Petra Buljan

Televisa presenta: početak Erasmusa u Madridu

Hostel Madrid

Čim sam prvi put izašla na ulicu riješena svih 40 kila kofera i okrenula se oko sebe, primijetila sam ekipicu na svakom kantunu. Neš ti toga, pomislila sam, ima toga i u nas. Dok me, u prolazu, ispod glasa, nisu upitali trebam li droge.

Ležim na rubu preuskog kreveta u studentskom domu, držim se za jastuk u nadi da se neću srolati na pod i refresham milijun Facebook grupa redom istih naslova: Busco piso/habitacion en Madrid, Madrid Erasmus student flats, Madrid Incoming students... milijun ih je. Baš kao i stanova koji se nude za iznajmljivanje i baš kao poruka na koje nisam dobila odgovor.

Samo nekoliko sati ranije sam s bližom obitelji sjedila u Sofri i umjesto s činjenicom da letim za Madrid za nekih 12 sati, ja sam se suočavala s platom mesa s roštilja: od ćevapa i kobasa, do piletine i šampinjona. Hostel je bio rezerviran za sljedeća četiri dana nakon kojih sam trebala useliti u predivan stan u centru grada koji bih dijelila s pet drugih studenata. A priča je išla otprilike ovako: mjesecima sam tražila Facebook grupe u kojima se iznajmljuju stanovi, a jedine koje sam nalazila su bile ili neaktivne ili nakrcane sumnjivim likovima I linkovima za tulume koje bi attendale dvije i pol osobe, sve dok pred sam polazak nisam naišla na – Hrvaticu u Madridu. Ona me uputila gdje i kako tražiti i počelo je danonoćno bdijenje i objavljivanje oglasa u stilu: Hi, I am Erasmus student from Croatia, I need room until June. I can cook sarma, you will love it, promise!

Tako sam čak u tri navrata uspjela rezervirati sobu i svaki puta izvisila jer je Španjolcima netko došao s lovom na stol, pa su ocijenili da neće čekati da ja dođem. Nečija riječ im ne vrijedi ništa – čak i kasnije kad bih dogovorila razgledavanje stana, samo bi mi sat prije dogovorenog termina javili da je stan iznajmljen.

Dok sam se ja tako vrtjela po krevetu koji sam djelila sa sestrom i pokušavala ignorirati hrkanje još troje članova svoje obitelji koji su bili smješteni na svim raspoloživim površinama domske sobe, a sve kako bi ujutro na aerodromu ispratili najdražu kćer koja ode u bijeli svijet, moj posljednji u nizu španjolski stanodavac me obavijestio da je soba otišla nekom drugom. Tu noć više nisam oka sklopila. Na aerodromu sam isplakala sve suze ovog svijeta, onakve kakve dođu kad znaš da ideš sam u nepoznat grad, u državu koju nikad nisi ni turistički posjetio, jezik govoriš minimalno (No estoy embarazadas, Tu es mi ijo! i ostale korisne krilatice iz sapunica), a smještaj imaš točno sljedeća četiri dana u hostelu čija su vrata bila izlijepljena upozorenjima; Ne otvaraj! Opasan kvart! Kvart koji je, kako sam naknadno saznala, nešto kao Brooklyn. Jako opasan, ali trude se da to postane kul. 

U mom multi-culti hostelu me dočekao recepcionist koji nije znao riječi engleskog. Nonšalantno je, očito naviknut na takve situacije, nazvao prijateljicu koje je glumila prevoditelja i psihologa. Naime, ničim izazvana me odlučila ohrabriti i naglasiti kako je hostel jako siguran i da neću imati nikakvih problema, samo da ključ ormarića uvijek nosim sa sobom. Pa i do kupaonice. Čim sam prvi put izašla na ulicu riješena svih 40 kila kofera i okrenula se oko sebe, primijetila sam ekipicu na svakom kantunu. Neš ti toga, pomislila sam, ima toga i u nas. Dok me, u prolazu, ispod glasa, nisu upitali trebam li droge. Sljedeća četiri dana sam spavajući grlila ruksak s dokumentima, a preko dana slala upite za stanove i paničarila.

Sreća mi se konačno osmjehnula u zadnji trenutak – otišla sam pogledati stan u kojem je živio, citiram, lovely romanian couple i mlada učiteljica engleskog. Ispostavilo se da je stan u podrumu, a lovely romanian couple 50-godišnjaci koji razgovaraju kao da se dovikuju preko livade. 

- When can I move in? – bilo je jedino što sam rekla. 

Komentari na članak

Vezani članci

Volontiranje

Marija Bionda

Najljepši su dio volontiranja oni trenuci kada shvatite da ste nekomu promijenili život

Jeste li jedna od onih osoba koje si stalno ponavljaju kako će krenuti volontirati, pa nikako da krenu? Neka vas onda moja priča potakne da svakako započnete!

Trg u Valenciji

Taize europski susret mladih

Nezaboravne uspomene iz Valencije

Više od 15 tisuća mladih iz cijele Europe sudjelovalo je na 38. „Hodočašću povjerenja“. Među njima bilo je i osamstotinjak Hrvata koji izvještavaju o tome zašto se Taize susreti ne smiju propustiti.

Javni prijevoz u Europi

Tino Deželić

U iščekivanju ZET-a studenti dočekali Godota

ZET se još nedavno glupavo neopreznim iskazivanjem podataka na svojoj stranici hvalio kako godišnje preveze gotovo 300 milijuna putnika uz zaradu od oko 320 milijuna kuna. Matematika opet pomaže pri zaključku kako je to u prosjeku malo više od kune po osobi, odnosno da se velik broj ljudi šverca zbog previsoke cijene karata i da bi očito jednako zadovoljavajuć rezultat po ZET bio i da je cijena karte jedna kuna.

Grafit

Marija Bionda

Kako ti se da?

Zapitate li se ikad zašto ste toliko mrzovoljni? Ja baš i ne.

Napad panike, FOTO: Tumblr

Iva Mikić

Što ako napadi panike nikada ne prođu?

Kada god si pipate puls i izbrojite abnormalni broj, a znate da ste zdravi, radi se o napadu panike. Ako ste obišli sve moguće doktore, a nalazi su uredni, ako tlak mjerite nekoliko puta dnevno, a uvijek je u redu, znajte da su to napadi panike. Napad panike najodvratniji je osjećaj koji sam dosad doživjela – želiš pobjeći iz vlastite kože, a ne možeš.