Tomislav Fabijanić, Dubravko Tuksar: „Drago nam je što smo unatoč svemu uspjeli napraviti nešto pozitivno„

Na nedavnom nezavisnom festivalu kreativnih komunikacija - Sudnji dan, nagradu za Mladu nadu osvojili su studenti Grafičkog fakulteta Dubravko Tuksar i Tomislav Fabijanić.

Njihov inovativni projekt bio je novi dizajn Velebitskog piva jer smatraju kako je jedini nedostatak tako kvalitetnog domaćeg proizvoda upravo njegova etiketa. 

Cilj im je bio zadržati bitne trenutne elemente, ali i naglasiti priču o prirodnim sastojcima piva.

Pri dizajnu su vodili računa i o isplativosti proizvodnje takvog grafičkog proizvoda te su se potrudili istaknuti informacije bitne potrošačima, poput udjela alkohola i boje piva koja ovisi o zaprženosti ječma.

Dečki su se potrudili  napraviti i logotip pivovare kojim su pokušali dati do znanja da je pivo proizvedeno na Velebitu te da je voda korištena u proizvodnji crpljena upravo iz izvora u podnožju planine. Naglasili su i važnost vile Velebita, koja je po hrvatskoj mitologiji zaštitnica tog podneblja.

Više o radovima ovog kreativnog dua možete pratiti na njihovom profilu na stranici Behance. Kako bismo više saznali o ideji projekta pričali smo s dečkima koji su drage volje pristali na intervju.

Recite nam nešto o sebi za početak?

Dubravko: Imam 21 godinu, student sam 3. godine dizajna na Grafičkom fakultetu. Inače nesuđeni basist, ali sad više gledam nego što slušam. Trošim vrijeme na faks, a ono slobodno ispunjavam dizajnom i crtanjem.

Tomislav: Ista stvar vrijedi i za mene. Jedino ja ne crtam i ne sviram bas. U slobodno vrijeme, osim što se bavim dizajnom, filozofiram i pijem pivo. E, da. Volim i kuhati.

Puno smijeha i suza

Kako ste došli do ideje za ovaj zanimljvi projekt?

Dubravko: To je bila Tomislavova ideja. Bili smo na pivi i šetnjom po nasipu, onako ‘nabrijani’, pričali o tome kako bismo i što bismo trebali napraviti. Zašto baš Velebitsko i otkud mu ideja pitajte njega da ne ispada da opet pričam o tome koliko pije.

Tomislav: Ovo će zvučati kao otrcani klišej, ali ideja je uistinu došla spontano. Cijelo smo vrijeme Dubravko i ja kukali da nam je loše na faksu, kako ništa kreativno ne radimo, kako ovo, kako ono. Znali smo tu i tamo napraviti neke male stvari iz zabave, ali nikada ništa ozbiljnije što bismo mogli uvrstiti u portfolio. I tako sam pretkraj ljeta sjedio s bratom na pivu (Velebitskom, naravno) i jednostavno mi je sinulo – idemo raditi! Zašto ne napraviti jedan cjelokupni projekt. Makar ništa ne postignemo njime, imamo ga u portfoliju. Jedva sam čekao reći Dubravku da se bacamo na posao!

Opišite nam malo kako ste to napravili, je li bilo zahtjevno, zabavno realizirati ideju? 

Dubravko: Potrošili smo hrpu vremena i živaca. Bilo je zahtjevno jer se ni s čim sličnim nikad nismo susreli. Krenulo je anketama kojima smo ispitali tržište i hrpom skica. Nakon toga smo se nekoliko dana igrali i s logotipom i ilustracijom. Htjeli smo ispričati priču što jednostavnijim ilustracijama i oko toga je stvarno bilo zezanja. Poslije je sve to trebalo uklopiti u etikete, 4 i 6-packove, podmetače i sl. Kad je dizajn bio gotov počeli su problemi s printom. To govorim jer nema baš kvalitetnih printaona u Zagrebu. Puno živaca otišlo je na nevjerni prikaz boja, nemogućnost tiska na različite podloge itd.

Nakon svega je još  to trebalo fotografirati i prezentirati. Tu nam je pomogao kolega Stephan Bednaić svojim fotićem i improviziranim studijom. Tu sad imamo fotke koje je opet trebalo dodatno obrađivati. Zabave je svakako bilo, naučili smo puno, ali smo nešto i radili. Nekoliko puta smo i odustajali, ali na kraju, kad se sve pogleda, stvarno je ispalo zakon s obzirom na uvjete koje imamo ili bolje rečeno nemamo. I još svakodnevna predavanja na faksu. Huh!

