Brucoši podijelili dojmove nakon prva dva mjeseca na faksu

Prošla su već dva mjeseca otkako je krenula nova akademska godina. Stariji studenti već znaju kako sve funkcionira na faksu, ali što kažu brucoši koji su imali neka određena očekivanja? Porazgovarali smo s njih nekoliko. 

– U srednjoj školi sam bila u razredu gdje su svi osuđivali kako se oblačiš i kako se šminkaš. Jednostavno, osuđivali su izgled nekoga. Kada sam prvi dan otišla na faks, jako sam se sredila. Bio je relativno toplo pa sam išla u haljini. U predavaonici sam sjedila među prvim klupama i samo sam razmišljala kako me svi sada gledaju i što misle o meni. Ubrzo sam shvatila da zapravo nikoga nije briga kako sam se obukla i kako izgledam. Sada mi je već lakše jer znam da me nitko neće osuđivati i mogu biti svoja. Mogu doći na predavanje u haljini, a mogu doći i u pidžami i nikoga nije briga. – rekla je Nikolina.

S obzirom na to da je počelo i vrijeme kolokvija, Tomislav nam govori o svom prvom kolokviju.

– Nitko mi nije rekao koliko ću biti nervozan pred prvi kolokvij. Imao sam osjećaj kao da pišem neki test života i ako ne dobijem barem dvojku da će se cijeli svijet oko mene srušiti. Ne znam ni sam zašto sam se tako osjećao, ali onog trenutka kada sam napisao i predao test, shvatio sam da nije ništa strašno.

Bernarda, studentica Filozofskog fakulteta, i Matej, student Pravnog fakulteta, govore nam o tome što su očekivali o profesorima.

– Na početku sam se bojala profesora. U srednjoj su nam govorili kako profesori nikada ne diktiraju, nego ćemo morati brzo pisati kako bi pohvatali sve. Ali u stvarnosti je totalno drukčije. Profesori imaju prezentacije koje nam pošalju mailom i predavanja nisu teška za pratiti, pa trebaš napisati samo par natuknica. – rekla je Bernarda.

Matej je istaknuo:

– Očekivao sam da će faks biti jako formalan, ali sve to nekako počinje od toga što su nam profesori u srednjoj govorili, pa sam tako bio spreman na određenu strogoću. Kada sam prvi puta pisao mail jednom profesoru, strepio sam dva sata i čitao cijeli mail, koji se sastojao od dvije rečenice i pitanja, da vidim ima li gramatičkih i pravopisnih pogrešaka. Na taj mail dobio sam odgovor Ok, može i imao sam osjećaj da se profesor naljutio na mene. Nakon mjesec dana shvatio sam da su zapravo profesori jako opušteni i neki dan smo dobili mail Danas ćemo imati produženo predavanje pa jedite prije. Komunikacija s profesorima je jako opuštena i svi su otvoreni.

Mislav nam je rekao nekoliko riječi o opuštanju nakon predavanja:

– Jedino što me dojmilo i što sam ostao iznenađen jest to što mi nitko nije rekao koliko ću izlaziti. Predavanja imamo nekada od osam ujutro do osam navečer i svaki puta završimo u nekom kafiću jer je dan bio predug i jednostavno moraš popiti barem jedno pivo.

Na pitanje je li im bilo strašno otići studirati u drugi grad, jednoglasno su se složili da je.

– Uh, bilo je teško, pogotovo kada skoro dvadeset godina živiš u jednom mjestu i sada je to odjednom novi grad, novi ljudi. Nebrojeno puta sam se izgubio i jednom sam bio toliko očajan da sam nazvao mamu i skoro zaplakao. Sada se već smijem jer ne mogu vjerovati da se nakon dva mjeseca još uvijek uspijevam izgubiti na rutama koje prolazim svaki dan.

U svakom slučaju studentski život iznenađuje svaki dan, ljudima koje upoznate i iskustvima koja prolazite. Potrebno je također naučiti i kako naučiti samostalno živjeti, a to može biti zastrašujuća činjenica. Sve dok se ne uhodate u neku rutinu, kad se stvari same od sebe poslože.