U jedinom ratničkom klubu u Hrvatskoj uči se samoobrani i preživljavanju, a bori pravim mačevima

Jedan je od glavnih paradoksa današnjice to što živimo u stoljeću izrazito visoke razine tehnološkog napretka, a istovremeno u stoljeću kada jedan sasvim uobičajen povratak s predavanja može postati poguban. Razmišljamo li o tome uopće ili su nam misli preokupirane kolokvijima, seminarima, ispitima, ljubavnim ili cimerskim zavrzlamama, a pogled usmjeren mobilnim aplikacijama?

Broj ubojstava u Hrvatskoj dostigao je brojku 43 u ne tako davnoj 2016. godini. Nastavljaju se i trendovi brutalizacije obiteljskog nasilja, a to što su kazne minimalne i uglavnom novčane, žrtvama nikako ne ide u prilog. Crne statistike pokazuju da je 17% žena doživjelo pokušaj silovanja ili silovanje u Hrvatskoj, a trećina ih je proživjela nekakav oblik nasilja. Žrtve su svi – djeca, mladi, stari, muškarci, žene. Iako bismo statistike mogli navoditi unedogled, problematiku ćemo osvijestiti i bez daljnjeg nizanja šokantnih podataka jer smo njima svakodnevno medijski izloženi.

Da nešto sustavno i iz korijena treba mijenjati, vrlo je jasna činjenica, ali manje je očigledno da se radi o kompleksnim procesima s kojima se suočavaju države diljem svijeta, ne samo Hrvatska. I dok institucijama treba prepustiti da odrađuju svoj dio posla, potrebno je i na osobnoj razini poduzeti potrebne mjere sigurnosti.

Navedenog je itekako svjestan Dean Rostohar, pokretač i voditelj jedinog ratničkog kluba kluba u Hrvatskoj – Bujinkan Seishin Dojo Zagreb – u kojem nas je i ugostio, na adresi Hrgovići 49 (Jarun). Kako kaže, ratničkim se vještinama bavi otkad zna za sebe, preko 43 godine Iako je službeno počeo kao desetogodišnjak, njegovi počeci naziru se u razdoblju kada je imao tek 6 godina. 

Danas Dean podučava brojne mlade članove kluba ratničkim vještinama. Naglašava kako se ne radi o borilačkima te da ih je potrebno razlikovati. Dok su borilačke vještine sport koji je izgubio ratnički duh, ratničke su znatno grublje, a vode se principima samoobrane i preživljavanja.

Ninjutsu tradicionalna je ratnička vještina koju vježba 32 godine i koju prenosi polaznicima. Obuhvaća prikupljanje informacija, snalaženje u prirodi, skrivanje i prikradanje, kamuflažu, borbu golim rukama i različitim sredstvima. No Dean je i osnivač, predsjednik i glavni instruktor suvremenog SPECWOG-a (SPECial Warrior Operation Group), jedinog kluba takve vrste i obuke u Hrvatskoj. U polju su mu interesa proučavanje i uvježbavanje tehnika, taktika, strategija te svih vrsta borbe u svrhu osobnog treninga i usavršavanja, ali i prenošenja znanja i iskustva zainteresiranim pojedincima. Organiziran je i osposobljen da prenosi znanje i iskustvo te da provodi treninge, seminare, tečajeve i vježbe kako bi učenici postali vještiji, samosvjesniji, samopouzdaniji, zadovoljniji, kvalitetniji, hrabriji i moralniji.

Dean Rostohar, priča nam, na jednom je seminaru upoznao svog tadašnjeg učitelja iz Japana koji ga je pozvao na usavršavanje prije 23 godine te otada jednom godišnje putuje na Daleki istok radi konstantnog usavršavanja. U Zagrebu je spomenuti klub djelovao od 1989. godine do rata, kada je rad obustavljen i kada se Dean Rostohar priključio specijalnim postrojbama i specijalnoj jedinici Alfa. Ponovno je započeo s radom 1993. godine te je iduće 24 godine klub djelovao u Osnovnoj školi Silvija Strahimira Kranjčevića. U studenom 2017. godine Grad Zagreb dodijelio je klubu novi prostor na Jarunu u koji je Dean uložio svu svoju ušteđevinu da bi ga prilagodio potrebama treninga.

