LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Poruke popularne književnice

VIDEO: Prisjetimo se poučnog govora J. K. Rowling na Harvardu koji nas uči važnosti neuspjeha

– Moji roditelji, oboje siromašnog porijekla i ni jedno od njih s diplomom, smatrali su da je moja preaktivna mašta samo jedan zabavni dio moje osobnosti i da time nikada neću platiti hipoteku ili si osigurati mirovinu. – kazala je književnica.

– Moji roditelji, oboje siromašnog porijekla i ni jedno od njih s diplomom, smatrali su da je moja preaktivna mašta samo jedan zabavni dio moje osobnosti i da time nikada neću platiti hipoteku ili si osigurati mirovinu. – kazala je književnica.

J. K. Rowling jedna je od najpoznatijih i najbogatijih spisateljica na svijetu, a unatoč nedavnim optužbama da je transfobična osoba, njene knjige i dalje su bestselleri. S obzirom na trnovit put koji je prošla kako bi bila tu gdje je, inspiracija je mnogima zbog čega je davne 2008. bila pozvana na dodjelu diploma na Harvardu da održi govor mladim ljudima koji tek kreću u život.

Riječ je o jednom od najinspirativnijih govora na Sveučilištu Harvard i zato ga prenosimo u cijelosti. Osim što se može pročitati u nastavku, može se i poslušati na kraju članka. 

– Prvo što bih htjela reći je: Hvala! Ne samo da mi je Harvard dao veliku čast, već su me tjedni straha i mučnine koje sam pretrpjela pri pomisli da održim govor natjerali da smršavim. Win-win situacija!

Sada mi preostaje samo duboko udahnuti, zaškiljiti prema crvenim transparentima i uvjeriti se da sam na najvećem okupljanju Gryffindora na svijetu.

Držanje govora je velika odgovornost; ili sam barem tako mislila dok se nisam osvrnula na vlastitu maturu. Govornica je toga dana bila ugledna britanska filozofkinja barunica Mary Warnock. Razmišljanje o njezinu govoru mi je izuzetno pomoglo u pisanju ovog, jer ispada da se ne mogu sjetiti niti jedne riječi koju je rekla. Ovo oslobađajuće otkriće omogućuje mi da nastavim bez ikakvog straha da bih mogla nehotice utjecati na vas da napustite obećavajuće karijere u poslu, zakonu ili politici zbog sanjarenja da postanete gej čarobnjak.

Vidite? Ako je sve čega se sjećate u godinama koje dolaze šala gej čarobnjaka, nadmašila sam barunicu Mary Warnock. Ostvarivi ciljevi: prvi korak do samopoboljšanja.

Zapravo, razmišljala sam i razmišljala što bih vam danas trebala reći. Pitala sam se što bih voljela da sam čula na vlastitoj maturi i koje sam važne lekcije naučila u 21 godini koja je prošla od tada.

Došla sam do dva odgovora. Ovog predivnog dana kada smo se okupili kako bismo proslavili vaš akademski uspjeh, odlučila sam razgovarati s vama o prednostima neuspjeha. I dok stojite na pragu onoga što se ponekad naziva stvarnim životom, želim istaknuti presudnu važnost mašte. To se može činiti kao donkihotski ili paradoksalni odabir, ali molim vas, ostanite još malo tu i poslušajte me.

Osvrtanje na 21-godišnjakinju na maturi pomalo je neugodno iskustvo 42-godišnjakinji koja je postala. Prije pola svog života uspostavljala sam nelagodnu ravnotežu između ambicije koju sam imala i onoga što su od mene očekivali najbliži.

Bila sam uvjerena da jedina stvar koju ikada želim raditi je pisati romane. Međutim, moji roditelji, oboje siromašnog porijekla i ni jedno od njih s diplomom, smatrali su da je moja preaktivna mašta samo jedan zabavni dio moje osobnosti i da time nikada neću platiti hipoteku ili si osigurati mirovinu. Sada znam da ironija udara snagom nakovnja iz crtića.

Nadali su se da ću imati diplomu iz nekog strukovnog programa, a ja sam htjela studirati englesku književnost. Postignut je kompromis koji, kada pogledamo retrospektivno, nikoga nije zadovoljio, a ja sam otišla studirati moderne jezike. Teško da je auto mojih roditelja obišao ugao na kraju ceste prije nego što sam odustala od njemačkog i odšetala niz hodnik u kojemu se predavali klasici.

Ne mogu se sjetiti da sam roditeljima rekla da sam studiram klasiku; moguće je da su to prvi put saznali na dan mature. Od svih predmeta na ovom planetu, mislim da bi teško naveli neki manje koristan od grčke mitologije koji će vam osigurati put do kupaonice dostojne jednog rukovoditelja.

