Zamisli da ćeš umrijeti za godinu dana

Vrlo je vjerojatno da bi svakome takvo saznanje bilo šok, ali zamisli da si se s time pomirio i vrijeme je da odlučiš s čime ćeš nahraniti dušu i što ćeš ostaviti iza sebe u to malo vremena što je još ostalo. Umireš. Što učiniti prije samog kraja? To je pitanje doslovno za stati i zamisliti se. U tom trenutku proleti milijun stvari kroz glavu. Tada počinje stvarni fokus na sebe samog, na sve što voliš i koga voliš. Počinješ se prisjećati onoga što si proživio i doživio, što bi htio ponoviti, a što ne, što još nisi napravio ili probao, a želiš.

Muči li te nešto što si napravio, a nikako da skupiš hrabrosti popraviti to, želiš se iskupiti, tražiti oprost, tražiti objašnjenje za nešto što je tebi netko napravio? Imaš godinu dana, a ostalo je toliko toga što nisi vidio, doživio, naučio, otkrio, na što nisi dobio odgovor. Toliko pitanja. Toliko toga za iskusiti. Vjerujem da zamišljanje nije ni približno pravoj situaciji kad bismo se stvarno morali s time suočiti, ali pokušala sam dati neki odgovor na osnovu preispitivanja same sebe. Što bih ja napravila? Zapravo bih u taj vremenski rok potrpala većinu svojih trenutnih životnih ciljeva, uz ono što već i radim, pa što uspijem ostvariti.

Inače, ne bojim se smrti. Prihvatila sam smrt kao dio života. Danas te ima, sutra te nema. No, ne želim tvrditi da i sama ne bih ostala zapanjena tim saznanjem kad bi me ono zahvatilo. Ipak, postoje stvari koje bih učinila nakon konačnog prihvaćanja prije nego što odem. Budući da već imam neke must do za vrijeme života stvari na listi, razmislila sam koje je od njih zapravo najbolje odbaciti, a koje ostaviti. Umjetnica sam u duši; volim pisati, istraživati, fotografirati, čitati, pjevati, upoznati i naučiti nešto novo, doživljavati pravi svijet oko sebe. Dakle, oko tih stvari koje najviše volim, vrtjeli bi se i moji posljednji trenuci. Voljene osobe nikako ne bih isključila iz svojeg života, svakako bih željela da su najnormalnije uz mene.

U godini dana naučila bih svirati klavir i gitaru. Tada bih svirala i pjevala do mile volje. Glazba mi uđe kroz uši ravno u dušu. Nitko sretniji od mene kad bih snimila nekoliko svojih pjesama i razbacala se pjevajući na pozornici, ali ovo je već nemoguća misija jer mi je glas slab i nije nimalo pjevački (jednako koliko mi glazba hrani dušu, toliko je bolno saznanje da nemam talenta za pjevanje ― provjereno). Napokon bih dovršila svoju knjigu. Pišem od svoje šesnaeste godine i u glavi je sve već dovršeno, samo nikako da dovršim pismeno, jer ― ima vremena. Volim kazalište i uvijek se divim glumcima i njihovim izvedbama. Veže me neki poseban osjećaj i ljubav za kazališne daske. Glumila sam kao mala u osnovnoj školi, ali na tome je i ostalo. Za vrijeme predstave mi dođe da samo iskočim iz publike i priključim se izvođenju. Svakako bih voljela dobiti priliku sudjelovati barem u jednoj predstavi. Čisto da još jednom osjetim taj čar.

