Vukovar: ljubav prema domovini, a ne politička parada

 Zaista je teško ovaj tužan dan hrvatske povijesti provoditi daleko od voljene Hrvatske, u zemlji gdje nitko ne razumije tvoju suzu u oku i gdje te svako malo  pitaju: „Zašto slušaš te tužne pjesme danas? Zašto nisi ni trepnuo cijelo predavanje? Gdje ti lutaju misli? Zašto po sto puta gledaš u svoj mobitel uzdišući i nabrajajući riječi koje mi ne razumijemo?“

Dosadašnje iskustvo me naučilo da je uzaludno objašnjavati im pojam rata, branitelja i Hrvatske. Jedan student mi se pohvalio kako mu je djed ratovao u mojoj zemlji za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prvo sam ga ispravio da Albanija nije moja zemlja, ali njemu je to bilo  sasvim isto u rubrici negdje tamo. Kako sada njemu objasniti razliku između osvajačkog rata koji su oni vodili i rata za svoje braneći svoj teritorij? Uglavnom, čemu mu uopće objašnjavati išta jer svi smo svjesni talijanskih borbenih vještina. Danas sam im samo u zajedničku grupu na whatsAppu kratko napisao: „Danas vas molim da se kratko pomolite za moju zemlju Hrvatsku i za njene stanovnike jer su prije točno 22 godine agresori kompletno srušili grad Vukovar i 5000 nedužnih ljudi. Nitko još nije odgovarao za zločin Od srca vam zahvaljujem.“

Iako sam na današnji dan prije 22 godine vjerojatno u nekom splitskom skloništu punio pelene i lomio jezik da izgovorim riječ mama ili tata, kao i mnogi Hrvati na današnji dan osjećam tugu i poštovanje prema našem gradu heroju. No, trenutno ne znam kako se ponašati ni kako reagirati? Samo jedno pitanje mi se vrti po glavi:  Što se ovo događa u mojoj Hrvatskoj?

Dan kada je Hrvatska zajedno tugovala, ali i kucala kao jedno srce, kada je sanjala isti san, san slobode, dan kada je 5000 ljudi dalo živote da bismo mi ostali još jače i snažnije pošli ka ostvarenju toga sna, pretvoren je u ispolitiziranu pozornicu u kojoj simbol heroja grada i značenje žrtve padaju u drugi plan. Zaslužuju li prvi plan crvena lica naših političara, koja se ne crvene od zime već od straha kako će narod reagirati, hoće li im zviždati ili okrenuti leđa? Zaslužuju li prvi plan oni koji na Vukovaru skupljaju lake političke poene i kojima je najveća briga ta hoće li im medijski biti popraćeno stavljanje skupog vijenca kraj spomenika palim braniteljima na Memorijalnom groblju? Licemjerno je takvo ponašanje i to je najmanje što na ovaj dan treba uplakanoj majci koja je dala djecu iz svog naručja za ovu domovinu. Zaslužuje li ovakvu strku otac čiji su golobradi sinovi jednog hladnog jutra puni ljubavi prema domovini otišli u bitku protiv višestruko jačeg agresora i čije kosti još danas nađene nisu? Njihova bol je neopisiva i neshvatljiva onima koji ju nisu doživjeli i sigurno ovo nisu ni tražili ni zaslužili, ali mediji i politika kao najveći krvnici zabijaju nove čavle na već izranjavana tijela uplakanih obitelji. Oni samo žele pronaći svoj mir i osjetiti bliskost i podršku hrvatskog naroda.

Na današnji dan svatko od nas bi se trebao zatvoriti malo u sebe i u tišini pronaći nekakav svoj način iskazivanja poštovanja prema palim žrtvama. Ako si vjernik odi na misu i prikaži je za pale žrtve, prekriži se i pomoli, a ako si ateist upali svijeću i skrušeno se pokloni iskazujući zahvalnost. Danas se sve razlike brišu i veličina vukovarske žrtve nas ujedinjuje. Na današnji dan me jednostavno ne zanima što misli premijer, predsjednik, oporba, a najmanje od svega Pupovac čija su politička kompetentnost i tri mandata u Saboru stečena samo zahvaljujući srpskoj putovnici i klimavom izbornom zakonu koji mu je dopustio da sa samo 14 000 glasova osigura sebi i nekolici suradnika lagodan život nauštrb nas koji ga plaćamo.

