Znate, ja vjerujem da je „ubiti se” potpuno krivi izraz. Ne ubijamo se. Jednostavno gubimo dugu, iscrpljujuću bitku da ostanemo na životu. Kad netko umre od duge, fizičke bolesti, ljudi suosjećajno kimaju glavama i govore „Ah, kako se samo hrabro borio”. S druge strane, kod samoubojstva su često skloni vjerovati da je netko jednostavno odustao. Da je odabrao najlakši put. Što je, naravno, potpuno krivo.

„Imam posla“ je krasna rečenica. Kad ju kažemo, sami sebe opravdavamo da naše vrijeme nije u našim rukama, već da njime upravlja naš nadređeni. Uvjeravamo sami sebe da nemamo izbora – da zbilja moramo zanemariti neke dijelove svog života jer hej – imamo posla koji treba odraditi. Umanjujemo svoju mogućnost da slobodno izaberemo kako provoditi svoje vrijeme i prepustimo se „moranju“. A šapnut ću vam jednu stvar – ništa ne moramo. Sami određujemo svoje prioritete. Sami biramo kako ćemo provesti svaku minutu svoga života.

Ne mogu se odlučiti je li smiješno ili tužno da me jedna tako prirodna pojava kao što je godišnje doba i skraćivanje dana pretvori u znatno lošiju verziju same sebe. Dolaskom zime dizanje iz kreveta postaje svakog jutra sve teže; tuširanje i odijevanje su zadaci za koje mi treba polusatna psihička priprema i duboko disanje.

Vjerujem da nitko ne ide svom liječniku želeći i nadajući se da će nalazi ukazati na tešku bolest. No ja sam kod odlaska psihologu priželjkivala upravo to – da testovi pokažu nešto. Nešto ozbiljno. Nešto što odgovara košmaru u mojoj glavi i što će biti dokaz da sam zbilja dovoljno bolesna da zaslužujem pomoć.

Svega 2 posto kaznenih djela u Hrvatskoj počinile su osobe oboljele od psihičkih bolesti. Predavač koji mi je iznio tu informaciju izjavio je da se, izgleda, ne trebamo bojati bolesnih nego zdravih.