U razgovoru se prisjetio i dana kada je klub vrvio članovima; u školskoj ih je dvorani bilo 120.

– Danas su mladi drugačiji; svi bi sve odmah, preko noći, bez truda i zalaganja. Nemaju ni previše vremena za trud i zalaganje, a ovo je vještina koja se uči polako i godinama. –

Ipak u ovim prostorijama nemali broj mladih i dalje trenira. Rostohar ističe da sada 30-ak ljudi pohađa treninge tradicionalnih vještina, a 20-ak ih je uključeno u moderni SPECWOG. Susreli smo ih i na samom treningu.

– Ne upotrebljavamo strunjače, padamo na parket, na beton, pripremamo se za stvarne situacije napada, nema zaštitne opreme kao kod borilačkih vještina. Napadamo s pravim oštrim mačem. – istaknuo je Dean.

No ozljeda je manje nego na nogometu ili košarci. Prema riječima našeg sugovonika jako se puno pažnje pridaje tehnici, sitnicama te se ne svodi sve na borbu, nego i na zaštitu tijela – mentalnu, duhovnu, fizičku i psihičku, kako bi se znali snaći u raznoraznim situacijama.

– U proteklih nekoliko godina 10-ak ljudi koji vježbaju bilo je napadnuto i svi su se uspjeli obraniti, čime se posebno ponosim. Čak su tri cure doživjele pokušaj silovanja i obranile su se. Od jedne od njih na kraju je napadač i bježao. – dodao je.

Da, ratničke vještine nisu namijenjene samo dečkima. U klub pristiže i nježniji spol, a svi oni zajedno vježbaju:

– Ima i cura, prije par godina bilo ih je 25. Ovdje se upoznalo i nekoliko parova, završili su u sretnim brakovima. Svi vježbaju zajedno, ne volim kad cure vježbaju s curama, one se moraju vježbati i na dečkima. –

Na treningu smo zatekli praktikanticu koja je podijelila svoja iskustva s nama:

– Ratničke vještine, bilo tradicionalne ili moderne, prema mom mišljenju i iskustvu, jako koriste ženama kojima je stalo do toga da znaju obraniti kako sebe, tako i druge. Učenjem ovih vještina osvještavamo svoje tijelo, pokrete, pažnju, učimo kontrolirati um, psihu i tijelo, osnažujemo se u svim aspektima i dobivamo na samopouzdanju. Što bolje upoznajemo sebe, svoja ograničenja i svoje talente, bolje razumijemo i svijet oko sebe i druge ljude, te se više zalažemo za mir i sigurnost u društvu. Kako su u prošlosti vitezovi čuvali mir i branili svoje bližnje, tako su i danas moderni ratnici, moderni vitezovi, dužni štititi slabije te svoja znanja i vještine staviti u službu mira. Biti vitez nije vezano uz rod ili spol – već uz snagu duha i srce.

Svaka žena u današnjem vremenu doživjela je neki oblik nasilja – fizičko, psihičko, verbalno ili neko drugo. U ovim nesigurnim vremenima, svaka se žena treba znati obraniti i zauzeti za sebe. Ratničke vještine, i tradicionalne i moderne, pomažu ženama u tome jednako kao i muškarcima, na svim razinama – fizički jačamo i razvijamo tijelo, psihički se smirujemo i discipliniramo, a mentalno se usredotočujemo i osvještavamo. Žena s ovim vještinama nikada neće pristati biti žrtva, branit će sebe i svoj integritet, kao i sve druge kojima su pomoć, zaštita i obrana potrebne. –

Iza Deana inspirativna je životna priča. U specijalnim je postrojbama bio 10 godina, u ratu 5, ranjen je i umirovljen, no i dalje poučava specijalne postrojbe, ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem svijeta, a među njima su se našle američke ratne postrojbe, austrijske, mađarske, slovačke, češke, bugarske, francuske, švedske... Održava seminare diljem svijeta, samo je pretprošle godine bio u 28 država – od Amerike do Japana. Putovanja je jako puno, ali ništa mu ne predstavlja problem jer ga pokreće ljubav prema vještinama, a, kako sam kaže, ništa nije teško kad čovjek nešto voli.

