LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Šalteruša

Nova šalteruša studentica

„Gospođe koje te vrebaju sa druge strane male rupe u poštama, bankama i ostalim birokratskim mjestima. Konstantno nad*a ženska osoba koja radi na šalteru neke državne ustanove. Ako ste prema njima ljubazni – naj* ste, ako ste neljubazni – naj* ste. Naravno, izuzeci postoje, ali je njihova egzistencija pod znakom pitanja – svi pričaju o njima, a niko ih nije vidio.” – Šalteruša, piše Vukajlija, a sad pročitajte što ja kažem.

„Gospođe koje te vrebaju sa druge strane male rupe u poštama, bankama i ostalim birokratskim mjestima. Konstantno nad*a ženska osoba koja radi na šalteru neke državne ustanove. Ako ste prema njima ljubazni – naj* ste, ako ste neljubazni – naj* ste. Naravno, izuzeci postoje, ali je njihova egzistencija pod znakom pitanja – svi pričaju o njima, a niko ih nije vidio.” – Šalteruša, piše Vukajlija, a sad pročitajte što ja kažem.

Nikad nisam razumjela zašto su žene koje rade na blagajnama, portirnicama, bankama, u narodu poznate kao šalteruše, uvijek tako živčane. Onda sam i sama postala jedna od šalteruša i poenta živčanosti mi i dalje nije postala jasnija.

SCENARIJ 1

Dobar dan, možete li mi pročitati redove vožnje autobusa za Novi Sad pa da si zapišem?

Stariji gospodin stoji s druge strane prozorčića blagajne, sav posramljen što je morao to doći pitati, drži malu olovku i papir u ruci i čeka paljbu s druge strane. Jer na paljbu s druge strane je naviknut.

Dobar dan i vama, odgovaram mu, pokušavajući mu osmijehom pokazati da nema potrebe da se srami što to pita. I da nema potrebe da me se boji, jer sam sigurno nekih 30 godina mlađa od njega i nikada ne bih povisila ton, iz kulture i poštovanja. Ne bih ton povisila niti da je mojih godina ili mlađi jer je to moj posao. Uostalom, ne vidim razlog izderavanja na ljude koji su sasvim kulturno došli zamoliti za uslugu.

Neće vam trebati ta olovka i papirić, ja ću vam izvući sve termine vožnji. Nekih od termina nema subotom, ali kad izvučem zaokružit ću vam.

Sav iznenađen, razvlači usne u osmijeh (napokon) i klimne glavom.

Utipkavam relaciju Novi Sad i čekam da se isprinta.

Kolegica do mene već nešto puše i okreće očima kao da iz svojih usta osobno printa redove vožnje.

Ja ustajem sa stolice i primičem se otvoru na prozoru, provučem ispis vožnje i olovku i zaokružujem.

Ovdje imate ovaj u 7:30 i on vozi svim danima, osim subote. Ima ih još nekoliko takvih koji voze svaki dan osim subota iz nekih razloga. Sve što je zaokruženo nema subotom.

On me upita što je s nedjeljom i odgovorim da je nedjeljom isto kao i radnim danima, promjene su samo subotom.

Kolegica cijedi kroz zube nešto kao pa rekla ti je već da je samo subotom drugačije, šta ne kontaš.

Ja ju ignoriram.

Gospodin ponovno klima glavom, ovaj put puno opuštenije.

Onda upita za povratne.

Moja kolegica puše još jače, i mumlja nešto kao daj otiđi više, pitaj u Novom Sadu za povratne.

Ja je samo pogledam jer i dalje ne kužim koji je njezin problem jer je stranka kod mene, a nju nitko ništa nije pitao. Ja dajem te informacije i ako meni nije teško, ne vidim razlog zašto bi njoj bilo. Pa ne sjedim joj na glavi dok čovjeku dajem informacije.

Istu stvar napravim kao i prvi put, dam redove vožnje na papiriću, zaokružim iznimke, pozdravimo se i gospodin ode sav sretan.

