„BARBIE” (2023): ružičasta egzistencijalistička odiseja

Barbenheimer je postao jedan od modernijih izraza ove godine što nimalo ne čudi uzevši u obzir činjenicu da su na isti datum premijeru dočekali dva konceptualno potpuno različita filma. Dok jedan nosi tešku tematiku i prati izumitelja atomske bombe koji je promijenio kurs Drugog svjetskog rata, drugi donosi srdačnu priču o poznatoj lutki koja od 1959. glasi kao jedan od poznatijih brendova igračke na svijetu. Svejedno, neosporiva je činjenica da će ovo ljeto ostati zapamćeno po ružičastoj maniji, odnosno barbimaniji.

Pa ipak, je li ovaj film doista tako djetinjast i razigran kako najave to pokazuju ili je ipak film za nešto zreliju publiku?

Barbie na putu egzistencijalne samospoznaje

Film počinje očekivano – upoznajemo se s Barbielandom i njezinim stanovnicima koji se sastoje od različitih Barbie verzija, različitih Kenova, sirena te jednog Allana (Michael Cera). Iako je njihov život u spomenutoj zemlji idealan te matrijarhatski uspostavljen, stvari se brzo mijenjaju kada stereotipna Barbie (Margot Robbie) prekine zabavu mislima o prolaznosti. Ubrzo, Čudna Barbie (Kate McKinnon) upućuje junakinju na put u pravi svijet radi suočavanja s realnošću egzistencije. Naravno, u tom putovanju pridružuje joj se i Ken (Ryan Gosling) koji ima dobar dan samo onda kada ga Barbie doživi.

Za koju publiku je namijenjen ovaj film?

Teško je reći jer dječji elementi očiti su i itekako prigodni za taj uzrast, ali istovremeno radnja sadrži duboka i kompleksna pitanja poput prolaznosti, smisla života, formiranja vlastitog „ja”, sukoba između pozicije žena i muškaraca u društvu i ostalo. Primordijalan problem leži u činjenici da je narativ ambiciozno pokušavao natrpati previše kompleksnih tema u film od tek 2 sata što je rezultiralo zabavnim filmom s natruhom ozbiljnije tematike, ali nedovoljno istraženom da bi cjelokupan projekt revolucionizirao kinematografiju. To je rezultiralo nekoherentnom porukom filma koji je tek površinski zagrebao u duboka pitanja koja muče čovječanstvo od početka vremena. 

Redateljica Greta Gerwig uspješno balansira između neodoljive komedije, kao i suptilne drame, što je dokazala prethodno i u projektu Lady Bird (2017), dok Noah Baumbach, zaslužan za uspješne projekte poput Frances Ha (2012) te Priča o braku (2019) potpisuje scenarij za ovaj film. Daleko najjača stavka ovoga filma jesu neodoljivi šarm Margot Robbie i Ryana Goslinga čija je interpretacija Barbie i Kena istovremeno humoristična, ali i potrebno realistična te kompleksna, dok ostatak likova pomalo pada u zaborav radi nedovoljno upečatljivosti. Kada bismo gledali sa zabavnog aspekta, tada film definitivno briljira u toj kategoriji, no kada se uzmu u obzir malo ozbiljniji filmski kriteriji, tada finalni produkt ipak nije uspio nadmašiti očekivanja. Svejedno, lijepa i upečatljiva kinematografija, kao i adekvatna scenografija, ali i zanimljivi režijski postupci, ovaj film čine vizualno atraktivnim i lako pamtljivim. 

Sam Smith, Dua Lipa, Nicki Minaj...

Da je ovo ljetni hit dokazuje kompendij poznatih glazbenika koji su doprinijeli muzičkom segmentu samog projekta. Osim Dua Lipe, čiji hit Dance the Night već sada osvaja radio stanice, tek je jedna u nizu pjesama kao što su Smithova Man I Am, potom Barbie World nastala u suradnji s grupom Aqua koja je iznjedrila hit Barbie Girl iz 1997. i mnogi drugi. Također, osim spomenutih glumaca, pregršt poznatih lica i cameo-uloga našlo se u ovom filmu, pa tako Will Ferrell tumači glavnog izvršitelja tvrtke Mattel, America Ferrera tumači Gloriju, odnosno, zaposlenicu iste tvrtke koja pomaže Barbie, Helen Mirren je naratorica, Kate McKinnon je Čudna Barbie, Simu Liu i Kingsley Ben-Adir koji su se recentno proslavili ulogama u Marvelovim projektima tumačili su tek neke od verzije Kenova, ali su u ovome filmu bile i neke neočekivane glumačke pojave koje najave nisu prikazale.

U konačnici, film Barbie (2023) nije nužno film za one najmlađe jer sadrži motive i životna pitanja koja nadilaze dječji um, ali svejedno je pritom vrlo šarolik i zabavan zbog čega film nije striktno za ozbiljniju publiku, kao što je to recimo slučaj s ovogodišnjim pandanom Oppenheimerom (2023). Dinamičan, ali i potrebno zreo sa zanimljivom i upečatljivom kinematografijom, ispunjen glazbenim ljetnim hitovima, čine ovaj film savršenim za ljetno vrijeme i odlazak u kino s društvom.