu kvotu državnih škola, zbog čega je u biti i nastao naš projekt „Kumstva“ kroz koji se, putem donacija, školuju djeca koja inače, zbog visokih školarina privatnih škola, ne bi imala nikakve šanse obrazovati se bez pomoći sa strane. Tako neka djeca u našem programu imaju čak i po tri kuma (donatora) kako bi se uspjelo financirati jednu godinu njihovog obrazovanja. U 2013. godini financirali smo 1031. kumče, no s time, nažalost, nije uvijek riješen njihov problem. Ima, na primjer, djece koja žele ići i idu u školu, ali njihove obitelji ih jednostavno ne potiču i podržavaju dovoljno u tome, nego po cijeli dan rade u polju (od čega većina stanovništva tamo živi) te im na kraju ne ostane dovoljno vremena za učenje pa padnu razred ili roditelji kažu da su im djeca jednostavno potrebnija kod kuće pa ih na kraju i sami ispišu iz škole.

5. Kako izgleda vaš suživot s djecom u sirotištu, kako se odvija komunikacija?

Naši klinci znaju engleski, uče ga u školama, a i mi puno radimo s njima u sirotištu, pa komuniciramo na engleskom jeziku. Inače su službeni jezici u Tanzaniji swahilli i engleski. Djeca koja se nalaze kod nas su djeca bez roditelja i obitelji , iako neki od njih i imaju neke daljnje članove rodbine - bake, tete i sl., ali se oni zbog siromaštva jednostavno nisu u mogućnosti skrbiti za njih. Puno odraslih, pa i djece, tamo umire od malarije i AIDS-a koji su najraširenije bolesti u Tanzaniji, pa je često upravo to razlog zašto djeca rano ostaju bez roditelja, no ima, nažalost, i ostalih razloga.
Sreća u nesreći je ta da je djeci u sirotištu puno pristupačnije obrazovanje, informacije iz vanjskog svijeta, dostupni su im drugačiji pogledi na život. Naša je dužnost pripremiti ih da jednog dana, kada odu iz sirotišta, budu spremni za život u svojoj zemlji, jer je vrlo mala vjerojatnost da će itko od njih ikada otići živjeti izvan granica svoje zemlje, a pogotovo u zapadni svijet. Zato ih, osim školskog obrazovanja – što je najvažnije, odmalena učimo da se brinu o sebi, usađujemo im radne navike - da sami sebi peru veš, čiste prostorije u kojima žive, kuhaju, rade u polju (uzgajaju hranu) - sve što je karakteristično za zemlju u kojoj žive. U tome im mi volonteri svakodnevno pomažemo. No trudimo se usaditi im i druge vrijednosti, navike i poglede na život za koje mislimo da će im pomoći da budu korisni članovi svog društva jednom kada odu iz sirotišta. Nažalost, dolje nemamo nikoga od volontera iz Udruge tko bi stalno bio s njima na duže vrijeme, već se volonteri izmjenjuju svakih par mjeseci. No s njima je svaki dan kuharica koja brine da im se svakodnevno pripremaju njihova tradicionalna jela i „matron“ iliti odgajateljica, po struci medicinska sestra, koja svakodnevno boravi s djecom u sirotištu i na neki je način domaćica sirotišta. Kuharica i „matron“ su lokalne žene – Tanzanijke.

Kad se male ruke slože
 
Kad se male ruke slože, FOTO: Kolajna ljubavi
 
 


6. Kako se sirotište koje vode zapadnjaci prilagodilo tanzanijskim zakonima?

Kuharicu smo morali zaposliti jer je jedan od uvjeta tanzanijske socijalne službe bio da se djeci priprema tradicionalna hrana. Tako da je čak znalo biti situacija da, kada preko donacija dobijemo nešto od hrane koja nije dio njihove izvorne kuhinje, moramo prvo tražiti odobrenje njihove socijalne službe da im to pripremimo. Tako smo se npr. borili da nam odobre tjesteninu, a za neke namirnice smo jednostavno dobili odbijenice. Mislim da je to jedan apsurd cijele situacije – tamo gdje je toliko gladnih, inzistira se na ovakvim stvarima. Zadnji nas je put službenica socijalne službe, na primjer, korila jer „imamo previše deka u sirotištu“ - kao, „Tanzanija je topla zemlja pa nije potrebno imati toliko deka“ i slične situacije. Tako da je bio veliki izazov prilagoditi rad Udruge i sirotišta njihovom podneblju, kulturi i zakonima, koji iz naše perspektive ponekad znaju izgledati i potpuno apsurdno, no ipak smo ih dužni poštivati.

