Krešo Celić

Mladi u ekonomskom progonstvu: uzalud nam trud svirači

Antonov

Šizofrenost naše društvene situacije svakim danom postaje sve očitija, diskrepancija između onih koji jesu i onih koji nisu (uspješni, poduzetni, optimistični, zadovoljni ili tobože ostvareni) svodi se na puku činjenicu iznosa novca na računu.

One ispred svog vremena uvijek bi se proglasilo neostvarenim pionirima svog konteksta tek nakon njihova vremena. To bi zapravo značilo da tobože odajući im eto toliko čekanu pa i dočekanu počast, zapravo testimoniramo kako su ipak bili u pravu oni koji našim potencijalnim budućo-nosiocima ipak nisu u trenutku njihova očita proročka djelovanja dali za pravo da ih ustoliče kao vjesnike budućih vremena i potrebnih promjena.

Time onda mašinerija posthumnog uvažavanja i akreditiranja zasluga pitomaca, koji su tada već odavno u široj javnosti u potpunosti zaboravljeni (kojoj su zapravo i najviše dali), manipulativno vješto uspijeva zapravo obezvrijediti sam prosperitet kao radni koncept jer je sumanuta, a pristojno upakirana poruka koja i dalje koja jasno želi poručiti da za „velikane” na ovim prostorima mjesta nema.

Sva motivirana i talentirana, produktivna i angažirana snaga, bilo mlada ili empirički radno iskusna, jednostavno prima suptilnu, ali nedvojbeno jasnu poruku kako je jedino stranačka pripadnost po filozofiji palanke – „Čijisti mali?” ono što definira svako daljnje napredovanje i karijerni rast i razvoj svih nas koji obitavamo još uvijek nekako, upravo ovdje.

I slabije upućenima odavno je poznato, a valjda i jasno da je glavni credo svake politike koja teži dominirati nad bilo kim ili bilo kojom drugom frakcijom drugačijih svjetonazorskih i inih stajališta – zavadi pa vladaj – a to se dakako najpogodnije i najlakše servira neobrazovanima, slabije obrazovanima, siromašnima i potlačenima te dakako svima onima željnih sirovih strasti, ukratko, podložnima, pa rekao bih čak i ne toliko odviše inteligentnom manipuliranju. Nema tu velike igre ni filozofije, Heraklit je davno zapisao da je rat otac svemu pa i samom razvoju, jer sukob je ono što goni ljude da idu dalje (u razvoj). Međutim, za one koji svim silama nastoje zadržati poredak ničeg drugog doli kasta, dakle, više i manje vrijednih pojedinaca po svim osnovama koje ljudsko biće može posjedovati ili izraziti (ali a priori), jedino je bitno raju zadržavati posvađanom kako bi se sve što se ima, eto opet iznova otrgnulo.

Kada se priča o financijskoj krizi (za koju ne treba ovdje sada previše argumentirati kako je umjetno izazvana jer su više-manje sve imperijalističke manipulacije već poprilično objelodanjene), vrijedi naglasiti kako je popriličnom broju pučanstva kriza čitav život. Neki su jednostavno čitav život siromašni ili na rubu siromaštva. A popriličnom broju njih to je konkretno uvjetovala društvena situacija.

 Šizofrenost naše društvene situacije svakim danom postaje sve očitija, diskrepancija između onih koji jesu i onih koji nisu (uspješni, poduzetni, optimistični, zadovoljni ili tobože ostvareni) svodi se na puku činjenicu iznosa novca na računu. U toj masovno histeričnoj, prividno mirnoj, a u svakom slučaju kolektivnoj amenziji, mladi ljudi, nosioci napretka, i oni koji su radili i školovali se kako bi doprinijeli svojoj matici zemlji (državi), naposljetku postaju i ostaju jedino taoci vlastitih egzistencija, i to u velikom broju slučajeva, onih za koje su se njihovi roditelji doslovno borili prije nekih 20 i nešto godina.

Ako ja kao diplomirani magistar teologije odlazim do HZZ-a i primarno čitam i tražim zaposlenje kao konobar (što sam radio prije nekih 10 plus godina), zapravo nadajući se da ću uspjeti naći posao, nazovem nekoliko oglasa raspitujući se o zaposlenju, dobijem odgovor: – Mi tražimo curu, a vi ste, čujem, muško! – šizofrenija doseže (i ovo je ključno) tek samo jednu od svojih točki loma, vrelišta ili kako god bi ih vi nazvali – vrhunaca ludila! U vremenu pustih ljudskih, ja bih eto rekao tek – čovjekolikih prava!

