LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Otočac – živ grad

Projekt koji se odupire stereotipima: prvi hrvatski Dekameron iz srca Like

Iako najraseljenije područje Lijepe Naše, iz Like nam dolazi projekt Otočkoga dekamerona u kojem se skupljaju pisani radovi stanovnika i onih rođenih u Gackoj dolini. Ovaj su projekt, nakon Otočca, pokrenuli i veći gradovi koji su za to, čini se neopravdano, dobili puno više medijske pažnje.

Iako najraseljenije područje Lijepe Naše, iz Like nam dolazi projekt Otočkoga dekamerona u kojem se skupljaju pisani radovi stanovnika i onih rođenih u Gackoj dolini. Ovaj su projekt, nakon Otočca, pokrenuli i veći gradovi koji su za to, čini se neopravdano, dobili puno više medijske pažnje.

Gacka dolina, sa središtem u Otočcu, ima nešto manje od 10 000 stanovnika i nalazi se u Lici. Iako se za Liku često vežu različiti stereotipi i ljude se uglavnom smatra hladnima i zatvorenima, Otočki dekameron, projekt nekoliko autora s ovoga područja, dokazuje suprotno. Nakon što su već izdali jednu zbirku Dekamerona, nastavljaju s radom.

Otočki dekameron na svojoj je stranici skupio više od 150 novih priča koje su pisane u izolaciji zbog korone. Ondje autori rođeni u Gackoj iskazuju ljubav za svoj kraj, domovinu, iskazuju svoje ljubavne probleme, promoviraju gacku čakavicu, za koju ljudi uglavnom ne znaju iako je zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, i štošta drugo.

O ovom projektu, koji od 2015. godine vodi srednjoškolska profesorica hrvatskoga jezika iz Otočca Manja Kostelac Gomerčić, razgovarali smo s nekima od autora: Majom, Goranom, Jelenom, Darijem, don Anđelkom Kaćunkom, Ivanom i Valentinom. Riječ je o vrlo heterogenoj grupi ljudi – najmlađi autor, Ivan, ima tek 16 godina, dok su neki od autora u mirovini. 

Za početak, svi su oni nahvalili profesoricu Manju koja ih je uvela u ovaj projekt, dala im priliku i promovirala ovaj kraj:

– Počeo sam pisati na poziv idejne začetnice projekta i velike čuvarice i promicateljice kulture grada Otočca i Gacke doline – Manje Kostelac Gomerčić. Ona se odvažila pokušati realizirati tu svoju ideju pa je kontaktirala osobe za koje je smatrala da bi mogle pristati sudjelovati u projektu. – kaže Dario

– Mislim da smo si mi uzeli za pravo ništa ne činiti, tj. samo pišemo, a ostalo smo prepustili našoj profi, a to nije baš fer! – kaže Maja. 

Nažalost, ovaj se projekt često ignorira u javnosti te se daje puno više prostora Dekameronima iz većih gradova, što autori koje smo ispitivali objašnjavaju na različite načine. Uglavnom govore kako su etiketirani kao mala sredina pa ih se zanemaruje. Don Anđelko Kaćunko to objašnjava riječima:

– Mi stalno u nekakvoj čudnoj povučenosti i kvazi-skromnosti čekamo kao da će nas netko drugi zapaziti, uzdići i predstaviti svijetu, umjesto da se trgnemo i to sve sami napravimo. A drugo – to je najveći problem – osim 'virtuale' mi ni na biskupijsko-crkvenoj ni na županijsko-kulturnoj razini nemamo tiskanog medija. Naš je veliki hendikep – a tragično je kako odgovorni ljudi na svim razinama u našoj sredini toga uopće nisu svjesni – što smo u medijskoj izolaciji. Mi, dakle – ne postojimo! Za povijest ništa o sebi ne ostavljamo, potpuno previđajući latinsku izreku scripta manent. Dakle, bez obzira na propadljivost svih materijala, za budućnost zapis o sebi čovjek i zajednica ostavljaju upisan u kamenu ili napisan na papiru. A treći razlog za medijsku ignoranciju je sudbina svih tzv. malih sredina, prema kojima se velika središta odnosno metropole odnose kao prema provinciji, odnosno, vulgarno rečeno, kao prema Tunguziji.

Goran razloge te neprimijećenosti drukčije objašnjava:

– Ljudi koji pišu u sklopu 2. Otočkog dekamerona, a tu uključujem i sebe, su uglavnom trenutno apolitični ili su se bar izdigli iznad okvira aktualne političke zbilje na našim prostorima. S druge strane, velikim centrima, kao što su Zagreb ili Rijeka, nije lako prihvatiti činjenicu da u jednoj maloj Gackoj dolini, koja je unatoč tome za sve nas najveća i najljepša, postoji takva inicijativa, koja ne da da im staje uz bok, nego je u tome bila prva (prije 5 godina), a sad je i daleko masovnija.