Tomislav: Uh, iza svega ovog ostalo je puno i smijeha i suza. Naživcirali bismo se kada nam neka ideja ne bi uspjela ili kad zbog kojekakvih tehničkih poteškoća nismo bili u mogućnosti izrealizirati poneku ideju, ali kada se sjetim koliko smo se nasmijali i zabavili radeći na ovome projektu, sve loše pada u zaborav. Dubravko je sve rekao, ali ja ću izdvojiti meni dragu situaciju. Mislim da mi je najzabavnije bilo kada smo u studentskoj sobi (2 sa 2) prvi put, za potrebe jednog kolegija, improvizirali foto studio. E, to je smijeh. Nauljena boca, pištolj na vodu, iPhone i pucaj. Da, ne smijem zaboraviti i četkice za zube koje ostavljaju najfinije kapljice. Ludnica! :)
 

 

Tomislav u improviziranom studiju; FOTO: TRISPET | 3S5

  

Pivovara nas je pristojno odbila, a profesori ne obraćaju pažnju na nas!

Što ste onda učinili s gotovim projektom? 

Dubravko: Ništa, stavili smo projekt na Behance - stranicu s hrpom portfolija vizualnih kreativaca. Poslije toga smo objavljeni na različitim dizajnerskim stranicama. Tu vrijedi istaknuti The Dieline i Packaging of the World, svjetski cijenjene stranice koje objavljuju dizajn ambalaže. Poslali smo rad i na Sudnji dan i stvarno neočekivano otišli s ordenima. Fora.

Tomislav: Prije nego smo dobili nagradu poslali smo prijedlog i pivovari. No, pristojno su nas odbili jer, kako su rekli, iako lijepo rješenje za njih je premoderno. Htjeli bi ostvariti tradiciju postojećim dizajnom. Ili tako nešto.

Recite nam nešto o iskustvu sa Sudnjeg dana!

Dubravko: Kako prije toga nisam imao iskustva sa sličnim događajima, meni je to sve super. Ove godine održan je u sklopu tjedna dizajna u Zagrebu u Laubi - kući za ljude i umjetnost.  Lauba je fora prostor. Puno izložbi, radionica, predavanja ljudi koji ‘žive na taj način’. Sudnji dan nagrađuje ljude kreativce u različitim kategorijama. Jedna od tih kategorija je Mlada nada, namijenjena studentskim radovima. Puno mi znači što je žiri bio sastavljen od već poznatih i kvalitetnih dizajnera u Hrvatskoj.

Tomislav: Sudnji dan je nezavisni festival kreativnih komunikacija u kojem vodeći kreativci države ocjenjuju rad svojih kolega i nas budućih. Što reći, koju posluhu porati? Veliko mi je priznanje prijaviti se prvi put na takvo natjecanje i otići s nagradom kad znam da su nam je dodijelili ljudi koji zapravo i rade taj posao. I to kvalitetno.

Kako su vaši kolege i profesori s fakulteta reagirali na nagradu?

Tomislav: Super što si pitala jer imamo problema s faksom. Mislim, ništa ozbiljno, ali radi se o tome da je jako malo kolegija na kojima se čovjek može izražavati u ovom vidu kreativnosti. Čini mi se da to u jako maloj mjeri dolazi tek na diplomskom studiju. Kolegama s godine bar onima s kojima smo dobri je bilo drago, ali profesori nisu ni doživjeli. To je u biti malo i tužno jer nije baš da svaki dan ljudi s našeg studija dobivaju ovakva priznanja. Kažem tužno jer studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu cijelo vrijeme promovira kada netko od njihovih studenata osvoji bilo što, napravi nešto fora ili im netko negdje objavi rad.

Tako da nam je u biti ovo priznanje još draže zbog toga što smo u takvoj, po meni, za kreativce nezdravoj okolini ipak uspjeli napraviti nešto što je urodilo plodom. Kad kažem u takvoj okolini, ne mislim da smo projekt radili za studij, da ne bi bilo zabune. Nego samo hoću reći da smo se uz tu lošu energiju, u slobodno vrijeme, uspjeli odmaknuti od toga i napraviti nešto tako pozitivno. 

Šteta što ne prepoznaju ovakav talent. Imate li možda kakve nove projekte u planu?

Dubravko: Da. Sad je aktualan jedan natječaj, a poslije toga radimo na pakiranju za različitu zdravu hranu poput prirodnog bućinog ulja, sušenih rajčica itd. za jedno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo iz Slavonije. Najgore od svega je to što uz to moramo odlaziti na faks, odrađivati stručnu praksu i pisati završni rad.

Tomislav: Dubravko mi je ukrao paragraf iz usta.

Super dečki, hvala vam na vremenu! Za kraj nam samo opišite cjelokupno iskustvo.

Dubravko: Meni je to super. Možda sam već postao ovisan o svemu tome, nemam pojma. Volio bih to raditi jednog dana. I Thomas je super i kuži to.

Tomislav: Stvarno je super raditi, u biti živjeti ovaj posao. To je jednostavno nešto čime si i podsvjesno okupiran 24/7. Droga! (smijeh) Sad, ispast će bez veze ako ja njega ne pohvalim, ali i ako ga pohvalim pa neću ništa govorit. Samo ću reći da jedva čekam nove pustolovine!