Priključiti se klubu moguće je u bilo kojem trenutku; tko god poželi bit će objeručke prihvaćen.

– Nažalost, danas to više nije hobi, postoji potreba za stjecanjem ratničkih vještina. Ako uzmemo u obzir situaciju u svijetu, bit će još i potrebnije. Dok putujem, prepoznajem potrebu za samoobranom. –

Kako se ponašamo, kako hodamo po cesti, kako gledamo oko sebe – sve to spada u jedan dio ratničkih vještina.

– Ljudi su danas nepažljivi, totalno nesvjesni, samozaokupljeni. Ako vas netko odabre za žrtvu, prvo gleda što mu je potrebno od vas, hoće li vas opljačkati, silovati ili nešto sasvim treće. Onda gleda kako bi to napravio. Ako ste svjesni okoline, ako ste svjesni da postoji opasnost, onda ćete se pripremiti, i znati kako i što napraviti – to je prva stvar koju učim. Nedavno smo imali seminar samoobrane za žene. Postoje načini i postoje vježbe kako ljude upozoriti, kako da vide, osjete itd. –

Svijet je 21. stoljeća Dean usporedio s džunglom:

– Kad bi ljudi hodali kroz džunglu, pazili bi na zvukove, mirise, na apsolutno sve oko sebe. Za mene je ovo džungla; bio sam u specijalnim postrojbama što je pridonijelo mojem osjećaju; imao sam prilike svašta proći, cijeli taj nesretni rat. Naučio sam brinuti se o sebi, razvili su se moji instinkti, a briga je postala dio moje podsvijesti. Ljudi su to imali u prošlosti, od povijesti čovječanstva, ali budući da danas žive u modernom dobu, sve manje obraćaju pažnju iako je opasnosti sve više. Uljuljali su se u druge oblike sigurnosti modernog života. –

Studente, mlade i stare pozvao je da počnu ulagati u sebe i svoju samoobranu jer je, kaže, prekasno kad se nešto dogodi. No priči ovdje nije kraj:

– Kad pričamo o poučavanju, ne mislimo samo na napade. Borba za preživljavanje osnovna je ljudska potreba, ali trebaju nam i zrak, voda, vatra, hrana, sklonište i nešto da nas zaštiti. Ljudi danas rade pa se opskrbljuju vatrom, vodom, hranom itd. Ali, što ako se dogodi potres pa nema vode, nema skloništa – opet bismo se trebali vratiti u prijašnja vremena. Dakle, ja poučavam ljude kako da se postave prema takvom načinu života. Samoobrana i preživljanje tek su segment cjelokupne priče, potreba karakteristična za svako biće na svijetu – od mrava do čovjeka. –

Ranjen u ratu, ostao bez noge, sam si podvezao nogu, puzao do hrvatskih linija, pucao u zrak kako bi ga njegovi dečki pokupili, izdržao pet sati do bolnice, dva dana borio se za život i nikad se nije predao! Ovaj je učitelj 18. dan nakon ranjavanja vodio trening na štakama, a nekoliko mjeseci nakon dobio je protezu. 

– To je nešto što ova vještina uči i u čemu pomaže – da se nikad ne predamo bez obzira na to što se dogodi u životu, da damo najbolje od sebe koliko god teško bilo; i to podučavam mlade, sve koji dođu ovdje, ne samo vještinama preživljavanja i samoobrane, već i izgradnji karaktera. –

Nije li nam u ovim vremenima svima ovako nešto potrebno? Nema li boljeg učitelja od životnog učitelja? Nije li krajnje vrijeme da se pobrinemo za sebe i preživimo?