Zanima me mišljenje malog čovjeka, naših branitelja, generala koji zaista žive barjak u koji se kunu. Zanimaju me priče o Siniši Glavaševiću, Blagi Zadri i njegovim suborcima ili pak o Jeanu Micheleu Nicollieru, 25-godišnjem francuskom dragovoljcu, ubijenom na Ovčari. To su moji junaci i to želim gledati u medijima! Zašto studenti koji su došli organizirano u velikom broju ne mogu dobiti malo pažnje jer ipak, kako se kaže u narodu, na njima budućnost ostaje? Ne mogu je dobiti jer je ne žele i jer je ne traže. Oni su došli s iskrenim namjerama, s namjerom da budu blizu onima koji su potrebiti. Vukovar za njih nije politika, nego ljubav prema domovini i zajedništvo.

Činjenica je da su danas krenule dvije povorke i činjenica je da je u jednoj bilo 1000 ljudi, a u drugoj 100 000 ljudi, ali to je jednostavan odgovor ljudi na provokacije koje trpe. Ne smije se na listu prioriteta gurati uvođenje ćirilice dok još nisu sređeni braniteljski problemi i prava, dok još nisu obnovljene sve srušene kuće, dok još nisu pronađeni svi ubijeni, dok još bolne rane zacijelile nisu.  Uvođenje nisu tražili vukovarski Srbi kojima je trenutno sigurno bitnije imati toplinu doma i životni mir i te ploče i natpisi u novinama ih samo iznova stigmatiziraju iz društva i vraćaju dva koraka u bolnu prošlost. Ali očito ima nekakav lobi kojem se o tom potom udovoljiti mora. I kako onda očekivati da narod neće reagirati protiv Vlade i okrenuti im leđa i zviždati? Ali ima onda i ona druga strana politike, tzv. hrvatska oporba ili opozicija koja je na ovaj način parazitski priskrbila pažnju medija i samoprozvala se čistom i pravom hrvatskom opcijom jer je hodala u  brojnijoj vukovarskoj koloni.

Nisam sudac i možda pišem stereotipno, ali trenutno jedino tako mogu izraziti svoje mišljenje. U glavi sam stvorio dvije vrste osoba koje definitivno ne zaslužuju pažnju na današnji dan.

Prvi se kite barjakom i puna su im usta Hrvatske samo par dana u godini, točnije na proslavi državnih blagdana. Svoju ljubav temelje naglašavajući jednakost i prava manjina često ostavljajući većinu u vidno težoj poziciji. Kad majka Europa otvori novčanik, hrvatska tradicija i zastava se spremaju u ladicu i odjednom prestaju bit Hrvati i postaju vrli Europljani nedostojni konzervativne hrvatske tradicije. Odluka Međunarodnog suda ih mora uvjeriti da je Hrvatska vodila legitiman obrambeni rat i branitelji ulaze u njihove planove netom prije izbora.

Drugi su pak oni koji svoju ljubav prema domovini iskazuju čistim hrvatstvom, vjerom, stavljanjem desnice na srce kad svira himna kuneći se u prava branitelja, a baš to hrvatstvo nas je zadužilo za deset pokoljenja (skromno sam rekao). Vjera u Boga im je čvrsti temelj, ali ne temelj izgradnje boljeg i kvalitetnijeg društva, već temelj na kojem podižu Zlatno tele kojem se klanjaju, a svi znamo kako završava biblijska priča o zlatnom teletu. Neslavno! Desnicu drže na srcu ne da bi osjetili hrvatsko srce u grudima već da im vjetar iz džepa ne bi odnio hrvatsku kunu koja im se toliko omilila. Naklonost braniteljima im je samo paravan za kamufliranje tog zlatnog teleta.

Nadam se da sam bio jasan.

Prikazanu sam fotografiju sa stotinama bijelih križeva fotografirao za vrijeme svog prvog posjeta Vukovaru dok sam još igrao odbojku. Vidjeti razrušeni vodotoranj, nekolicinu srušenih kuća, bolnicu i groblje na meni je ostavilo dubok trag. Imao sam 18 godina i kad sam na jednom grobu vidio da je tu sahranjen šesnaetogodišnji vojnik, riječi su izostale, a srce je zajecalo.

Rekao je u jednoj od vukovarskih priča Siniša Glavašević: „Vukovar je zasigurno najiskreniji grad na svijetu, jer se svaka riječ može gotovo isti tren ogledati u srcu.“ U ovom slučaju, ili je Vukovar neiskren ili neki koji dolaze u njega nemaju srca. Vi zaključite.

Iz Rima s ljubavlju,

Matej Sunara