Željela bih jasno reći da ne krivim roditelje za njihovo stajalište. Postoji datum isteka roka optuživanja roditelja za usmjeravanje u pogrešnom smjeru; u trenutku kad ste dovoljno stari da preuzmete kontrolu odgovornost je na vama. Štoviše, ne mogu kritizirati roditelje zbog nade da nikad neću doživjeti siromaštvo. I sami su bili siromašni, a ja sam od tada bila siromašna i slažem se s njima da to nije oplemenjujuće iskustvo. Siromaštvo podrazumijeva strah i stres, a ponekad i depresiju; to znači tisuću sitnih poniženja i nedaća. Izlazak iz siromaštva vlastitim naporima, to je zaista nešto čime se možete ponositi, ali samo siromaštvo romantiziraju samo budale.

Ono čega sam se u vašim godinama najviše bojala za sebe nije bilo siromaštvo, već neuspjeh.

U vašim godinama, usprkos izrazitom nedostatku motivacije na sveučilištu, gdje sam provela predugo vremena u kafiću pišući priče i premalo vremena na predavanjima, jedino važno bilo je polaganje ispita, i to godinama jer je diploma bila mjerilo uspjeha u mojem životu i životu mojih vršnjaka.

Nisam toliko bedasta da pretpostavim da jer ste mladi, nadareni i dobro obrazovani, nikada niste doživjeli poteškoće ili slomljeno srce. Talent i inteligencija još nikada nikoga nisu učinili imunim na sudbinu te ni na trenutak nisam pomislila da su svi ovdje iskusili samo nesmetane privilegije i zadovoljstva.

Međutim, činjenica da završavate Harvard sugerira da niste baš dobro upoznati s neuspjehom. Mogao bi vas pokretati strah od neuspjeha jednako kao i želja za uspjehom. Doista, vaša koncepcija neuspjeha možda nije predaleko od ideje prosječnog čovjeka o uspjehu, toliko daleko ste već došli.

U konačnici, svi sami moramo odlučiti što predstavlja neuspjeh, ali svijet vam želi dati niz kriterija ako to dopustite. Stoga mislim da bi bilo pošteno reći da sam bilo kojom konvencionalnom mjerom, samo sedam godina nakon diplomskog dana, propala u epskim razmjerima. Brak koji je trajao samo 13 mjeseci je završio, ostala sam bez posla, bila sam samohrana majka koja je siromašna koliko god je moguće biti siromašan u modernoj Britaniji, a da ne budeš beskućnik. Strahovi koje su moji roditelji osjećali za mene i koje sam ja osjećala ostvarili su se i po svim uobičajenim standardima bila sam najveći neuspjeh.

Međutim, neću ovdje stajati i govoriti vam da je neuspjeh zabavan. To razdoblje mog života je bilo mračno i nisam ni slutila da će postati ono što je tisak od tada predstavlja kao neku vrstu rezolucije bajke. Tada nisam imala pojma koliko daleko se tunel proteže, a svjetlo na njegovom kraju bila je više nada nego stvarnost.

Pa zašto onda govorim o prednostima neuspjeha? Jednostavno zato što je neuspjeh značio uklanjanje nebitnog. Prestala sam se pretvarati da sam išta drugo osim onoga što jesam i počela usmjeravati svu svoju energiju u završavanje jedinog djela koje mi je bilo važno. Da sam doista uspjela u nečem drugom, možda nikada ne bih pronašla odlučnost da uspijem u onom polju za koje sam vjerovala da uistinu pripadam. Time sam bila oslobođena jer je moj najveći strah bio ostvaren, a i dalje sam bila živa, i dalje sam imala kćer koju obožavam, staru pisaću mašinu i veliku ideju. Tako je dno postalo čvrst temelj na kojem sam ponovno izgradila svoj život.

Možda nikad nećete doživjeti neuspjeh na razini koju sam ja doživjela, ali neki neuspjesi u životu su neizbježni. Nemoguće je živjeti, a da ne doživite neuspjeh, osim ako ne živite toliko oprezno da možda uopće i ne živite.

Neuspjeh mi je pružio unutarnju sigurnost koju nikada nisam postigla polaganjem ispita. Neuspjeh me naučio stvarima o sebi koje nisam mogla naučiti drugačije. Otkrila sam da imam snažnu volju i više discipline nego što sam slutila. Također sam otkrila da imam prijatelje čija je vrijednost uistinu bila nemjerljiva.

