Misli koje nam prolaze kroz glavu u iščekivanju rezultata ispita

Većina studenata bi se vjerojatno složila da je jedan od najgorih osjećaja koje su doživjeli onaj koji ih obuzme u iščekivanju rezultata ispita. U tom razdoblju kroz studentsku glavu proleti nebrojivo misli, što pozitivnih, što negativnih. Uobičajeni redoslijed misli i osjećaja odvija se otprilike ovako:

1. Olakšanje

Nakon napisanog ispita, bio on dobro ili loše riješen, student svakako osjeti olakšanje. Misao koja se javi u trenutku izlaska iz učionice je ta da nema više gradiva za učiti, da smo slobodni. Na trenutak nam proleti i pomisao na seriju koju ćemo konačno moći gledati, a koju smo morali zanemarivati, na izlazak koji ćemo si moći priuštiti, na čokoladu kojom ćemo se počastiti ili čašicu kojom ćemo si nazdraviti, kao i drugi planovi za večeras. Međutim, lagana euforija traje sve do trenutka kada…

2. Ponovno suočavanje s ispitom

…kada naletimo na kolege koji raspravljaju o ispitu. Tada slijedi suočavanje s istinom – što sam dobro riješio, a što mi je netočno. Uz svako saznanje o pogrešno riješenom zadatku pojavi se misao poput koji sam ja idiot, dok nas zaključak da smo točno riješili neki drugi zadatak vrati u život, pojavi se potajni smiješak na licu i misao poput pa naravno, ja sam to sam/a zaključio/la, trebalo je znati to riješiti.

3. Neizvjesnost

Nakon zaključka da nam je riješenost na ispitu pola-pola, a uz to ne znamo hoće li određene stvari nastavnik priznati, nalazimo se u nedorečenoj situaciji, koja naprosto izluđuje. Stoga se vlastitim snagama moramo oduprijeti svim mislima i zaboraviti ispit... na neko vrijeme.

4. Objava rezultata

Rezultati su objavljeni, pišu kolege. Dakle, karte na stol, na vrhuncu smo radnje. Taj trenutak je emocionalno najjači za svakog studenta. Dok brzinski manevriramo po računalu da pogledamo rezultate, nerijetko nam se aktivira i probavni sustav te kreće ekspanzija misli.

Najprije nam letimično prođe misao: Jesam li se uopće potpisao/la na ispit?“ ili kod nekih: Čekaj, koje gradivo smo pisali?

Nehotice nam se zna pojaviti misao: Gle sada kad mi jedan bod fali do prolaza ili se dotičemo nekog od kolega: Suzana će se sigurno izvući kao i svaki put, a ja, jadna mi majka.

Počinjemo razmišljati o budućnosti: Ne da mi se ponovno to učiti; Ponavljat ću si svaki dan da ne zaboravim do ispravka; A dobro, jedan predmet više-manje za sljedeću godinu; Bože, zašto su bodovi tako javni, pred svima ću se osramotiti.

Gomila negativnih misli proleti nam kroz um sve dok nismo na jedan klik do pregleda rezultata. Tada već smišljamo opravdanja: Mama, imam jednu vijest, ne baš dobru… Ali pola ih je palo, to je najteži ispit, ja sam još dobre bodove imao/la za razliku od nekih.

Strah se pretvori u očaj: Evo zaklet ću se, ako ovo prođem...; Ma dobro, ima ispravka, život je jedan, ispitnih rokova je…ne želim pasti! Svakako ću postati bolji čovjek, samo da prođem; Nisam se molio/la već dugo, znam, ali samo zato jer sam učio/la za ovaj ispit, ali ako ovo prođem… – dok je vrhunac očaja: A da ja nikad ne pogledam ove rezultate, što ako nikad neću znati?

No, u zadnjem trenutku, već kad tražimo svoje ime na popisu, ipak pozitivna misao završi krug: Ma navući će se nešto. Tu je kraj svim mislima jer se suočavamo s istinom. Prošli ili pali ispit, u svakom slučaju slijedi jedno veliko oslobođenje od bujice misli.