LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Kazališni osvrt

Izbjeglice, teroristi, turisti, ma svi marš van!

Uvijek me fasciniralo zašto ljudi osuđuju? Je li to zato što im je u životu dosadno? Ali opet ne razumijem kako nekome može biti dosadno kada vidiš koliko toga ima za svakoga, za svačiji ukus. Ili je to zato što smo jednostavno takvi, Balkanci, kojima je u venama to da stalno kritiziraju ako im nešto ili netko ne izgleda normalnim.

Uvijek me fasciniralo zašto ljudi osuđuju? Je li to zato što im je u životu dosadno? Ali opet ne razumijem kako nekome može biti dosadno kada vidiš koliko toga ima za svakoga, za svačiji ukus. Ili je to zato što smo jednostavno takvi, Balkanci, kojima je u venama to da stalno kritiziraju ako im nešto ili netko ne izgleda normalnim.

Neka mi se pitnja motaju po glavi i tražim odgovore na njih otkako sam nedavno na 42. Danima satire pogledao predstavu HNK-a Split, AziZ ili svadba koja je spasila Zapad u režiji Predraga Lucića.

Kakvi su zapravo ljudi? 

Tko im oblikuje stavove? 

Zašto su ljudi uvijek okrutni, bez mozga, tako zatucani

Može li se čovjek u nama samo tako ubiti? 

Novac od krema nikome ne pomaže pa ni onima najpotrebitijima.

Može li nas Bog sačuvati ovih napasti?

Hladnokrvna, mračna i tako jaka predstava koja govori o svima nama. O našem strahu kojem malo treba da se probudi. Strah je, vidite, moćno oružje. Tako surovo realna priča našeg Balkana koja progovara o posljedicama globaliziranog svijeta i predrasudama što ih imamo prema različitom i drugačijem. Ljudi koji izgledom ne odgovaraju profilu normalnog čovjeka odmah bivaju proglašeni uljezima. Što ako smo drugačije boje kože, nacionalnosti, seksualne opredijeljenosti? Smiješno je zapravo kako su ljudi naivne i bezosjećajne konzerve koje ne misle izvan kutije. Svaka čast iznimkama, ima ih!

Predstava započinje proslavom vjenčanja mladog bračnog para. Tu su uzvanici, pleše se, pije, svađa i psuje. Ma prava svadbica. Sve bi bilo lijepo i bajno da nije bilo svadbenog poklona. Ta-daa, svadbeni poklon nije ispunio očekivanja. Umjesto plesačice, u poklonu se našao nepoznat gost. Tko je on? Hamdija, Marokanac, Arapin ili Ricardo, ne zna se. Ono što znaju jest da ima jednu namjeru, eksplodirati pred njima i sve ih ubiti. ON je bombaš koji je došao ugroziti zapad. Tada kreće ludilo i padaju maske. Pozivaju se tri mudraca kako bi zaustavili tu napast, ali nikakve koristi ni od njih.   

Cijeli ansambl donio je energičan nastup. Sjajno su se uklopili u okvir današnjeg mentaliteta. Od oca koji sve može riješiti novcem, mladenke koja se udaje jer je trudna, a upitno je voli li muža, od majke kojoj je ugled obitelji važniji od svega. Nives Ivanković dokazala je još jednom kako snažnim i komičnim likom može vrlo elegantno briljirati scenom. Kada su već na granici ludila i ne znaju što će sa samima sobom, kreću moljakati za vlastite živote. Maske potpuno padaju i otkrivaju se u potpunosti tko su i što su. Ova moljaka da poštedi njezin život jer se mazala skupocjenim kremama koje dolaze iz njegove zemlje te joj je rečeno kako dio novca ide za obrazovanje. Really? Kaže, eto tko zna možda sam baš tebe obrazovala. Sestro, krema za lice neće pomoći nikome.

Uvijek me fasciniralo zašto ljudi osuđuju? Je li to zato što im je u životu dosadno? Ali opet ne razumijem kako nekome može biti dosadno kada vidiš koliko toga ima za svakoga, za svačiji ukus. Ili je to zato što smo jednostavno takvi, Balkanci, kojima je u venama to da stalno kritiziraju ako im nešto ili netko ne izgleda normalnim. Baš kao i ovi likovi u predstavi kojima je pojava toga neželjenog gosta prouzrokovala strah koji je probudio mržnju prema njemu. Ali strah se ne može samo tako lako stvoriti, netko ga mora potaknuti. Jesu li to možda mediji koji nas redovno o tome (ne)informiraju? Oblikuju li oni uvelike naša uvjerenja i stavove prema tim osobama? Pa mislim to su ljudi, baš kao i svi drugi. To što se događalo narednih nekoliko godina, silna ubojstva prouzrokovala su strah kod građana, ali ne treba dopustiti tom strahu da prevlada. Nismo svi isti. To je u glavi. U nama samima. Isto kao i što dijete pijanica ne mora nužno dobiti etiketu djeteta pijanih roditelja koji neće daleko dogurati ili ostale varijante. Stalnim osuđivanjem i pljuvanjem takvih osoba i spuštanjem na tu najnižu nehumanu razinu zapravo ubijamo onog čovjeka u sebi i time postajemo samo ljudi bez duše i bez imalo razumijevanja prema drugima. Nažalost takvih je puno i što onda oni rade? Pune glave mržnjom svojoj djeci i tako stalno u krug. Bravo, pali ste ispit! Ništa naučili nismo.
 
Ne treba mrziti. Ne bismo ni mi htjeli da nas netko ispod oka promatra i da se neugodno osjećamo kada dođemo negdje izvan granica Lijepe Naše. Zar ne? Svi bismo mi htjeli da se osjećamo slobodno i dobrodošlo svugdje, a sad je li to više moguće, ne znam. Sve zavisi o čovjeku koliko se boji i koliko će dopustiti tom strahu da ga spriječi u njegovim namjerama da vidi svijet oko sebe. Svijet jest jedno okrutno i nesigurno mjesto, ali isto tako i jedna velika avantura. Sve ovisi o kutu gledanja. Malo je onih koji dopuste čovjeku u sebi da raste i jednostavno budu ljudi s imenom i prezimenom i stavom koji će usmjeriti mlade da budu optimisti i prihvaćaju različitost. 

Onih nekoliko pitanja možemo ostaviti neodgovorenima, da promislimo i pokušamo sami sebi dati odgovor. Bojim se da će ono vječito zašto uvijek lebdjeti zrakom.

FOTO: KEREMPUH