Denis Mahmutović

Vratite mi cajku

Obama

Neću to, vratite mi mršavu Ukrajinku sa skorenom kokainskom krvlju oko nosa i petogodišnjakom koji u garderobi čeka da mama završi smjenu. Izlasci na cajkaške derneke uvijek su bili nešto nečuveno u bontonu, nešto o čemu se praktički šaptalo u nepoznatom društvu. Ne bismo znali čeka li nas socijalni progon ako se, nervozno pogledavajući unaokolo, drznemo šapnuti da si ponekad priuštimo malo istočnjačkog prizvuka.

Studiram na Filozofskom fakultetu. Većina vas poznaje stereotip studenata Filozofskog, vidjeli ste već smušene likove koji se u kampusu usamljeno drže po strani s vječno uvrijeđenim izrazom lica, obavijene aurom lažnog boema. Ako me slučajno osobno poznajete, onda znate da se potpuno uklapam u taj pretenciozni kalup. Nosim šešir, imam podužu kosu, uzgajam prilično jadan pokušaj brade, imam prilično nezdravu sklonost ka kariranom uzorku, pušim duhan na motanje, zamišljeno gledam kroz kišne prozore, a da se ne bojim dražesnih navijačkih skupina nesklonih mojim modnim eskapadama, vjerojatno bih pušio divovsku, ulaštenu, kariranu lulu. Ipak, skrivam jednu mračnu tajnu, jedan gilti pležr koji se nikako ne uklapa u brižljivo održavani imidž neshvaćenog stand up filozofa. 

Svako toliko bih, kad bi mi napokon dosadilo dežmekasto, beskonačno prenemaganje o biti, bitku, egzistencijalizmu, indie bendovima, modernoj književnosti i ostalim pametnim stvarima koje muče i zaokupljuju pametan svijet kojem se besramno trudim pripadati, šmugnuo u zahvalne ruke najbližeg narodnjačkog kluba. U hramu novokompovane narodne muzike našao bih ono primalno, praiskonsko i nagonsko u sebi, ono što me, kad se riješim karirane maske, čini smrdljivim, prirodnim, glasnim, neoubuzdanim i normalnim. Ima nešto oslobađajuće u primitivnom konceptu turbofolk klubova, u načinu na koji narod idealno, ramboamadeuski izgara, zaokružujući zakon džungle, vraćajući se primatskim korijenima.

Ne postoji druga „urbana“ sredina u kojoj se jasnije može iščitati surova i genijalna hijerarhija zakona Majke Prirode. Štoviše, da su postojali cajkaški klubovi u Darwinovo vrijeme, siguran sam da bi puno brže došao na ideju evolucije. Osim toga, biologija i antropologija bile bi neizrecivo zabavnije ako znamo da im utemeljitelj nije suhonjavi starac morbidnog izraza lica, nego monumentalni ćelavac s tetovažom Galapagosa preko leđa. Da se razumijemo, svjestan sam da je ta nazoviglazba banalna i loša, da u poletnom, šamanskom vrtlogu dugmeta na harmonici nema umjetničke težine ni kvalitete te da u imbecilno sklepanim tekstovima nema nikakve poetske vrijednosti. Znam i da većina klijentele na takvim mjestima nema nikakve afinitete prema dobrom ukusu i civiliziranom načinu ophođenja. I baš sam zato obožavao takva mjesta. Bila su Joker, Darth Vader, Sauron i Voldemort uhodanom, smiješnom elitizmu hrvatskog kulturnog društva. A znate kako je hrvatsko društvo kulturno, sve sama krema napudranih renesansnih ljudi koji se pod čipkastim kišobranima s cigaršpicevima i monoklima prešetavaju po balovima i slikarskim izložbama.

