Grad koji čeka...

Nije bilo lako odlučiti se i skupiti energije te napisati nešto o Gradu koji čeka. Premišljala sam se, ali sam ipak odlučila, možda Mu bude lakše ako bude i dalje čekao. Nije lako pisati o Gradu koji je prošao sravnavanje sa zemljom, ogromne civilne i braniteljske žrtve, kulturocid, ali neka mi se ne uzme za zlo što sam mlada i što danas želim biti sretna i smijati se u svom rodnom gradu, unatoč tomu što je prošao. Prošao je Vukovar zaista ogromnu patnju koju, kao tada jednogodišnje dijete, danas teško mogu shvatiti... Tu bol, tugu... No, dozvolite mi da kao Njegova dvadesettrogodišnja građanka kažem kako vidim Njegovu sadašnjost i budućnost. I ne, ne morate se složiti sa mnom ni u jednoj riječi, zarezu, samo mi nemojte braniti da o Njemu imam svoj stav i nadu.

Smatram da je nakon mirne reintegracije proces pomirenja i izgradnje „suživota“ tekao jako loše. Vlast nije puno marila, dosta je toga prepušteno civilnom sektoru, ali bez veće potpore pa što bude.

Za mene je najveći problem bio kad sam išla u osnovnu školu i kasnije u srednju, odvojenost programa, tj. podjela na srpske i hrvatske razrede. To je model obrazovanja koji po mom mišljenju nije dobar za Vukovar i on je uzročnik mnogih problema. Donedavno su i kafići u Vukovaru bili striktno odvojeni, po pozdravu si znao tko je što (iako i dalje toga ima), to je bio znak raspoznavanja (Hrvati Bok, Srbi Ćao). Stradalnici, sudionici rata, civili pripadnici obiju nacionalnosti nisu se susretali, izmjenjivali informacije, podijelili međusobne traume jer je sve bilo odvojeno, fizički odvojeno te se ta odvojenost preslikala u vrtiće i škole. Kao argument često čujem da gradom hodaju ljudi koji su 90-ih radili zločine. U svoje osobno ime vas molim - prijavite ih ako do sada niste. Traži se velik broj nestalih i kažu nikada neće biti mira ako ih se ne nađe. U svoje osobno ime vas molim - svi koji nešto znate - recite, a vas koji tražite molim, nemojte dozvoliti da i moja sadašnjost i budućnost budu taoci nemogućnosti pronalaska vaših najmilijih. Solidarnošću i stvaranjem povjerenja dajmo sve od sebe da ih pronađemo, ali što ako ih nikada ne pronađemo? Kako ćemo nastaviti živjeti? Srpsku nacionalnu manjinu molim u svoje osobno ime da isto tako doprinese integraciji i boljem životu, ali ne samo kroz traženje prava, već i kroz izvršavanje obveza kao lojalnih građana.

Danas u Vukovaru živim bolje nego 2000. godine kad sam se tek vratila iz progonstva. Bolje je zbog iskustva koje su djeca hrvatske i srpske nacionalnosti stekla neformalnim putem (u sportskim klubovima, na treninzima mažoretkinja, u ponekim KUD-ovima, knjižnici, Hrvatskom domu (kazalištu) i udrugama koje su provodile razne radionice, seminare i kampove). To se ozračje polako preselilo i u kafiće, klupe u parkovima, koncerte...  Dogodili su se pomaci, mali, ali ipak vrijedni! Unatoč pozitivnim pomacima, rade se i koraci unatrag. Potrebna je samo mala iskra poput one na utakmicama ženskog juniorskog prvenstva u košarci gdje se opet vraćamo na početak i tako u krug. I onda se svi čude što su poneki razbijali te nesretne ploče. Pa to je samo kap koja je prelila čašu svega onog što se krivo radilo i radi i danas. Ljudima koji su izgubili najmilije u ratu sigurno je najteže i ja to ne mogu do kraja razumjeti jer nisam bila dijelom takvih nedaća, ali to što želim razvijen, napredan i pozitivan Vukovar u kojem ću se smijati i biti sretna ne umanjuje moje poštovanje i suosjećanje sa žrtvama i stradalnicima.

Događaji koji su obilježili ovogodišnji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara dokaz su iskorištavanja najintimnijih i najtežih osjećaja u političke svrhe razdvajanja građana Hrvatske, a posebno Vukovaraca. Ideološke podjele instrumenti su kojima se još više ograničava mogućnost „pobune“ protiv velikih gospodarskih problema, prava radnika, zdravstvenih prava i slično. Pitam se koji će gospodarstvenik uložiti svoj kapital, novac i ostale resurse u grad koji se još bori s etničkim podjelama. Nemojte od Vukovara praviti grad-spomenik, to neće privući investitore, nemojte od njega praviti grad-slučaj, to neće privući mlade ljude da ostanu u njemu i osnuju obitelji.

 Vukovar je grad koji čeka da Hrvati i Srbi, ali i ljudi ostalih nacionalnosti koji žive u njemu, zajedno idu u koloni sjećanja i zajedno se poklanjaju svim braniteljskim i civilnim žrtvama (a pri tome mislim i na srpske civilne žrtve, kao i na žrtve ostalih nacionalnosti). No, za to se trebaju stvoriti preduvjeti. Preduvjeti u kojima se pripadnici srpske nacionalnosti neće bojati koračati u koloni, preduvjeti u kojima će se vratiti povjerenje među stanovnicima Grada koji to čeka. Preduvjeti u kojima će svi učenici u Vukovaru učiti povijest koja se uči i u drugim dijelovima Hrvatske, preduvjeti u kojima će se djecu učiti da se takvo zlo nikada, ali nikada ne smije ponoviti. I zato svojim prijateljima i prijateljicama kažem: vi morate biti ti koji će razbiti strah i početi stvarati preduvjete. S ponosom mogu reći da su doprinos stvaranju preduvjeta dale dvije Srpkinje, moje prijateljice, koje su prošle godine bile sa mnom u koloni sjećanja. Mali su to koraci, ali velike promjene se i rade malim koracima, i to ih rade „obični građani“, a ne politička elita.