Je li nam standardni jezik uopće potreban?

Da su lektori portala Studentski.hr osim u opažanju pogrešaka vješti i u pisanju, odlučili su vam pokazati nizom članaka o problemima s kojima se svakodnevno susreću. A kako biste uhvatili koje zrnce lektorske mudrosti i otkrili što to lektorima zadaje glavobolje, redovito pratite lektorske kronike.

Upotreba standarda u javnom životu

– U srednjoj sam školi imala razrednog kolegu koji je na satu hrvatskog jezika govorio čistim dijalektom. Čak i kad je govorio standardnim jezikom, u njegovu su se izražavanju snažno osjetila dijalektalna obilježja pa je to često djelovalo komično. Usprkos tome svi smo ga razumjeli i to nam nije predstavljalo nikakav problem. Profesorica ga je opominjala da smo u školi i da se moramo primjereno izražavati što mi je, iako je bilo opravdano, ponekad djelovalo radikalno jer koliko se god on trudio, baš mu i nije išlo. – priča nam jedna studentica.

Mnogobrojni primjeri iz današnjeg javnog života, ponajprije s televizije, svjedoče da se standardni jezik ne doživljava dovoljno ozbiljnim da bi ga se dosljedno koristilo. Standardni je jezik kodificirani nadregionalni idiom, neutralan i umjetno stvoren kako bi se svi građani mogli sporazumijevati bez poteškoća, na jednakoj razini te se koristi u javnoj komunikaciji i polifunkcionalan je, što znači da ima vrlo široku upotrebu. Činjenica da je on stvoreni jezik i da ga moramo učiti u školi kako bismo ga savladali čini ga djelomično stranim jezikom. Ipak, on je nužno sredstvo komunikacije jer kad bismo svi govorili svojim organskim idiomom, došlo bi do mnogobrojnih nesporazuma.

Vezano: Engleski naš svagdašnji – anglizmi u hrvatskom jeziku

Diglosija – alternativa standardu

Dok je u hrvatskom jeziku vidljiva razlika između standardne jezične razine i organskih govora, što se odražava i u stilskoj obilježenosti, određivanju podrijetla pa time i perpetuiranju nekih predrasuda, postoje jezici koji su na drugačiji način riješili problem javne komunikacije. U takvim jezičnim sredinama postoje 2 ili više inačica istog jezika koje se koriste u različitim situacijama i imaju različite uloge, ali su međusobno ravnopravne i legitimne. Najčešće se radi o specijaliziranoj uporabi za viši i niži registar. Ovakva se pojava naziva diglosijom.

Tipični jezici u kojima se javlja diglosija jesu francuski i haitski kreolski, norveški (varijante Bokmål i Nynorsk), klasični i razgovorni arapski, standardni njemački i švicarski njemački te moderni grčki (katarevusa i dimotiki). Prve navedene inačice jesu ono što bismo mi približno nazvali standardom, a lingvist Charles Ferguson, koji se bavio diglosijom, visokim varijetetom. On se može naučiti samo u školi i koristi se pri pisanju članaka, u govorima u parlamentu, na sveučilištima, u radioemisijama i u književnosti. Dakle, namijenjen je upotrebi u javnom životu.

Lokalni se varijetet naziva niskim i rabi se pri davanju uputa posluzi, konobarima, radnicima, njime se razgovara s prijateljima i obitelji ili se pišu tekstovi folklorne književnosti. On je manje formalan i rezerviran za privatnu sferu. Važno je naglasiti da niski varijetet nije istovjetan našem govoru na narječjima jer je specijaliziran za određene funkcije u jeziku, dok upotreba narječja nije uvjetovana i arbitrarna je. Sličnost je u tome što se oboje koristi uglavnom na nižoj jezičnoj razini.

Možemo, dakle, zaključiti da svaka jezična zajednica teži uređivanju i reguliranju komunikacije svojih pripadnika. Moramo biti svjesni da cilj standardizacije jezika, na bilo koji način, nije potkopati jezičnu raznolikost i bogatstvo regionalnih idioma, već oblikovati jezik koji će olakšati sporazumijevanje i donekle izjednačiti komunikacijske vještine svojih govornika te pokriti što više funkcija.