I išlo je to dobro neko vrijeme, dinaroidi, među njima i moja malenkost, neobuzdano su uživali u svojim bakanalijama u zadimljenim Sodomama i Gomorama, na opće zgražanje normalnog svijeta koji je imao materijala za trućkanje o silikonskim glupačama i maloumnim nogometašima, uhvaćenima u narodnjačkom leglu grijeha. Od zdravog ukusa operirane galerije fotografija iz tih klubova koje su prikazivale kršne momke, lica poznatih sa stranica crne kronike, kako se potpuno nemuževno, nemoćni od simfonije iz zvučnika koja ih je pogodila u dušu, na koljenima zaklinju na ljubav djevojkama lica fasadiranih narančastim puderom, razoružanih takvim izljevom nježnosti, ili odebljim dosjeom, nećemo cjepidlačiti; bile su objekt zajebancije na društvenim mrežama. Redoviti posjeti interventne policije, neobično privržene takvim okupljanjima, utjerivali su strah u kosti pobožnom puku. Sva blasfemičnost noćnog života bila je komprimirana u tim kanalizacijama mladeži, gdje joj je, uostalom, i bilo mjesto.

Dva su svijeta bila jasno odijeljena i to je bilo super. No, onda se nešto dogodilo. Pomakla se ravnoteža u Sili. Što je točno bio katalizator promjene, kap koja je prelila čašu viskija, viski viski viskija, ne znam. Naime, nedavno sam poletno izašao u provjereni klub, naivno se nadajući dobroj, staroj, čistoj i nerazrijeđenoj cajki, još boljem smijuljenju i ne tako divnom mamurluku, i prilično se neugodno iznenadio. Budući da ne volim donositi zaključke naprečac, ponovio sam ovaj eksperiment još nekoliko puta i ostao potpuno razočaran. Ustanovio sam poražavajuću činjenicu. Više nema turbofolka. Sve ono što sam volio - nestalo je.

Na ulazu u klub više ne stoji žilavi pedesetogodišnjak kojeg cijeli grad zna po imenu i kojemu se kroz šumu dlaka na masivnim podlakticama može razaznati JNA tetovaža majstorski prepravljena u ANA. Ne, vrata bivših folkoteka sad čuvaju golobradi zaposlenici security tvrtki u satenskim sakoima, s FBI slušalicama zataknutim u ušima, gotovo opipljivo napuhanog ega, nemilosrdno odbijajući preklinjanja vršnjaka koji su se drznuli pojaviti u neadekvatnim cipelama. Debilne poskočice koje su bile uzrok nebrojenoj puknutoj dugmadi košulja rastvorenima u pijanom zanosu, pretvorile su se u užasni gulaš repetitivnog elektroničkog basa i zavijajućeg vokala.

Ljude koji znaju pritisnuti tipku enter, odjednom se počelo smatrati talentiranim DJ-evima odgovornim za "odličan provod". Ne sjećam se kad sam posljednji put vidio oznojenog Roma s dugmetarom i šakom novčanica zalijepljenom za čelo, okruženog raspomamljenom masom. No, kad DJ, recimo Mile, pusti autotuneom silovan pevaljkin glasić obgrljen nebuloznim pumpanjem sugestivnog engleskog baritona, ne mogu čuti svoje misli od gromoglasnog odobravanja gomile okupljene na "odličnom provodu". Ne mogu vidjeti ni krkane, brbane, seljačine ili kako već nazivamo mladiće na koje smo uvijek mogli računati na takvim mjestima. Sve ono što sam se nadao izbjeći, ugmizalo je u moju privatnu oazu kaosa.

Nema više opasnih stokilaša ljupkih nadimaka tipa Van Damme, s neobjašnjivom averzijom prema potpunom zubalu i kosi dužoj od centimetra, u uskim majicama s tribal motivima i naznakom tetovirane krunice oko šahovnice na pozamašnom bicepsu, kojima su jedini accessoiri pola litre domaćeg piva, ključ od BMW-a i zastrašujuća reputacija. Umjesto njih, u ogledalu WC-a gledam u zalizane buduće kontroverzne poduzetnike u puloverima boje vanilije, kako nakon napornog radnog dana u tatinoj firmi škljocaju iPhoneom u odraz vlastitih trbušnjaka steknutih bjesomučnim trudom u preskupoj lokalnoj teretani, znajući da će biti apsolutni kraljevi fejsbuka kad se heštegom zakunu kako im "ni'ko ništa ne može jer su jači i od sudbine". Prisiljen sam gledati kako se pijana studentica komparativne književnosti senzualno uvija oko metalne šipke jer želi demonstrirati što je naučila na treninzima S faktora.