Moja kolegica i dalje nešto mumlja kako su ljudi dosadni, kako sto puta pitaju istu stvar, kako joj ih je više dosta i kako mrzi te s naglaskom.

Oh, sad mi je jasno zašto ti se ne sviđam. I ja sam s naglaskom. I zamisli, čak i s naglaskom znam padeže i razliku između č i ć za razliku od tebe bez naglaska.

Okrenem se i upitam je a zašto, što su skrivili?

Ona već ima stranku i pitanje ostade visiti u zraku.

Bolje za nju, jer sam sigurna da ne bi smislila dobar odgovor.

Ne postoji dobar odgovor na onu što su ti skrivili ti ljudi.

Ne postoji dobar odgovor na onu zašto se derati na nekoga.

Ne postoji razlog zašto mrziti ikoga s naglaskom ili bez naglaska.

Ne postoji razlog zašto ne obavljati svoj posao s poštovanjem.

Ako postoji razlog zbog kojeg si nezadovoljna poslom, daš otkaz i završiš s tim.

Razlog imaš samo ako si glupa.

SCENARIJ 2

Gospođa dolazi na blagajnu i upita me na kojem peronu staje autobus za Stuttgart. Radim tu nekih tjedan dana i uistinu ne znam sve perone. Bus joj kreće za nekih 10 minuta, a ja dok nađem na kojem je to peronu treba mi 45 minuta i gospođa će ostati bez autobusa.

Kažem joj da ću otići pitati kolegicu jer nisam sigurna jer sam nova. Ispričam joj se i odem do kolegice.

Gospođa se nasmije i reče da nema nikakvih problema.

Pitam.

Kolegica skače sa stolice kao da ju je netko opržio po dupetu i viče.

Dobro znaš li ti čitati, a i vi gospođo svaki vikend putujete istim autobusom i još niste zapamtili, a od postanka je na istom peronu.

Preda mnom se nakon 5 dana rada stvara fascikla s popisom svih perona.

Pitam se zašto mi ga nitko nije pokazao prije ako već postoji.

Gospođa i ja se samo pogledamo, slegnemo ramenima, zajedno pronađemo peron, ja joj se ispričam jer nisam znala, ona se zahvali na pomoći i ode.

Još nisam shvatila zašto nitko ne voli one nove koji tu dolaze raditi.

Svi su nekada bili novi.

I gospođa Živčana Živčanić je nekada bila nova.

Isto ju je netko morao podučiti poslu. Isto je nekada bila smotana, dosadna s pitanjima i izgubljena.

Pretpostavljam da joj nikako u prilog nije išlo što se prema njoj netko odnosi kao da je manje vrijedna.

Prešutim, iako bih joj najradije odbrusila da je bezobrazna koza.

Šutim. Opet iz kulture. Nekad mi je te kulture preko glave jer me sprječava da neke ljude stavim gdje im je uistinu mjesto. Nek joj bude. Ona je samo nezadovoljna i frustrirana. Ona ima problem. Nemam ga ja.

SCENARIJ 3

Dolazim u noćnu smjenu. Dočeka me djevojka približno mojih godina i sva sretna mi pruža ruku da se upoznamo. Bojala sam se te noćne, jer ako su toliko živčani tijekom dana, što je tek noću kad su neispavani. Objašnjava mi da u noćnoj ima svega dva sata posla i da će me pustiti da radim i usput mi objasniti nešto što mi je nejasno. I stvarno. Objasnila mi je za jednu noćnu ono što mi Živčana nije objasnila za 3 dana jutarnje. I čak nije vrištala. Bila je sasvim normalna. Kulturna. Iako umorna od nespavanja, otkrila sam svoju omiljenu smjenu.

Dobro je. Živčana je pojedinačan slučaj koji treba izbjegavati. Nije ogledalo cjelokupnog posla.

Jer da jest, ili bih otišla doma ili bih postala Živčana 2.

Ne želim biti Živčana 2.

Dosta mi je vječito nervoznih šalteruša.

Pa evo, da krenem od sebe. 

FOTO: IMGFLIP