LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Recenzija „Mizantropa"

Zaljubljenik u mrzovolju i mizantropija danas

Predstava „Mizantrop" 351 godinu nakon prvog postavljanja na scenu u Parizu ne gubi na svojoj aktualnosti i mogućnosti reinterpretacije. Kroz osvrt odgledane predstave na 32. Gavellinim večerima, u režiji Vuka Torbice, preispitali smo vlastite stavove o istini, licemjerju, mrzovolji i, u konačnici, mizantropiji u današnjem vremenu.

Predstava „Mizantrop" 351 godinu nakon prvog postavljanja na scenu u Parizu ne gubi na svojoj aktualnosti i mogućnosti reinterpretacije. Kroz osvrt odgledane predstave na 32. Gavellinim večerima, u režiji Vuka Torbice, preispitali smo vlastite stavove o istini, licemjerju, mrzovolji i, u konačnici, mizantropiji u današnjem vremenu.

Mizantrop, kultno djelo Jean-Baptiste Paquelin Moliera, broji 351 godinu od svoje prve izvedbe 1666. u Parizu. Ne gubeći svoju aktualnost stoljećima, dokazuje mogućnost igranja, tumačenja i reinterpretiranja nenadmašnih stihova ovog, po mnogima, tvorca klasične komedije. 

– Molierovo izrugivanje bilo je toliko snažno da je djelovalo poput udarca biča; onaj koga je pogodio kao da bi postao zarazan, više mu se nitko nije smio približiti. – riječi su njegovih suvremenika. 

Riječ je o djelu koje do najmanje sitnice ocrtava ljudsku interakciju u kojoj su dobro poznata pravila igre – ljubomora i zavist na koju nismo imuni, ali i uglađenost i poštovanje prema onima od kojih imamo koristi. Ništa se od autorovog doba nije promijenilo, no ostalo je pitanje je li lik koji svima govori u lice sve najgore onaj koji govori apsolutnu istinu i je li i on vođen vlastitim frustracijama i iskustvima.

Odgovor je svojom reinterpretacijom djela pokušao dati mladi redatelj Igor Vuk Torbica režiranjem predstave koja je premijerno izvedena u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca 24. svibnja 2017. godine Ovo je kazališno ostvarenje uvršteno u program kultnih Gavellinih večeri koje se održavaju 32. godinu zaredom i gledateljima ovog zagrebačkog kazališta nude deset dana uživanja u probranim komadima hrvatskih kazališnih kuća.

Foto: Gavella
 
Naslov djela može nositi dva podnaslova: Zaljubljenik u mrzovolju i Svadljivi ljubavnik, a tijek predstave postepeno pokazuje oba lica Mizantropa, glavnog lika Alcestea, kojeg tumači Jerko Marčić. Uvodnim riječima privlači publiku na svoju stranu, u zadnjem trenutku ipak im tvrdi da ih prezire, a u istom tonu komunicira s kolegama na sceni. Odajući dojam osobe koja je zaljubljena u govorenje pogrdnih stvari o svima, ipak ne izaziva antipatiju kod promatrača jer svima sve govori u lice. U svojoj mrzovolji na trenutke je izrazito smiješan, u drugim trenucima pretvara se u hladnog manipulatora kojeg se svi opravdano boje. Imajući tek jednog iskrenog prijatelja, Philintea, kojeg tumači Leon Lučev, i to prijateljstvo omalovaža, u konačnici ga nazivajući majmunom i dokazujući kako nije sposoban razviti odnos bilo s kim, jer po vlastitim strogim kriterijima nitko neće biti dovoljno pametan, mudar i plemenit kao on sam.

U drugom dijelu predstave Alceste se pretvara u manipulatora u fizičkom smislu, prije svega s novom nemogućnosti prihvaćanja ljubavi svoje Celimene (Katarine Bistrović Darvaš), želeći sve svesti na dokaze i konkretna priznanja, a potom nasilnim odnosom s njenom sestričnom Eliante (Marija Tadić). Iako je zaista zaljubljen u Celimene, želi da ona bude potpuno poput njega, tražeći da odabere između bivanja sama s njime ili nastavljanja društvenih veza, koje, iako i sama shvaća njihovu površnost, nastavlja jer ima mogućnost prilagodbe društvu u kojem prebiva.

U konačnici Mizantrop ostaje sam, zaključujući kako ništa nije završilo kako je on zamislio. Mnogi će kritičari ovakav kraj pripisati Molierovom prijateljevanju s tadašnjim Dvorom te nemogućnošću provokativnijeg razvoja radnje. Iako suvremenost pokazuje najgore lice ljudskih odnosa, u kojima smo srdačni samo s onima od kojih imamo koristi i koji su na visokim položajima, a prema najmanjima od najmanjih tek neki pokazuju suosjećanje onda kada je već prekasno.

Foto: Gavella
Tko je na ovom svijetu uopće sposoban razumjeti i posjedovati apsolutnu istinu i uvijek biti u pravu te tumačiti sve događaje i postupke drugih pojedinaca kako misli da je ispravno? Često pokrenuti vlastitim neugodnim iskustvima možemo u drugome prepoznati tračak vlastitih događaja te na temelju toga zaključivati, ne znajući cijelu priču.

– Govorenje istine ili, prije bih rekla, vlastitog stava u lice uvijek ostaje bolja opcija od tračanja iza leđa, ali za poboljšanje našeg društva licemjerja prije svega je potrebna ljubav, koja sve i svakoga razumije, prihvaća i čini boljim. –

Po završetku izvedbe usljedila je kratka rasprava o predstavi, koju je moderirala dramaturginja i teatrologinja Mira Muhoberac, a u kojoj su sudjelovali glumci, redatelj te domaćica kazališta, Ana Kvrgić. Pritiom je redatelj ustvrdio kako manipulacija, koja je bila vidljiva, za njega ipak nije kolektivna, a istina nije moralna kategorija. O mizantropiji danas tvrdi da je sve rekao predstavljenim djelom u kojem se mnogi mogu prepoznati i u 2017. godini. Glavni glumac obranio je svoj lik Alcestea ne nalazeći veliku negativnost u njemu radeći na svojoj ulozi, a Celimena je utvrdila kako je Mizantropov najveći problem neiscrpna želja da uvijek bude u pravu.

Foto: Gavella
FOTO: TEREZA BUCONIĆ/STUDENTSKI.HR