Intervju s Filipom Ivićem, mladim rukometnim golmanom svjetskog kalibra

Za hrvatsku rukometnu reprezentaciju debitirao je već 2013. na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj i tako postao drugi najmlađi golman u povijesti hrvatskog rukometa, nakon Venija Loserta koji je 1995. zaigrao za reprezentaciju s devetnaest godina.

Godinu poslije njegovo ime bilo je i na popisu za europsko prvenstvo u Danskoj, a onda je došlo Svjetsko prvenstvo u Kataru ove godine, kad je sjajnim obranama zasjenio čak i prvog golmana reprezentacije Mirka Alilovića, uz odličnu realizaciju od četrdeset i jedan posto obrana nakon osmine finala.

Riječ je o Filipu Iviću, rukometnom genijalcu koji dostojno brani boje hrvatske reprezentacije, a i svog matičnog kluba RK Zagreb. Sa simpatičnim i skromnim Filipom popričali smo o nedavnom svjetskom prvenstvu, njegovoj rukometnoj karijeri i privatnom životu.

Kratak osvrt na Svjetsko provenstvo u Kataru? Mnogi vas kritiziraju jer priznaju jedino zlatno odličje.

Svjetsko prvenstvo bilo je jako zanimljivo; bilo je jako puno utakmica, težak raspored, pogotovo ovaj prvi dio u grupi. Imali smo svaki drugi dan utakmice i odmah smo na početku rekli da neće biti lako, makar su svi govorili da je grupa lagana. Međutim, vidjelo se na utakmicama, pogotovo protiv Austrije, Tunisa i Makedonije, da nije bilo toliko lako. Protiv Brazila cijelo je vrijeme bilo gusto, jedva smo ih savladali. To sve govori o kvaliteti ovog prvenstva i o samim protivnicima.

Kako se kaže, nema biranja protivnika. Grupu smo odradili odlično, pet utakmica, pet pobjeda. Čekao nas je težak Brazil i to smo zasluženo pobijedili, možda malo lošijom igrom, ali bitna je pobjeda. Nažalost, ispali smo u četvrtfinalu od Poljaka, koji su na kraju bili treći. Unatoč svemu, mi spadamo u sam vrh svjetskog rukometa. Sigurno da smo očekivali i priželjkivali medalju, međutim izborili smo kvalifikacije za OI i u jednom smo cilju uspjeli. 

Kada si se počeo baviti rukometom?

Između 2003. i 2004. krenuo sam trenirati rukomet, to je već jedanaest godina iza mene. Prije toga trenirao sam karate nekih sedam godina, s tim da sam zadnju godinu karatea i prvu godinu rukometa trenirao paralelno. Svjetsko prvenstvo u Portugalu 2003. potaknulo me da odaberem rukomet, timski sport, stekao sam puno prijateljstava i mislim da mi je to puno pomoglo u životu.

Ne kažem da mi se karate nije sviđao – puno mi je pomogao za neke stvari u rukometu, pogotovo eksplozivnost i izdržljivost, tako da sam i karateu zahvalan za sve što mi je pružio. U rukometu sam se našao. Od početka sam u Rukometnom klubu Zagreb, prošao sam sve rukometne selekcije, od juniora, kadeta, seniora, sad sam došao u prvu ekipu i zasad sam tu, pa ćemo vidjeti što dalje.

Kakav je osjećaj dijeliti svlačionicu s rukometnim velikanima?

Kao klinac sam ih gledao na televiziji, a sada dijelim svlačionicu s njima. Ispočetka mi je bilo čudno, ali dečki su stvarno fenomenalni i odmah su me dobro primili. Također, igrati za reprezentaciju neopisiv je osjećaj.

Koje ti je natjecanje ostalo u najljepšem sjećanju?

Bio sam na tri natjecanja dosad. To je bilo Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, Europsko u Danskoj i sad Svjetsko u Kataru. Mislim da sam na ovom u Kataru dao najveći doprinos. Odlazak na svako prvenstvo velika je čast, ali ovo u Kataru mi je zasad u najljepšem sjećanju. Možda ne toliko po rezultatu, koliko po dobrim igrama.

Što smatraš svojim najvećim sportskim postignućem i prekretnicom u svojoj rukometnoj karijeri?