U svemu tome smatra se prilikom tražiti zaposlenje u još jednom od nebrojenih šizofrenih konteksta, vrlim mjerama za stručno osposobljavanje za niti 500 eura. Vrijedi napomenuti, Europska smo unija i sami službeno već eto više od godinu dana. Čak i kada se prijavljujete za te i takve poslove jer se za njih drži da su neki solidan početak (ne znam točno čega, ali takva je svijest o tome), na koliko god i gdje god su ta radna mjesta ponuđena, uvijek se nastoji pretplatiti sumanuto velik broj kandidata, i onda jednostavno čovjek čovjeku postaje vuk.

Na koncu, mladi ljudi već više od 60 godina konstantno odlaze iz ove zemlje, bilo da su etnički Hrvati, Srbi, Romi, Bosanci, Hercegovci ili šta ti ja znam kojih još kategorija krvnih zrnaca ima. Oni koji i ostanu, naposljetku odabiru partiju, ovu ili onu, obilježavajući se tako za čitav život i tobože bivaju sretni, jer eto uskoro dobivaju posao. Oni štu odlaze i što su otišli, jednostavno su odlučili ne čekati na bolje dane u vlastitoj domovini. Djeca ratnih profitera, takozvana zlatna mladež, koji su sada na vlastitoj razini ljudskog bića tek konzumenti, potrošači i slobodno ću reći, bezdušna stvorenja što talasaju društvom s godinama se pretvarajući u hijene (gramzivost i pohlepa!), neumoljivo svojim pristankom na ugodu ukradenih novaca bivaju tek nečim što bih pristojno nazvao, tek tijelima (ničim više).

Tuga, u najpunijem smislu te riječi, je ono što eto, vlada našim društveno-socijalnim kontekstom. I to na svim razinama i među onima koji imaju i među onima koji nemaju. A zavladala je pomoću neosjetiljivosti na koju slab karakter tako milo pristane. Jer tu se onda više nitko ne može, pa posljedično i ne ostvaruje kao čovjek, kao ljudsko biće. Ne postoji doktorat za biti čovjekom. Za to treba samo čisto srce (i ničeg se ne boj!), a ono ne može živjeti kao ljudsko ako smo ga sami svojevoljno zatrovali ranije spomenutom gramzivošću i pohlepom, taštinom, narcisoidnošću, neodgovornošću (istinska sloboda znači odgovornost), infantilnošću, nemarom, nebrigom i vječitim partijaševanjem.

A za pionire s početka teksta, njima nikad nismo dali šansu, njima smo se trudili zamračiti svaki put, ugušiti svaki i sav njihov entuzijazam i prosto ih protjerati. 

Komentari na članak

Vezani članci

Promo video - Mi uvodimo red u studentski život

Ko bi reko čuda da se dese

#onokad Zoran Milanović kopira studente

Kampanje su u tijeku, a čija je bolja prosudite sami.

Glava u dimu

Savjeti za borbu protiv stresa

Prevelika razina stresa na fakultetu i poslu može dovesti do burnout sindroma

Među prvim su znacima sagorijevanja nedostatak energije i kronični umor koji je prisutan većinu vremena, što dovodi do fizičke i psihičke iscrpljenosti te strahovanja od onog što donose dani koji dolaze.

Lolita

Otvoreno za sve zainteresirane

Ako razmišljate o karijeri scenarista, ovim natječajem dobivate priliku života!

Natječaj je otvoren za sve koji se žele okušati u ovoj formi umjetničkog izražaja, a kandidati iz Hrvatske i ostalih zemalja regije mogu sudjelovati tako da 31. kolovoza 2015. preuzmu scenaristički zadatak.

Udruga Franak

Prosvjed Udruge Franak

Sutra promet u Zagrebu posebno reguliran, mogući zastoji!

Udruga Franak sutra će u Zagrebu održati veliki prosvjed. Kolona od nekoliko desetaka tisuća ljudi trebala bi se kretati centrom grada pa će promet biti posebno reguliran.

Studentski.hr

Oglas za radno mjesto - volontiranje

Traži se voditelj/ica marketinga i komunikacija!

Izbjegnite gužvu na burzi, portal Studentski.hr nudi vam priliku života!