Već smo spomenuli kako se autori razlikuju po dobi, spolu, iskustvu i temama o kojima pišu u Otočkom dekameronu. O povijesti svoga pisanja nešto nam je rekao Ivan, najmlađi član:

– S pisanjem radova sam imao iskustva i prije, ali ne na ovako ozbiljne teme, to su bile, nazovimo, priče koje sam svakodnevno objavljivao na jednom Instagram profilu u svrhu zabave. Tema kojih se dotičem van Dekamerona su uglavnom tinejdžerski ljubavni problemi, dok u Dekameronu pokušavam obuhvatiti razne teme, ali i žanrove.

Autorica Jelena puno je iskusnija s pisanjem:

– Prije Dekamerona sam izdala svoju prvu vlastitu zbirku pjesama Cesta mog zavičaja, a pjesme pišem od srednje škole, objavljivala sam redovito pjesme u Vrilu – godišnjaku župe Otočac, na poziv ogranka Matice hrvatske iz Gospića poslala sam im svoje tri pjesme koje su objavljene u Ličkoj reviji. Sudjelujem u zajedničkim zbirkama grupe autora te sam u Poeziji zlatnih stihova (kolovoz 2019), objavila svojih 5 pjesama, kao i u Poeziji zlatnih stihova 2 (studeni 2019, u zbirki priča Zimske priče, koja je isto zajednički projekt grupe autora gdje izlaze i moje dvije priče). Pozvana sam i za Dekameron da pišem i tu sam do sada objavila svojih 13 priča, paralelno s pisanjem priča izvršene su i zadnje pripreme za moju drugu vlastitu zbirku pjesama Mom zavičaju koja će izići iz tiska sljedeći tjedan. Isključivo sam vezana za zavičajnu tematiku, običaje i događaje.

Dvadesetdvogodišnji Dario vrlo je svestran pa je njegovo ime bilo nezaobilazno kod realizacije ovoga projekta. O svojim preferencijama on nam kaže:

– Prije početka pisanja Otočkog dekamerona imao sam vrlo malo iskustva u pisanju. Sve moje iskustvo svodilo se na pisanje školskih zadaća i povremeno pisanje članaka za internetsku stranicu SŠ Otočac. Da ne budem lažno skroman, bio sam svjestan da u meni postoji talent, inače ne bih ni prihvatio poziv za sudjelovanje. Od malih nogu sam počeo dosta čitati, pratiti medije, a kasnije sam počeo glumiti u amaterskom kazalištu Arupium, koje je prvo kazalište koje je izvodilo predstave na hrvatskom jeziku, osnovano davne 1844. Sve je to utjecalo na razvijanje mašte, brzine razmišljanja, ritma rečenice i nekog mog osobnog stila. Uvijek se trudim obraditi životne teme, ono što je aktualno i što izaziva pažnju čitatelja. Često pokušavam na komičan, ironičan i satiričan način obraditi događaje i probleme s kojima se društvo suočava. Teme poput iseljavanja, prolaznosti života, očaja ljudi u vremenu pandemije i slično nastojim prikazati onakvima kakve zaista jesu. Smatram da tu nema mjesta za komediju.

Postoje i oni autori koji nemaju puno vremena za pisanje zbog određenih privatnih razloga. Maja, primjerice, kod kuće ima dvije djevojčice, ali nalazi vremena za pisanje:

– Trenutno nemam baš puno vremena za pisanje jer imam dvije male djevojčice. Vrijeme rado posvećujem kćerima i našim obavezama, ali kad mi naiđe neka tema u glavi, dođe inspiracija, bar natuknice stavim na papir pa čim ukradem vremena, ponešto i napišem.

Vjerojatno je ono ključno za vrijednost Otočkoga dekamerona izrekla upravo Valentina: 

– O ovom projektu mislim samo najbolje, ne zato što sam dio njega, nego zato što pokazuje da je Otočac živ grad, pun ljudi koji se trude doprinijeti književnom i kulturnom uzdizanju jedne male sredine. Pokazatelj je da i u manjim sredinama postoje ljudi koji ne mogu zatomiti kreativnost i koji dokazuju da se i u malim gradovima mogu pokrenuti velike stvari.

Boljka većine malih mjesta, pogotovo u Lici, jest njihova percepcija kao malih i primitivnih pa su rijetki oni koji zavire i vide da se dolje događa nešto vrijedno spomena.

Ovaj lijepi projekt odupire se onome što nam je najzgodnije sročio Dario: 

– Lika je, nažalost, možda najzaboravljeniji dio Hrvatske, ostavljena da životari i bori se za opstanak kako zna i umije. Kao da je netko jednostavno odlučio taj predivni dio Hrvatske pretvoriti u šumu, raseliti stanovništvo i zaboraviti.

Da se radi o itekako vrijednim tekstovima, otkrijte i sami na poveznici
FOTO: FACEBOOK