Znajući da sam iz neuspjeha postala mudrija i jača, postala sam svjesna svoje sposobnosti preživljavanja. Nikada nećete uistinu spoznati sebe ili snagu svojih odnosa dok oboje ne budu testirani nevoljama. Takvo je znanje pravi dar za sve ono što je bolno osvojeno i vrijedi više od bilo koje kvalifikacije koju sam stekla.

Dakle, da postoji vremeplov koji vraća u prošlost, rekla bih 21-godišnjoj sebi da se osobna sreća sastoji u spoznaji da život nije lista postignuća. Vaše kvalifikacije i vaš životopis nisu vaš život, iako ćete upoznati mnoge ljude mojih godina, pa i starijih koji to dvoje miješaju. Život je težak i kompliciran i izvan bilo čije potpune kontrole.

Sada biste mogli pomisliti da ću se sada prebaciti na svoju drugu temu, a to je važnost mašte zbog uloge koju je mašta odigrala u izgradnji mog života. Iako ću do posljednjeg daha braniti vrijednost pričanja priča pred spavanje, naučila sam cijeniti maštu u mnogo širem smislu. Mašta nije samo jedinstvena ljudska sposobnost da zamisli ono što nije, a samim tim i izvor svih izuma i inovacija. U svojoj vjerojatno najtransformativnijoj sposobnosti, mašta nam omogućuje suosjećanje s ljudima čija iskustva nikada nismo doživjeli.

Jedno od najtransformativnijih iskustava u mom životu prethodilo je Harryju Potteru. Ovo otkriće došlo je u obliku jednog od mojih prvih  poslova. Iako sam za vrijeme pauze za ručak pisala priče, stanarinu sam plaćala u ranim 20-ima radeći u afričkom istraživačkom odjelu u sjedištu Amnesty Internationala u Londonu.

Tamo sam u svom malom uredu čitala na brzinu ispisana pisma koja su muškarci i žene prokrijumčarili iz totalitarnih režima kako bi izvijestili vanjski svijet o tome što im se događa. Vidjela sam fotografije osoba nestalih bez traga koje su u Amnesty slale očajne obitelji i prijatelji. Pročitala sam svjedočenje žrtava mučenja i vidjela slike njihovih ozljeda. Otvorila sam napisana pisma očevidaca pogubljenja, otmica i silovanja.

Mnogi su moji suradnici bili bivši politički zatvorenici, ljudi koji su bili iseljeni iz svojih domova ili su izbjegli samo zato što su imali hrabrosti govoriti protiv svojih vlada. Posjetitelji našeg ureda bili su i oni koji su došli dati informacije ili pokušati saznati što se dogodilo onima koje su ostavili iza sebe.

Nikada neću zaboraviti afričku žrtvu mučenja, mladića ne starijeg od mene u to vrijeme, koji je psihički obolio nakon svega što je preživio u svojoj domovini. Nekontrolirano je drhtao dok je u video kameru govorio o brutalnosti koja mu je nanesena. Bio je metar viši od mene i djelovao je krhko poput djeteta. Poslije sam dobila posao da ga otpratim natrag do podzemne stanice, a taj čovjek čiji je život bio obilježen okrutnošću primio me za ruku s izuzetnom ljubaznošću i poželio mi buduću sreću.

I dok sam živa sjećat ću se kako sam šetala praznim hodnikom i odjednom, iza zatvorenih vrata, začula vrisak boli i užasa kakav do tada nisam čula. Vrata su se otvorila, a istraživačica je izvirila glavu i rekla mi da brzo napravim topli napitak za mladića koji sjedi s njom. Upravo mu je priopćila vijest da je njegova majka, pogubljena zbog vlastite otvorenosti protiv režima njegove zemlje.

Svakog dana svog radnog tjedna u ranim dvadesetim godinama podsjećala sam se kako imam nevjerojatno sreću živjeti u zemlji s demokratski izabranom vladom, gdje su pravno zastupanje i javno suđenje bila prava svih.

Svaki dan vidjela sam sve više dokaza o zlu koja čovječanstvo nanosi svojim bližnjima, da bi steklo ili zadržalo moć. Počela sam sanjati noćne more, doslovne noćne more, o nekim stvarima koje sam čula i pročitala.

A opet, o ljudskoj dobroti naučila sam više u Amnesty Internationalu nego što sam ikad prije znala.

Amnesty mobilizira tisuće ljudi koji nikada nisu bili mučeni ili zatvoreni zbog svojih uvjerenja da djeluju u ime onih koji jesu. Snaga ljudske empatije, koja vodi do kolektivne akcije, spašava živote i oslobađa zatvorenike. Obični ljudi, čija su osobna dobrobit i sigurnost zajamčeni, udružuju se u ogromnom broju kako bi spasili ljude koje ne poznaju i koje nikada neće upoznati. Moje malo sudjelovanje u tom procesu bilo je jedno od najinspirativnijih iskustava u mom životu.

