Divjak ponovno iznosi mišljenje – ovoga puta o (ne)pripremljenosti za novu akademsku i školsku godinu

– Ulazimo u treću (djelomično) pandemijsku školsku i akademsku godinu u stanju letargije.

Velika većina nas se slaže da sve ovo predugo traje i neizvjesnost i privremenost nikome u konačnici ne koristi. Posebno ne učenicima i studentima, koji iako su prilagodljivi, za napredak trebaju sigurnost, red i sustavnost u radu. 

Međutim, izgleda kao da je većina ljudi u obrazovanju, a posebno odgovorni na najvišim razinama, pala u letargiju, pa puštaju da se stvari događaju mimo njih ili unatoč njima. Kako inače protumačiti da ozbiljnog razgovora o školskoj i akademskoj godini u javnosti – nema? 

Prirodno je da pojedinci ponekad posustanu, ali sustav mora funkcionirati – zato se i uspostavlja. Javna je tajna da je iz MZO u posljednjih godinu dana zbog pritisaka otišlo ili je smijenjeno 20-tak sposobnih ljudi (tu ne računam dužnosnike) na čija su mjesta došli podobni bez znanja i da je priprema i donošenje odluka na niskim granama. Slično je i s većinom sveučilišta, koja bi manje-više samostalno trebala donositi odluke o akademskoj godini, ali na temelju kvalitetnih analiza i preporuka koje im dostavi resorno ministarstvo. 

Evo samo nekih pitanja na koje nema odgovora.

Organizacija nastave nije samo pitanje nošenja maski i hoće li biti online, nego prije svega pedagoški model koji omogućava suvremeno učenje i poučavanje. Tko o tome vodi brigu?

Pristup da se čeka da se sve vrati na staro je glup i govori o nedostatku vizije. Jer ne postoji tipka "Delete" koju ćemo pritisnuti i koja će sve ovo izbrisati kao da se nije dogodilo i kao da se više neće dogoditi. 

Istraživanja i „istraživanja“ o kojima se govori u javnosti, a neka od njih financira Hrvatska zaklada za znanost, svode na žalopojke kako je djeci, mladima i nastavnicima teško, bez da se ponude rješenja. Srećom postoje EU programi (Erasmus i Obzor) koji nam daju šansu da budemo proaktivni, a ne samo da se žalimo. Ali većini našim znanstvenika koji govore o obrazovanju je preteško ući u kompetitivne vode.

Vlada je najavila je obavezno cijepljenje zaposlenih u tri sektora (zdravstvo, socijalna skrb i obrazovanje). Sada se o tome šuti, a i novinari ne pitaju. Zašto se najavilo? Zašto se odustaje? 

– Istina je da sam ja često morala odgovarati na pitanja novinara (čudno, ali sada ne vidim da bi bio takav pritisak na ministra od strane medija) pa sam objasnila dokle se došlo s procesom priprema. Na koncu konca, nisu samo škole bile zainteresirane za temu, jer tu su i učenici i roditelji...

– Istina je da sam ja u mandatu razriješila određeni broj ravnatelja o čemu se u široj javnosti više ili manje znalo. Međutim, to kada ministar razriješi ravnatelja nije znak da sustav funkcionira, nego baš obrnuto - pokazuje da su zakazali svi do razine ministra, od školskih odbora, učiteljskih/nastavničkih vijeća, osnivača itd. Kod nas postoji kronični nedostatak osjećaja na svim razinama da se treba preuzeti odgovornost za svoj rad i okolinu, a ne samo se držati toga da se ne želi miješati pa neka netko drugi odlučuje. Ali o tome sam već pisala.

– O cijepljenju je puno rečeno, a moj stav znate. Zakasnilo se sa širim edukacijama, pa se sada samo apelira na one koji su neodgovorni, a odgovorne se kažnjava "kolektivnom odgovornošću".

– Spremačice u školama su vječna tema, ali i način na koji se "zapošljava" pod okriljem lokalne politike osnivača, načelnika, ravnatelja i sl. Odvratno i teško dokazivo, jer nitko o tome ne želi podastrijeti dokaze, nego vam govore samo onako u povjerenju. S obzirom na broj učenika Hrvatska ima dovoljan broj tehničkog osoblja, jedno osnivači i lokalna politika neće dirati u mrežu škola, pa imamo velike neujednačenosti. Ali to su sve teme za sebe. – zaključila je Divjak na kraju.