LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Komentar novinarke

Dvije godine hrvatskog članstva u Europskoj uniji: Predemo li vunu ili nas jašu?

Preko granice možemo i s osobnom iskaznicom te nam susjedi više vjeruju kada im kažemo da ništa ne švercamo. Stručnjaci iz Bruxellesa javljaju da su naši parlamentarci ok, da se javljaju i da im je super tamo – kao u školi.

Preko granice možemo i s osobnom iskaznicom te nam susjedi više vjeruju kada im kažemo da ništa ne švercamo. Stručnjaci iz Bruxellesa javljaju da su naši parlamentarci ok, da se javljaju i da im je super tamo – kao u školi.

1. srpnja 2013. godine Hrvatska je postala 28. članica Europske unije. Članstvo je stiglo u krizna vremena – Hrvatska je duboko plivala u recesiji, broj nezaposlenih dosezao je rekordne brojke, mnoštvo afera, a nade u poboljšanje situacije nigdje na vidiku. Europska unija je, kao i svaka zajednica u koju je Hrvatska do sada stupila, nosila mnogo obećanja u bolje sutra.

Hrvatska je trenutno treća zemlja u Europskoj uniji po broju nezaposlenih – odmah iza Grčke i Španjolske. Jedino što nas razlikuje od ovih zemalja vjerojatno je naš „balkanski” mentalitet zbog kojega ne izlazimo još na ulice jer ima vremena, treba se popiti kava. Držimo treće mjesto i po BDP-u: nalazimo se odmah iza Rumunjske i Bugarske po pitanju siromaštva. Ovom statusu ne pridonosi ni opći dug prema inozemstvu. Navodi se kako je Hrvatska izašla iz recesije jer je u nekoliko kvartala zaredom imala gospodarski rast, no taj izlazak se još nigdje nije pozitivno ocrtao. Stoji kao mrtvo slovo na papiru.

Ono što je dobro svakako jest to što su se otvorila mnoga vrata u inozemstvu, pa tako mladi mogu preživjeti u Irskoj, a uskoro i u Njemačkoj i Španjolskoj kada ukinu radne vize. Kada kažemo dobro, mislimo na to da bar netko zarađuje među silnim mladim osobama koje grabe svoje diplome i zatim sjede doma klikajući besciljno na oglase u kojima se ne nalaze.

Očajno je to što Hrvatska ima pristup različitim fondovima Europske unije, ali nijedan još dosad nije adekvatno iskoristila. Sredstvima EU dosada se obnovio dio pruge na potezu Zagreb – Dugo Selo, ali i tu smo ispali ljenčine jer nismo uspjeli prikupiti svoj dio financija. Ups? Za ostale projekte, kažu iz Vlade, mi ne razumijemo sustav jer nije tako lako dobiti novac. Možda je to istina, ali čini nam se da to pregovaranje i potpisivanje ugovora ne ide baš pretjerano na ruku osobama zaduženim za isto.

Koje su pak pozitivne strane ulaska u EU? Prvenstveno valja navesti smanjenje cijena električne energije i uvođenje drugih operatora kako bi se ukinula samovlast HEP-a. Druga stvar svakako je smanjenje cijena teleoperatera (i roaminga, za one koji uspiju uloviti pokoju paricu za ovaj luksuz). Hrvatska je u neku ruku postala povezanija s drugim dijelovima Europe, a niskotarifni letovi počeli su nuditi širu paletu gradova nego inače. Pojeftinile su i neke namirnice u trgovačkim lancima, iako se i dalje ne vidi prevelika raznolikost proizvoda kao što je najavljivano. Preko granice možemo i s osobnom iskaznicom, a susjedi više vjeruju kada im kažemo da ništa ne švercamo. Stručnjaci iz Bruxellesa javljaju da su naši parlamentarci ok, da se javljaju i da im je super tamo – kao u školi.

Kad smo već kod škole, gdje smo s obrazovanjem? 130 milijuna kuna uloženo je za obnovu studentskih domova – iznos koji ne bi bio osiguran da sljedeće godine nismo domaćini Europskih sveučilišnih igara. U EU smo snažni po pitanju ostajanja učenika u školama – hm, pitamo se zašto? Ministar Mornar se hvali kako se Ministarstvo napokon uhvatilo u koštac s fondovima i da će nastojati iskoristiti što više sredstava. Moramo, dakle, privući što više investicija u Hrvatsku. Smanjeno je sufinanciranje u menzama, s time su osigurana sredstva za stipendije pojačana nekim simboličnim ciframa iz EU. Možda vrijedi istaknuti kako se Mrsićeva „Garancija za mlade” također povodi novcem iz Unije. Iako je program zanimljivo osmišljen, on je jako tanka privremena solucija koja prividno miče stvaran broj nezaposlenih mladih osoba.

Za hrpetinu stvari jadna nam EU nije kriva i ne možemo njoj sve prišiti, no s druge strane – koliko se možemo izvlačiti na to da se i dalje prilagođavamo? Koliko i dalje dvije najveće stranke u Hrvatskoj mogu glumiti budale i dobacivati jedne te iste fore, kazivati da su jedni krivi za ovo, drugi za ono? Čini nam se zauvijek. Kao što su nam ove dvije godine bile namijenjene prilagođavanju, tako su i hrvatskim političarima ove 24 godine prilagodba novom sistemu. Još samo šest godina pa će shvatiti kako raditi u korist naroda, pričekajte malo. Hešteg Grčka.

FOTO: ANITA KLASNIĆ/STUDENTSKI.HR