Tri godine sam u prvoj ekipi Zagreba i treća godina Lige prvaka, to mi je natjecanje ostalo u najljepšem sjećanju, tu najviše pokazujem svoj rad na treninzima. Imamo dvije jake lige, SEHA ligu i Ligu prvaka. Nadam se da ćemo ove godine pobjedom u subotu protiv La Rioje osigurati treće mjesto u skupini i osigurati prolazak u daljnji dio natjecanja (RK Zagreb pobijedio je 31-30).

Dvije godine već nismo prošli skupinu Lige prvaka, prošle godine smo imali peh kada je Veszprem izgubio, čekajući drugi rezultat, izgubili smo mjesto u osmini finala. Liga prvaka mi je najdraže natjecanje, puna Arena, svaku utakmicu iščekujemo s velikom radošću, tu se nekako pokazujem i taj dio natjecanja mi je najdraži.

Vidiš li nastavak karijere možda u nekom drugom klubu ili si zadovoljan u Zagrebu?

Zasad imam ugovor u Zagrebu. Tu mi je super, doma sam, odlično se radi, odlično se trenira, zaodovoljan sam svime i nadam se da će tako ostati. O budućnosti ću razmišljati kad dođe vrijeme za to. 

 

izvor: hrvatskareprezentacija.hr

 

 

Kako usklađuješ treninge, utakmice i faks?

Studiram stručni studij za izobrazbu trenera. Odslušao sam tri godine predavanja, pola ispita sam dao, pola mi je ostalo. Za sve se nađe vremena, kako u privatnom životu, tako i u sportskom. Svaki dan imam dva treninga, stvarno je naporno, pogotovo deseti i jedanaesti mjesec kada imamo Ligu prvaka i SEHA ligu, ali nađe se vremena za sve. Puno treniram, puno odmaram, živim sportski život, sadad nemam nikakvih problema, ozljeda i nadam se da će tako ostati.

Glupo je govoriti o kraju rukometne karijere, nadamo se da ćeš još barem dvadeset godina biti u samom svjetskom vrhu kao što si sada, no jesi li razmišljao čime ćeš se baviti nakon toga? Vidiš li se u trenerskim vodama?

Daleko je to, zasad se nadam da ću izbjeći ozljede i da ću što duže braniti. Volim posao koji radim i nadam se da ću kasnije biti u tome. Hoću li biti trener ili nešto drugo, to stvarno ne znam, ali volio bih ostati u rukometu.

Viša trenerska ti je bila prvi izbor ili? Možeš li uopće zamisliti svoj život bez rukometa?

Pa ne mogu, to su me dosta neki pitali. Da nije rukomet tu, vjerojatno bi radio nešto drugo, možda ne bi ni znao za rukomet. Znam nekad kukati: „Joj, da mi je bar neki dan slobodan”, a onda kad dobijem slobodan dan, ne znam što ću sam sa sobom. To mi je radna navika, imati svoj plan za svaki dan i program po kojem živim, ali naravno da mi treba odmora. Sad dolazi ljetno vrijeme kad se opuštam i imam mjesec dana slobodno, to je vrijeme za mene i moj privatan život.

Kako voliš provoditi slobodno vrijeme koje imaš?

Pa ovisi, s prijateljima, curom, rodbinom. Volim druženja, volim ići u kino i kod prijatelja, uglavnom sve što vole mladi, volim otići do grada, popiti piće. Volim biti u krugu prijatelja, nisam tip koji voli biti sam, društvo me nekako ispunjuje i tako se osjećam najsretnije.

Kakvu glazbu i filmove preferiraš? 

Volim sve, slušam sve vrste muzike, gledam sve filmove, većinom me sve zanima. Čak i stvari za koje sam mislio da me ne zanimaju, sad su me počele zanimati.

Voliš gledati emisije o kuhanju...

Od malena sam volio gledati kako netko kuha. Kuham i sam, ne neke specijalne stvari, pazim na prehranu, ali ovo što sam trebam, to sam i kuham. Općenito, nema neke stvari koju ne volim. Bitno da je dobro društvo, a kakva je vrsta glazbe ili filmova, to mi je sasvim svejedno. Jednostavno. 

Tko su osobe koje su zaslužne za streloviti uspon u tvojoj sportskoj karijeri?

Roditelji, cura, svi moji prijatelji, imamo dobre trenere. Trener golmana Mario Kelentrić pomaže mi na treninzima i velika mi je podrška već treću godinu. Neću dalje nabrajati, da ne bih nekog izostavio. Roditelji i baka, koja je imala tu veliku ulogu, koja me vozila na treninge – ne bih stizao na treninge da me ona nije vozila.