Intervju s Anamarijom Tenđerom

Mlada spisateljica pisanjem se bori protiv psihoze i depresije: „Ne odustati; nikada, nikako i ni u kojem slučaju.”

Razgovarali smo s Anamarijom Tenđerom, 22-godišnjom spisateljicom iz Vinkovaca koja se bori protiv psihičkih poremećaja i koja iza sebe ima već tri knjige.

Maja Ljilja

26.2.2021.

Anamarija Tenđera mlada je spisateljica, autorica romana 25 dana i Ona pored njega. Ova 22-godišnjakinja rođena je u Kninu, no od svoje šeste godine živi i djeluje u Vinkovcima. Njoj pisanje nije samo hobi, već i ljubav koja je obogatila njezin život, kao i život svih koji čitaju njezine knjige.

Kaže da je kao malo dijete uživala u pisanju radnje koja se odvijala dok je gledala crtiće, pa misli da je znala da želi postati spisateljica još u majčinom trbuhu. Samo je trebalo naučiti pisati i granice su jednostavno nestale, dodaje. Radi u jednoj tvrtki, ne želi mijenjati taj posao jer je u uredu s dečkima s kojima čini pozitivan tim, no jednom bi voljela živjeti isključivo od pisanja. Trenutno je, kaže nam, zadovoljna tijekom svojeg života.

Pitali smo je kako je sve počelo, koji su bili prvi simptomi psihoze i depresije s kojima se susrela, ali i kako se bori protiv stigme:

– To je sve počelo možda i puno prije nego što se sjećam, ali recimo da sam imala trinaestak godina kada sam po prvi put izgovorila da se sa mnom događa nešto novo, čudno i strano. Prvi simptomi koji mi padaju na pamet su bile halucinacije usko vezane za moju plišanu igračku s kojom sam spavala. Bio je to tigar koji dandanas nije završio u vreći za smeće tako da, da, iako je bio i postojao period mira od straha i sličnoga, mogu reći da moj problem postoji posljednjih devet godina. Stigma kao definicija koju ta riječ nosi mora postojati jer, jednostavno, ne možemo promijeniti karakter i razmišljanje cijelog svijeta. Teško mi pada činjenica da su ovakvi problemi tabu-tema, ali preživjela sam sve što sam imala za preživjeti tako da ću proći i taj dio, tu fazu života.

Otkrila nam je koliko je jaka stigmatizacija psihičkih poremećaja u Hrvatskoj te ima li potporu obitelji:

– Recimo samo da je jaka i teška koliko i tona željeza malenom djetetu. Ne znam postoji li veća katastrofa za čovjeka od manjka ljubavi koju mu svijet može pružiti, a odbija to učiniti. Kopamo rupe sami i u njih upadamo poput slijepaca, a sve bi trebalo biti kristalno jasno. Kod mene i u mojoj situaciji problem čini ono fantastično pogrešno pitanje – a što će selo reći? Naravno da ja ne znam ušutjeti dok mi ne začepe usta, a kada to i učine, tada iskoristim ruke i pišem toliko glasno da papir sam vrišti. Dok me ima, pričat ću i dok sam tu, borit ću se za društvo bez stigmatizacijom natrpanog uma. Moja obitelj je moje sve i da, podržavaju me čak i kada toga nisam ni svjesna.

U prvoj knjizi opisala je svoju borbu sa psihotičnim poremećajem, no u sljedećima to gotovo uopće nije slučaj:

– Čak i u prvoj knjizi postoji doza događaja koje nisam prošla ja, već su priča meni bliskih ljudi. Druga i treća knjiga su izmaštane skoro u potpunosti, ali ja ne mogu protiv sebe, tako da postoji određena količina stvarnosti koja je zapisana na tim stranicama. Vrlo jednostavno, kako Meša kaže, ono što nije napisano i ne postoji, a ja osobno želim zapečatiti neke situacije toliko jako da nikada ne padnu u zaborav.