Proputovala bih svijet i upoznala ga što je više moguće; želim vidjeti njegovu ljepotu. Želim vidjeti Niagarine i Viktorijine slapove, vidjeti polarnu svjetlost i građevinu Stonehenge. Želim proći kroz tunel ljubavi u Ukrajini i cvjetni tunel u Japanu. Mislim da sam dovoljno hrabra da uđem u hladnu vodu Vilinskih bazena u Škotskoj. Otišla bih u Englesku na čaj, a u Kostariku zagrliti ljenjivca. Kampirala bih u šumi i u blizini bilo kakvog potoka, rijeke, jezera, mora. Nema trenutka koji ne obilježim fotografijom, tako da bih s time samo intenzivnije nastavila, a uz to bih sve zapisivala ― iskustva, osjećaje i zapažanja. Maksimalno bih doživjela svaki trenutak. Nikad nisam putovala avionom, ni letjela balonom. Želim vidjeti kako je to. Više bih prilazila ljudima gdje god bih išla i pričala s njima o jednostavnim stvarima, dijelila iskustva, davala i primala savjete, naučila pokoju riječ na svakom jeziku. Ponajviše su mi zanimljivi ruski i japanski. 

Voljela bih upoznati cijelu ekipu koja je sudjelovala u snimanju Gospodara prstenova i Hobita jer sam velika Tolkienova obožavateljica (da se razumijemo – knjige ispred filmova), a i posjetiti mjesta gdje je snimanje obavljeno. Želim otići na koncert Ellie Goulding i također je upoznati. Ekipu sa snimanja želim upoznati iz razloga što me fascinira sama činjenica da su sudjelovali u priči koju ja toliko obožavam, a Ellie želim upoznati zato što mi je na neki čudan način posebna i volim slušati njene pjesme, uz koje sam napisala dosta stranica svoje knjige. Obavezno bih odmah išla na tetoviranje koje također ionako imam u planu. Tri simbolične tetovaže – Tolkienov monogram na lijevu stranu leđa i na zapešća po jednu riječ na vilenjačkom jeziku. Svaki dan bih probala drugu vrstu jela. Nema tog jela ni te čokolade koje ja ne bih probala. 

To su uglavnom najosnovnije stvari koje bi me najviše usrećile. Naravno da mi za sve to treba novac, zato bih prodala svoj auto i sobni namještaj (novo je sve i koliko god to smiješno zvučalo, treba se snaći, a što će mi više?), za ostatak bih se već opet nekako snašla. Sve bih to intenzivno proživjela. Zapravo bih uglavnom nastavila intenzivnije živjeti uživajući u onim jednostavnim svakidašnjim sitnicama. Jer takva sam. Divim se jednostavnim i uobičajenim stvarima koje većina ljudi ni ne primijeti. Jedna sam od onih koja vidi ljepotu tamo gdje je većina ljudi ne vidi.

Volim zvuk kiše, šetati po kiši, čak i bez kišobrana. Volim slušati zvuk vjetra, gledati kako njiše krošnje drveća. Volim ljeti hodati bosa po travi, sjesti na običnu dasku, zatvoriti oči i uživati u toplini sunčevih zraka. Volim danju promatrati oblake, noću zvijezde. Jedna od najslađih stvari mi je uzeti knjigu i otići čitati negdje u prirodu. Divim se svakom godišnjem dobu na svoj način. Divim se čak i jeseni na izmaku svoje ljepote, kad je sve mrtvo i boje utonu u isti beživotan ton. Divim se običnoj kapljici kiše ili rose na listu neke biljke. Sve opažam, na sve obraćam pažnju. Doživljavam svijet.

Treba voljeti, praštati, osjetiti, doživjeti, opaziti, obilježiti, zapisati, cijeniti, diviti se, smijati se, plakati, suosjećati, slušati, ispričati, objasniti, pomoći, učiti, naučiti, pustiti, kontrolirati ljutnju, ponos i inat. To su one vrlo jednostavne stvari, a zapravo ih sami činimo toliko kompliciranima. To su one besplatne stvari koje ja cijenim jer upravo one najviše vrijede i najviše usrećuju. Trebamo naučiti cijeniti trenutak prije nego što postane uspomena. Pravo je bogatstvo znati, željeti i moći živjeti skromno i jednostavno, a opet ispunjeno. Ne smijemo biti živi, a ne živjeti, te razmišljati o životu samo ako nam se odjednom oduzme i skrati na najkraće moguće vrijeme. Problem je – misliš da imaš vremena, sve dok ono stvarno ne ode.