Neću to, vratite mi mršavu Ukrajinku sa skorenom kokainskom krvlju oko nosa i petogodišnjakom koji u garderobi čeka da mama završi smjenu. Izlasci na cajkaške derneke uvijek su bili nešto nečuveno u bontonu, nešto o čemu se praktički šaptalo u nepoznatom društvu. Ne bismo znali čeka li nas socijalni progon ako se, nervozno pogledavajući unaokolo, drznemo šapnuti da si ponekad priuštimo malo istočnjačkog prizvuka.

Danas je stvar društvenog prestiža pojaviti se na nekom takvom eventu i platiti basnoslovnu svotu za dragocjeno mjesto u VIP separeu, nalijevati se urnebesno skupom vodkom, te ponekad, ako te baš dirne pjesma, zabljesnuti narukvicom od bijelog zlata po zraku, odobravajući izbor iz glazbenog opusa orijentalnog stihoklepca, dok se jadni, donedavni alfa mužjaci i ženke zabrinuto ogledavaju po ljepljivom antiVIP podiju, grčevito stišćući svoje dvanaestokunsko piće, pitajući se što se to, dovraga, dogodilo i tko im je to preoteo prirodno stanište. Muka mi je od Severinih i Rozginih koketiranja s onim što smo do maloprije smatrali dnom dna, a sad nam je sinonim za "odličan provod". Od govna smo uspješno napravili pitu, iako se tvrdilo da je takvo nešto nemoguće i sad uživamo u njoj, štoviše, hvalimo je, dižemo u kulinarska nebesa mainstreama i guramo drugima da je kušaju.

Nedavno sam slučajno gurnuo jednog korpulentnog dečka dok se strastveno udvarao mladoj profesorici matematike, ometajući je dok pleše na stolu, te mu prolio koktel po sakou od tvida, a on nije, zamislite, ni pomislio da mi razbije pepeljaru od glavu. Čak ni za bocom nije posegnuo. Zabezeknuto sam odglavinjao do šanka da naručim pola litre piva, moleći se u sebi da bar to još uvijek postoji, pokušavajući se prisjetiti kad sam ono zadnji put pročitao u novinama da je nekoga upucalo na parkiralištu narodnjačkog kluba, kad mi je u oči upao prizor mršavog momka u kariranoj košulji kako povraća po podiju dok prijatelj kraj njega, usiljeno se smijući, mota duhan u cigaretu.

Komentari na članak

Vezani članci

Uspinjača

Kulturno-turistička atrakcija

Deset dana zabave i ovog ljeta u dvorištima

Ove je godine novitet jedinstveni zeleni unutarnji vrt Atelijera Meštrović u Mletačkoj s Meštrovićevim skulpturama, koji će biti otvoren cijelim tijekom manifestacije, a posebna atrakcija svakako je otvorenje kultnog dvorišta u Basaričekovoj 11 u kojemu je sniman najzagrebačkiji od svih filmova - remek-djelo Kreše Golika „Tko pjeva zlo ne misli“

Metessi i Zvijezde

Koncertna promocija albuma "Ljudi od slame"

Kako Metessi i orignalne Zvijezde zvuče danas, provjerite u Vintageu

Kako Metessi i originalne Zvijezde zvuče danas, što nam novoga nose i koji film sad vrte u glavi, provjerite sami na njihovom koncertu 31. ožujka u Vintage Industrial Baru.

Guetta EXIT

Drugu večer EXIT gorio

Guetta zapalio, Clinton rasplesao, Kensington oduševio i Kultur Shock rasturio

Druga večer EXIT festivala gorila je pod rukovođenjem Guette, Clintona, Kensingtona, Kultur Shocka te mnogih drugih.

Međimurska

Noć Međimuraca u Zagrebu

Međimurska fešta u Roku

Kao i dosad, Udruga je uz potporu županije organizirala autobus iz Međimurja. Autobus kreće na dan fešte u 21:00 ispred hotela Park, a vraća se nakon fešte u 4:30.

Kampusijada 2017

Sport i zabava na Kampusu Borongaj

Na Kampusijadi u četvrtak čak 21 sportska disciplina, kvizovi uz dobru zabavu i druženje

Kampusijada je projekt pokrenut 2009. godine na Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj. Projekt su oživjeli studentski zborovi triju spomenutih fakulteta te se u kontinuitetu održava od 2014. godine u mjesecu svibnju.