Ljudi su moćni, za razliku od bilo kojeg drugog bića na ovom planetu, ljudi mogu učiti i razumjeti, a da nisu iskusili. Mogu se zamisliti na mjestu drugih ljudi. Naravno, ovo je sila, poput moje izmišljene magije je moralno neutralna. Takvu sposobnost netko može koristiti za manipulaciju ili kontrolu, jednako kao i za razumijevanje ili suosjećanje.

Mnogi radije uopće ne vježbaju svoju maštu. Odlučili su ugodno ostati u granicama vlastitog iskustva, nikad ne trudeći zapitati se kako bi bilo kad bi se rodili kao netko drugi. Mogu odbiti čuti vriske ili provirivanje u kaveze; mogu zatvoriti svoj um i srce pred bilo kojom patnjom koja ih se osobno ne dotakne; mogu odbiti znati.

Mogla bih doći u napast da zavidim ljudima koji mogu tako živjeti, samo što mislim da oni nemaju ništa manje noćnih mora od mene. Odabir života u zatvorenom prostoru dovodi do oblika mentalne agorafobije, što donosi svoje strahote. Mislim da namjerno nemaštoviti vide više čudovišta od maštovitih. Često se više boje.

Štoviše, oni koji odluče ne suosjećati omogućuju život pravim čudovištima jer bez da ikad sami počinimo čin izravnog zla, dosluhujemo s njim kroz vlastitu apatiju.

Jedna od mnogih stvari koje sam naučila na kraju tog hodnika fakulteta niz koji sam krenula s 18 godina, u potrazi za nečim što tada nisam mogla definirati, bila je misao koju je napisao grčki autor Plutarh: Ono što iznutra postignemo promijenit će vanjska stvarnost.

To je zapanjujuća izjava, a opet dokazana tisuću puta svakog dana našega života. Djelomično izražava našu neizbježnu povezanost s vanjskim svijetom, činjenicu da dodirujemo tuđe živote jednostavno postojanjem.

Ali koliko ćete još, diplomci Harvarda iz 2008. godine, vjerojatno dotaknuti tuđe živote? Vaša inteligencija, sposobnost da naporno radite, obrazovanje koje ste stekli daju vam jedinstveni status i jedinstvene odgovornosti. Čak vas i nacionalnost izdvaja. Velika većina vas pripada jedinoj preostaloj svjetskoj velesili. Način na koji glasate, način na koji živite, način na koji prosvjedujete, pritisak koji vršite na svoju vladu utječe i izvan vaših granica. To je vaša privilegija i vaš teret.

Ako odlučite koristiti svoj status i utjecaj da biste digli svoj glas u ime onih koji nemaju glas; ako se odlučite poistovjetiti ne samo s moćnima, već i s nemoćima; ako zadržite sposobnost zamišljanja sebe u životima onih koji nemaju vaše prednosti, tada neće samo vaše ponosne obitelji slaviti vaše postojanje, već tisuće i milijuni ljudi čiju ste stvarnost pomogli promijeniti. Ne treba nam magija da bismo promijenili svijet, već u sebi nosimo svu snagu koja nam je potrebna: imamo snagu da zamislimo nešto bolje. 

Skoro sam gotova. Imam posljednju nadu za vas, a to je nešto što sam već imala s 21 godinom. Prijatelji s kojima sam sjedila na dan mature moji su prijatelji cijeli život. Oni su kumovi moje djece, ljudi kojima sam se mogla obratiti u nevolji, ljudi koji su bili toliko dragi da me nisu tužili što sam njihova imena iskoristila za smrtonoše. Na maturi smo bili vezani ogromnom povezanošću, zajedničkim iskustvom vremena koje se više nikada neće moći ponoviti i, naravno, saznanjem da posjedujemo određene fotografske dokaze koji bi bili izuzetno vrijedni da se itko od nas kandidira za premijera.

Zato vam danas ne želim ništa bolje od takvih prijateljstava. A sutra se nadam da, čak i ako se ne sjetite niti jedne moje riječi, sjetite se Seneke, još jednog od onih starih Rimljana koje sam upoznala kad sam bježala hodnicima klasike, u potrazi za drevnom mudrošću.

Kakva je priča, takav je i život: nije važno koliko je dug, već koliko je dobar.

Želim vam svima jako dobar život.

Hvala vam puno!

FOTO: YOUTUBE/HARVARD