Brit Floyd hipnotizirao zagrebačku publiku i dokazao da je puno više od tribute benda

Boćarski dom nije bio dostojan prostor koncerta koji je u petak hipnotizirao oko tri tisuće obožavatelja Pink Floyda koji su došli uživati u njihovom tribute bendu Brit Floydu. Čim se spomene riječ "tribute", u mnogima se pobuđuje skepsa, no Brit Floyd nije obična tribute grupa. Ova devetorka mnogo je više od toga.

Svirka je počela u 20:03. Grupa se već time može dignuti u nebesa jer, budimo realni, rijetko koji izvođač nam servira početak koncerta na vrijeme. Koncert je otvoren pjesmom Signs of Life, a nastavljena je Gilmourovim remek djelima Learning to Fly i High Hopes. Očekivano, Shine On You Crazy Diamond istovremeno je pobudila euforiju i spokoj u publici, a dojam pjesme ojačale su fotografije pokojnoga i neponovljivoga Syda Barretta na pozadinskom videozidu, kojem je i posvećena ta megauspješnica s albuma Wish You Were Here iz 1975. godine Saksofonist grupe oduševio je publiku svojom solažom na pjesmi Us and Them, a isti efekt ostavio je i nakon pjesme Money koja se našla u drugom dijelu koncerta. U prvom dijelu koncerta još su do izražaja došle Another Brick in the Wall (Part 2), jedan od rijetkih singlova grupe koji je živio za koceptualne albume te pjesma Pigs (Three Different Ones). 

Drugi dio koncerta bio je doziranan glazbenom i vizualnom perfektnošću kao i prvi dio. Većina pjesama zaljuljala je i tijela i umove mnogih u neke druge sfere, no pjesma Young Lust jedna je od rijetkih stvari Floyda s čistim rockom koja čak pobuđuje i na blago (napominjem, jako blago) headbanganje. Dakako, ovakav koncert nije mjesto za poganje, pa je harmonija nastavljena s pjesmom Time. Unatoč tome što cijela grupa zaslužuje veliki naklon do poda, ipak je najvećim ovacijama bila bombardirana Angela Cervantes koja je besprijekorno otpjevala zahtjevnu The Great Gig in the Sky. Dobro poznati zvuk kovanica označio je početak pjesme Money, nakon koje je uslijedila Comfortably Numb. Brit Floyd je za bis ostavio Wish You Were Here, koja je zanijela sve prisutne, a za grande finale ostavili su Run Like Hell. 

Vratimo se ponovno na tezu iz prvog paragrafa. Zašto se Brit Floyd ne može stavljati u istu kategoriju s ostalim tribute bendovima? Prvo, zato što nije lako biti tribute grupa neponovljivom Pink Floydu čiji je glazbeni opus i scenski performans teško kopirati. Koliko Brit Floydima to dobro ide dokazuje i činjenica da su im članovi Pink Floyda dali odobrenje da sviraju njihove stvari. Drugo, čak ni sami Floydovci neke stvari nisu mogli izvesti kao njihova kopija jer ovi potonji više teže profesionalnošću i tome da dostojno prenesu publici glazbu svoga najdražega izvođača. Treba uzeti i u obzir to da Brit Floydi zasigurno nisu na ikakvim opijatima koji bi potencijalno mogli narušiti kvalitetu izvođenja. Nadalje, rasvjeta i video dizajn Brit Floyda vrijede oko milijun dolara, što je isto jedna relevantna komponenta njihove kvalitete. Koliko god je glazba najvažnija, Pink Floyd je ipak bila grupa koja je uvela povijesne promjene u ozvučenju i scenografiji, a Brit Floydi odlično skidaju i taj vizualni identitet Floydovaca. Uz to, članovi grupe, pod vodstvom Damiana Darlingtona, genijalno skidaju prave članove Pink Floyda u vokalnom i instrumentalnom smislu. Nije lako biti dobar tribute band, a još je manje lako biti dobar tribute band Pink Floyda.

Nakon 2012. i 2013. godine, ovo je Brit Floydu bio treći koncert u Zagrebu i jednako su očarali publiku kao i prva dva puta. Teško je ostati indiferentan prema spoju takve glazbe, tekstova i vizualnih efekata koji hipnotično djeluju na mozak. S obzirom da nećemo nikada doživjeti zajednički nastup Rogera Watersa i Davida Gilmoura (ne računajući njihove samostalne koncerte), Brit Floydi predstavljaju visokokvalitetan muzički proizvod koji dostojno šire pinkfloydizam po cijelom svijetu. Uvjereni smo kako su svi u Boćarskom domu napustili dvoranu u preporođenom izdanju, u želji da idući put nastupe i u nekom boljem koncertnom prostoru.