7. Kakvo je dolje obrazovanje u usporedbi s našim?

Nebo i zemlja. Njihov obrazovni sustav općenito funkcionira vrlo slično kao što je funkcionirao kod nas prije 60-70 godina. Često njihovi učitelji sami nisu dovoljno educirani kako bi adekvatno podučavali djecu pa se radi o suhoparnim predavanjima i izlaganjima gradiva gdje djeca često uopće ne razumiju što uče. Iz većine predmeta orijentirani su većinom na Afriku i Tanzaniju, npr. iz povijesti, zemljopisa, jezika, kulture, pa im često nedostaju osnovne informacije o ostatku svijeta. Poslije srednje škole mogu ići na fakultet koji je, nažalost, rezerviran isključivo za vrlo mali broj učenika (onih čije obitelji financijski bolje stoje), tako da je san o fakultetu većini nedostižan, pa na kraju postoji veliki problem što s djecom nakon srednje škole jer ih njihove standardne srednje škole ne pripreme ni za kakav rad niti im daju konkretno obrazovanje i zvanje (tipa naše gimnazije). Sistem ne potiče otvaranje stručnih srednjih škola i takvu vrstu edukacije za djecu, što bi za njih, u ovoj gospodarskoj situaciji, bilo puno bolje i produktivnije za cijelo društvo. Ovako društvo, ako se djeca ne mogu školovati dalje, a većinom ne mogu, dobije svake godine hrpu nezaposlenih mladih ljudi, bez ikakvog konkretnog zvanja. Naša Udruga pokušala je i ovdje pomoći nekima koji su se pokazali kao jako dobri učenici pa smo i njima našli kumove (donatore), iako potpomaganje te razine obrazovanja ne spada u osnovnu djelatnost Udruge.
Također, tamo u školama učitelji još uvijek tuku djecu, primjerice šibom po rukama. Kada bi se npr. naša djeca vratila iz škole, bila bi posramljena i ne bi nam uopće to rekla. Oni zbog toga osjećaju krivnju i sram i ne usude se uopće o tome govoriti. Tamo se dosta stvari prihvaća kao 'to je ovdje tako'. A batine znaju dobiti zbog čistih banalnosti i gluposti. Nažalost, mi ne možemo izvan sirotišta ništa napraviti po tom pitanju jer su osjetljivi na to da se itko sa strane petlja u njihove običaje i kulturu.


8. Kako se može postati dijelom volonterskog programa Udruge?

Jednostavno, pošaljete mail koji možete naći na web-stranici naše Udruge i voditelj udruge ili netko od volontera vam se javi. Tako je i s programom kumstva, kao i s volonterskim dijelom. Volonteri u sirotištu su nam potrebni tijekom cijele godine, kao i za potrebe svakodnevnog funkcioniranja Udruge, a sam program pripreme kandidata za odlazak u Tanzaniju, nakon što prođu intervju i psihološke testove, traje 3 mjeseca. Volonteri najprije moraju odraditi 100 sati volonterskog rada u nekoj od ustanova u Zagrebu s kojima Udruga surađuje ili, ako ne žive u Zagrebu, mogu sami izabrati neku ustanovu u svojoj regiji gdje će volontirati. Namjera je, naime, općenito potaknuti volonterski rad kod ljudi i altruistički način razmišljanja, da shvate da bi želja za pomoć potrebitima trebala biti jednako usmjerena prema svima – bili oni u Hrvatskoj, Indiji, Africi ili bilo gdje drugdje. Nadalje, na pripremama kandidate učimo osnovama swahillija, upoznajemo ih s misijom Udruge i pravilima koja tamo vrijede, daju im se sve potrebne informacije i priprema ih se za put i boravak u takvoj sredini te su, nakon završene pripreme, ako to i dalje žele , spremni za odlazak.

Komentari na članak

Vezani članci

Windows 8

Detaljna analiza aktualnog OS-a

Windows 8: nova revolucija ili Microsoftov ˝flop˝?

Nepisano je Microsoftovo pravilo da je svaka druga verzija Windowsa poprilično neuspješna: dok su Win98, 2000, XP te „sedmica“ odavno proglašeni najboljima u povijesti firme, Vista i Millenium Edition nisu bili te sreće. Po ovim predviđanjima, kao nasljednika fantastičnih Windowsa 7, ˝osmicu˝ se u startu okarakteriziralo kao promašaj, poglavito zbog potpuno drugačije funkcionalnosti i prilagođenosti ekranima osjetljivima na dodir.

Mažoretkinje nastupaju

Povratak u Zagreb s tri zlatne medalje

Zagrebačke mažoretkinje obranile titulu europskih prvakinja!

Među čak 170 formacija i neformacija s preko 1600 mažoretkinja, Zagrebačke mažoretkinje ponovno su dokazale svoju izvrsnost osvojivši europsko zlato u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj skupini. Europsko prvenstvo mažoretkinja održavalo se od 27. do 30. kolovoza 2015. u francuskom gradu Albiju.

Android logo

Aplikacija za izgubljene mobitele

Upravitelj Android uređaja

Ova aplikacija mogla bi biti ključna u trenutcima kada žurite na faks, a mobitel je izgubljen negdje u hrpi smeća u sobi.

Stereomood glazbeni servis

Besplatni glazbeni servis

Stereomood: Napravite vlastitu playlistu za svaku prigodu

Stereomood je besplatni glazbeni servis za slušanje glazbe pomoću kojega možete napraviti playlistu za svaku prigodu te je podijeliti sa svojim prijateljima. 

Twitter

Novost na popularnoj društvenoj mreži

Twitter uveo „mute” značajku

Uz novu „mute” značajku isključite tuđe tweetove.