Treća knjiga rezultat je koji se dobije zbrajanjem sanjarenja i realnosti. Nisam razočarana s prve dvije knjige, ali smatram da svoju zrelost pokazujem tek u ovoj koja nosi deset tona mašte iza sebe i svog naziva Inkognito. Problem (koji to i ne mora biti) je taj što su mi osjećaji uzburkani, kao da mi i srce i um rade pretjerano brzo. Radnju ću još malo skrivati u sebi, ali sve ću vas informirati na vrijeme i upoznati s Ajlin i Tristanom.

Smatra li da koronavirus utječe na psihičko stanje društva? Evo što kaže:

– Korona utječe na sve i ne mogu se odlučiti između toga ima li više pozitivnih ili negativnih stavki iza te priče, ali naravno da utječe. Pozitivne stavke neću nabrajati, mislim da dovoljno govori priroda koja je možda i prodisala. U svakom slučaju, ljudima trebaju zagrljaji, treba im društvo, podrška, treba im savjet i dobra šalica kave. Oni koji su uplašeni i pod stalnim stresom, čak i bez ove situacije, zasigurno ne trebaju konstantno trovanje toksičnim člancima o virusu koji je, očito, morao doći. Ljudi su preplašeni, neki su bijesni, živci su popustili i čine stvari kojima se sigurno ne ponose. Ne znam što drugo reći osim – da, mi smo prilagodljiva stvorenja, ali ova situacija nije jedna od onih na koje se trebamo navikavati i kojima se trebamo prilagoditi.

Doznali smo vjeruje li u spisateljsku blokadu ili to smatra samo izlikom za nepisanje:

– Vjerujem, prvo – jer sam u blokadi bila i s čitanjem, a drugo – jer u nekim trenucima ne shvatim svoje pisanje ozbiljno. Ne u smislu da pišem iz dosade i ne gledam to kao na nešto ozbiljnije, već trebam malo češće raditi na vlastitom fokusiranju prema stvarima koje me čine potpunom. Previše razmišljam i, kada to usporedim sa svojim radom na riječima i rečenicama, mislim da nisam napisala ni jednu tisućinu svega što želim i moram jer mi je pisanje osobna, životna potreba.

Zanimalo nas je koliko česta ona čita i piše, ima li omiljenog pisca i piše li u neko određeno vrijeme:

– Čitanje ljudima budi maštu, proširuje broj poznatih riječi, pa čak i uljepšava izražavanje, ali koliko je važno za pisce, toliko je bitno i to da se tijekom pisanja ne uhvatimo svih mogućih knjiga jer bismo tako mogli nenamjerno uhvatiti ideju nekog drugog i prebaciti ju na svoj papir, ali ni to nije pravilo već moje osobno iskustvo. Obožavam stvaranje Jelene Kastaneti, tako da ćemo njezino ime zadržati kao odgovor na pitanje o najdražem piscu. Pišem uglavnom svaki dan jer ne čekam inspiraciju da mi se dogodi, stvaram inspiraciju i sve je samim time lakše, koliko-toliko. Pišem uz glazbu i uglavnom u poslijepodnevnim satima. Tako sam navikla, vidjet ćemo hoće li doći do nekih značajnijih promjena.

Pitali smo je je li plotter ili pantser?

– Ovo je najteže pitanje, ali stvarno. Prvenstveno iz razloga što se nalazim u sredini i događa mi se i jedno i drugo. Možda s vremenom uspijem definirati odgovor na ovakvo pitanje. Hvala na razlogu za dodatno razmišljanje.

Za mlade sa psihičkim poremećajima i za mlade pisce ima poruku:

– Što bih poručila? Poručila bih samo ono što se možda smatra klišejom: Ne odustaj i bori se. Što drugo poručiti osobama kojima sve izgleda kao da ih život gazi? I meni je tako izgledalo, a sve što sam i sama trebala čuti bila je ta jedna rečenica. Problem je samo kada ti ju nema tko izgovoriti, ali snađe se čovjek i sam. Nekako. Valjda. Ne odustati; nikada, nikako i ni u kojem slučaju. Srce piše sudbinu i puteve samo ako mu pružimo dovoljno vremena i prostora da to učini.

OZNAKE: