LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Intervju sa studenticom Paulom Ćaćić

„Vjerujem da se u trećem licu o sebi može lako reći sve najbolje, ali i slagati"

Saznajte koje teme obrađuje „strastvena pobornica bureka, filmova Grete Gerwig, smiješenja i komuniciranja sa psima i mačkama na ulici, antitramvaj i antitrčanje djevojka, wannabe trešologinja", što ju najviše inspirira i što misli o položaju poezije u Hrvatskoj i svijetu.

Saznajte koje teme obrađuje „strastvena pobornica bureka, filmova Grete Gerwig, smiješenja i komuniciranja sa psima i mačkama na ulici, antitramvaj i antitrčanje djevojka, wannabe trešologinja", što ju najviše inspirira i što misli o položaju poezije u Hrvatskoj i svijetu.

Paula Ćaćić studentica je indologije i južne slavistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem, fotografijom i prevođenjem sa slovenskog i bugarskog jezika. Svoju najveću želju da objavi zbirku do 25. godine uspjela je ostvariti u 22. godini, dobivši nagradu za najbolji rukopisni prvijenac na 27. Pjesničkim susretima u Drenovcima (2016.), zahvaljujući kojoj je 2017. objavila zbirku Povratna karta. Osim poezije, piše i kratke priče te je prošle godine bila s dvije kratke priče u širem izboru za nagradu Sedmica i Kritična masa, te u užem za nagradu Preprekova jesen

Na pitanje Tko je Paula Ćaćić? odgovara:strastvena pobornica bureka, filmova Grete Gerwig, smiješenja i komuniciranja sa psima i mačkama na ulici, antitramvaj i antitrčanje djevojka, wannabe trešologinja, koja vjeruje da se u trećem licu o sebi može lako reći sve najbolje, ali i slagati.

Dobitnica si nagrade za najbolji rukopisni prvijenac na 27. Pjesničkim susretima u Drenovcima. Možeš li reći što te inspiriralo za naziv zbirke i koje su pretežno teme koje obrađuješ u zbirci?

Za naziv zbirke me je nadahnula činjenica da sam jako dugo bila korisnica javnog prijevoza i mada se to s dolaskom na faks prorijedilo, te se moj mjesečni pokaz pretvorio u povratnu kartu, osjećala sam da bi ta svakodnevna, na kolodvorima vrlo znana i prežvakana sintagma, mogla dosta dobro pokriti sadržaj zbirke. K tome, odgovarala je konceptu koji sam razrađivala prilikom selekcije pjesama i slaganja ciklusa. Sviđalo mi se i to da naziv ima nostalgičarski, a istovremeno i došljački prizvuk, što se poklapalo sa sadržajem.

Zbirka se sastoji od šest ciklusa, koji bi se tematski mogli podijeliti na dvije cjeline – život u Slavoniji i u Zagrebu. Te dvije cjeline se u nekim dijelovima i isprepliću, ali i sudaraju kroz motivske binarne opozicije – autobus/tramvaj, provincija/Zagreb, statičnost/dinamičnost, selo/grad i dr. Kada bih jednom riječju morala reći o čemu je zbirka, upotrijebila bih pojam identitet. Neprestano putovanje subjekta, odnosno susretanje s koječime usput i uz put, odvija se u svrhu pronalaska i taloženja novoga, ali i preispitivanja staroga, dobivenog u poznatoj sredini. Stavljanje u poziciju stranca, turista u domaćoj okolini, subjekt opterećuje, no isto tako i oslobađa, te tako priprema za novu sredinu, gdje će ponovo morati preispitati koncept mjesta kao identitarnog ishodišta i/li odredišta.

Koliko dugo se baviš pisanjem i smatraš li da si se počela ostvarivati na tom polju?

Pri kraju osnovne škole počela sam osjećati potrebu za pisanjem, a kroz srednju sam polako krenula stjecati naviku pisanja. Izdavanje zbirke pjesama smatram ostvarenjem, jer na neki način predstavlja produkt mog pisanja te kao ishod potonjeg zaokružuje jedno razdoblje u kojem se učila pisanju i istodobno sazrijevala kao osoba, a vjerujem i kao pjesnikinja.

FOTO: Studentski.hr
 
Što te najviše inspirira za pisanje?

Inspiriraju me šetnje, ulice, gradska vreva i razgovori koje čujem u prolazu, sve što me okruži u nekom trenutku može mi predstavljati poticaj za razmišljanje i pisanje. Nekad, doduše, pisanje dođe kao poriv, kada samo sjednem za tipkovnicu i nešto napišem.

Možeš li nabrojati neke književnike koji su utjecali na tvoj rad, a ujedno bi ih i preporučila ljubiteljima poezije? 

Uglavnom su to pisci koji su mi bili nadomak ruke – u obiteljskoj biblioteci – klasici poput Vesne Parun, Dobriše Cesarića, Ujevića, Vaska Pope, Nerude, Cvetajeve, Jevtušenka. Od suvremene hrvatske  poezije bih izdvojila Ivanu Bodrožić, Mariju Andrijašević, Branislava Oblučara, Davora Ivankovca, te od slovenske Srečka Kosovela, Anu Pepelnik i Primoža Čučnika. Također, poezija američke pjesnikinje Dorothy Parker štivo je kojem se rado vraćam. Kao što možete primijetiti, teško ih je sve i nabrojati.

FOTO: Ana Vragolović
 
Osim književnih radova, tvoje tekstove možemo pratiti u vidu novinskih članaka na portalu Vox Feminae. Imaju li neka od tvojih djela feminističku konotaciju i postoji li nešto što želiš poručiti mladim ženama?

U većini kratkih priča koje sam napisala glavni lik je žena, jer mi je kao ženi jednostavno lakše izraziti se kroz žensku perspektivu i smatram da sam sposobnija prenijeti iskustvo koje mi je bliže te tako stvoriti lik koji je autentičan. Feminizam prije svega utječe na to kako pišem, a tek onda što. Razne teme me zaokupljaju i one nisu nužno uvijek povezane sa ženskim iskustvom, no trudim se, makar i pozadinski, kroz referencu i slično, progovoriti o njemu, ako se već ne uklapa u sadržaj glavne radnje.

Mladim ženama se konstantno nešto poručuje, ali mislim da su one dovoljne snažne, pametne i sposobne da znaju ili shvate što žele.

FOTO: Paula Ćaćić
 
Što misliš o položaju poezije u Hrvatskoj i svijetu?

U knjizi Marka Pogačara Jer mi smo mnogi Miroslav Kirin utvrđuje kontradiktornu i uistinu zabrinjavajuću pojavu, a to je da ljudi pišu poeziju, a ne čitaju je. Da karikiram, to je kao da gradite kuću, a nikad niste boravili u nijednoj.

U posljednje vrijeme poezija je svugdje i svašta. Od recepata za život na društvenim mrežama do natpisa na vratima javnog wc-a. Čini mi se da se u poeziji preslikao onaj trenutak kada laik gleda na Picassovu sliku i pomišlja: ma, to mogu i ja i doista misli da to čini, da to može. Nemam ništa protiv blogova, stvaranja nekog osobnog prostora za objavljivanje, jer sam i sama bila dugogodišnja blogerica i smatram da je koncept tzv. javne bilježnice dobar za mlade pisce kako bi sazreli i shvatili u kojem smjeru žele ići.

Što savjetuješ svim mladim spisateljima?

Neka budu hrabri i iskreni prije svega. I neka šalju svoje radove na portale i natječaje, jer će im to biti dobar feedback za ono što rade.

FOTO: STUDENTSKI.HR