Živjele Titove pionirke!

Drugovi i drugarice,

dobrodošli u još jednu klasičnu farsu zvanu hrvatska administracija u kojoj vam, ma koliko dokumentacije dostavili kada predajete zahtjev za nešto, uvijek nedostaje jedan papir. Upravo to mi se događalo posljednjih pet dana. Vjerujem da ste se bar jednom našli u tom začaranom krugu. Informiraš se, prikupiš svu potrebnu dokumentaciju kako te ne bi vraćali 10 puta po još nešto, kad, gle čuda, FALI JEDAN PAPIR!

Koji papir?

Pojma nemam. A ne zna ni gospođa kojoj fali taj isti papir.

Možda ta cijela farsa ne bi bila toliko frustrirajuća da ne znam kako sve te papire koje skupljam gospođa u uredu ima na računalu. Ali moram ih donijeti. Jednostavno moram. Zašto? Nema logičnog objašnjenja, osim možda da joj računalo služi za ukras i da se svim ostalim kolegicama hvali kako je ona moderna i kako je usvojila sve osnove rada na Windowsima.

Ta gospođa kojoj fali jedan papir je ponosna Titova pionirka. U uredu, točno na sredini zida ispred kojeg sjedi ima portret ni manje ni više nego svog omiljenog Josipa Broza Tita. Iako joj je na vratima naljepnica zabranjeno pušenje, to ju ne sprječava da svima koji uđu u njen ured pripremi mali dimni show. Ne otvara prozor jer će ju ubiti propuh i nema klimu jer će dobiti rak ako to bude puhalo u nju.

I tako sva sretna provodi dane pred penziju sa svojim najboljim drugom. Nakon što joj pet minuta kucate i pokušavate ući, ona sva isprepadana jer misli da su stigli ruski špijuni otključava i otvara vrata uz pitanje A ŠTO VI TREBATE?!

Prvo trebam da me pustiš unutra. Dalje ćemo lako. Oćemo đavla...

Nakon što sam joj doslovno na papir trebao nacrtati zbog čega sam došao samo kako bi mogla vizualizirati situaciju, pustila me unutra. I da, trebalo ju je malo uvjeriti da nisam ruski špijun ni netko tko je došao oskrnaviti lik i djelo dragog gospodina Broza. U zadimljenom uredu uvalila se u stolicu, par puta me pogledala ispod obrve i  žustro zatražila da joj predam dokumentaciju koju uopće nije pogledala ali naravno da je konstatirala kako mi fali jedan papir.

Što mi fali?

– Gospodine, sve imate na našoj internetskoj stranici. – kaže ona meni.

Znate da uvjeravanje kako si donio sve ono što je navedeno na stranici neće upaliti, pa čak ni kada joj predložite da otvori tu istu stranicu neka vidi da je to zaista sva dokumentacija koja je potrebna. Nema ona vremena za pregledavanje po internetu, ona samo zna da ti fali jedan papir, a ti ga poseri kako god znaš i umiješ.

Izmislila ga je.

Izmislila je i ostalih pet papira koji su mi trebali svaki put kad bih došao s papirom koji mi je prethodnog puta falio.

Izmislila je da sve to nema na računalu i da joj trebaju papiri. 

Izmislila je da mi treba potvrda o udisanju zraka.

Izmislila je da je u Hrvatskoj još uvijek JMBG važeći identifikacijski broj. 

Izmislila je da mi na svakom dokumentu treba biti zvijezda petokraka. 

Argument na svako moje pitanje je bio kako je i drug Tito donosio rodni list, pa tako moram i ja! Da, samo ja moram donijeti nepostojeće potvrde i izvatke iz matica koje su postojale za vrijeme Jugoslavije. Ako kojim slučajem napomenem da sve to već ima na računalu i da mi stvarno nije jasno čemu tolika papirologija, ode mi glava jer sam automatski etiketiran kao izdajnik. 

I nakon pet dana provedenih u njenom uredu gospođa Pionirka me se uopće ne sjeća. Svaki dan, nakon što bih donio taj jedan papir, upitala bi me gdje su ostali koje trebam priložiti, aludirajući na onih 150 priloženih? I naravno, napomenula da joj je jučer isto bio jedan dečko koji je došao nespreman i kojem je, zamislite, falio papir.

– To sam bio ja.

– Aaaaaa, to ste bili vi! Da, da, da, ali FALI VAM JOŠ JEDAN PAPIR!

Znate trenutak kada ste toliko bijesni i umorni da vam jednostavno sve postane smiješno? Eto. Tako sam ja izgledao danas, kada napokon nije falio ni jedan mrtvi papir. Kada su svi bili na hrpi ispred nje. Kada ih je samo uredno posložila za svoju arhivu u kojoj ima papira iz 1968. godine U kojoj čuva sve dokumente vezane uz druga Tita i najveće tajne Jugoslavije. U kojoj čuva Titov rodni list, domovnicu, vjenčani list i sve dokumente na kojima je Titov potpis.

Zamislite da pet dana po pola sata sjedite u uredu sa stolarijom iz koje čujete kako termiti složno pjevaju Druže Tito, ljubičice bijela, pozdravlja te omladina cijela, u oblaku dima od ispušenih smotanih cigareta pomiješanog s prašinom koja se nakuplja na papirima iz Jugoslavije.

Da čujete više priča iz davnina nego što ih je napisala Ivana Brlić Mažuranić. I da se na kraju rastanete s gospođom uz rečenicu EEEE DA JE DRUG TITO ŽIV!

Eeee da jest! Ovakvi bi izdajnici administracije kao ja završili na Golom otoku. Ali zato ste vi tu, gospođo Pionirka. I živjeli vi meni, živjeli i nadživjeli mene! Jer, administracija ne bi bila administracija bez vas.