Tea Tizaj

Putopis siromašne verzije Morane Mamić

Roadtrip

Negdje sam pročitala definiciju bućkuriša – nevjerojatna kombinacija preostalih sastojaka iz frižidera koji jadno čuče nedjeljama i tužnjikavo gledaju čekajući ekonomsku krizu da bi se ostvarili. Ovo je nevjerojatna priča o mojim putovanjima na more koji su jadno čučali i tužnjikavo čekali da budu ostvareni u sučelju Studentskog.hr.

Svake godine ista priča. Kišobrani s poremećajem ličnosti. Da im netko konačno veli neka prestanu uporno glumiti suncobrane? U dućan ulaziš da bi se rashladio, napraviš tri kruga tražeći artikl koji ne postoji i izlaziš sav u šoku kako si mogu dozvoliti takav propust. Turisti koji se fotkaju ispred znaka STOP, tramvaja i ostalih kulturnih baština. Isti ti turisti koji zablokiraju cijeli centar, a kad krenu u jednom smjeru ne možeš sa sigurnošću reći odvija li se svojevrsna evakuacija ili aktivisti opet imaju viška vremena. Dvije kuglice sladoleda koje su ekvivalentne kreditu za auto. I sve ostale ljeto u Zagrebu state of mind aktivnosti.

Odlazak iz grada u gore opisanom trenutku činio bi se utopijskim bijegom od stvarnosti. Ali hej, kad bi stvarno bilo tako, ti ne bi čitao ovu kolumnu trenutno, a ja bih pisala o golubovima s Gornjeg grada čiju bitku ne mogu dobiti. Anyway, jesi li ikad vidio Moranu Mamić kako se žali na let prvom klasom do Ibize? Ni ja. I zato, moj siromašni prijatelju, da obojici bude lakše, družimo se u narednih nekoliko redova u kojima ću podijeliti s tobom drugorazredne doživljaje s putovanja.

2015.

Počelo je nevino. Dvije riječi: WC papir. Koja je vjerojatnost da se prevrne kamion pun WC papira usred autoceste? Stani sad s čitanjem i odaj počast braći do koje nije nikad stigao dotični papir. I onda izguglaj. To se fakat dogodilo! Pogađaš tko je sretnik koji se našao u ključnom trenutku na ključnom mjestu? Sreća prati hrabre. Htjela sam ovo napisati na latinskome, ali je izašlo iz mode objavljivati pametne statuse i tetovirati latinske poslovice, tako da ćemo taj dio preskočiti.

I uskočiti u 2016.

Skromno smo odlučili krenuti na put s dva limena ljubimca. Bilo je skroz fora. Čak smo se i utrkivali. Tata i ja u jednom autu, mama i sestra u drugom. Još se sad sjećam paklene vrućine koja nas je obgrlila tog dana. Stali smo na benzinskoj. Auto iza auta. Dvije sekunde kasnije: auto na autu! Yup, skršili smo se. Međusobno. Od svih životno disfunkcionalnih osamdesetogodišnjih turista koji su dominirali usred sezone autocestom, međusobno smo si poljubili guzice. Pijano barenje cure u klubu s fiksnim aparatićem za zube tip poljupca. Pa zar ovo ne zaslužuje čestitku? Ako se pitaš kako smo uspjeli izvesti dotičan poljubac, ne znam. Nitko ne zna. Najizglednija teorija veli da se zbog odbljeska sunca drugom autu učinilo da je prvi krenuo, potegnuo je gas i našao se na prvome koji je još uvijek stajao na mjestu. Trenutak koji je slijedio nakon zaslužuje biti uprizoren pod redateljskom palicom velikog Spielberga. Istrčavaju djelatnici benzinske postaje, pitaju treba li pozvati policiju. Između suza i ljutnje tata je jedini skupio snage reći da smo okej i da ne treba. Od tog dana siguran razmak je naš moto. I da, iako su prošle dvije godine, još uvijek je tema koja se ne spominje na obiteljskom ručku. Pao je čak interni pokušaj zataškavanja, samo šteta da nitko ne pada na foru da je auto na servisu deset dana.

2017.

Iz desete brzine prebacujemo se u prvu. Dogovor je bio da me u popodnevnim satima pokupe u Zagrebu i kroz maksimalno tri sata stižemo na destinaciju. Tri sata, they said. Iz nekog razloga dio autoceste je bio zatvoren i preusmjeren na staru cestu. Tri sata su se pretvorila u barem duplo toliko, a vožnja autom se pretvorila u stoj, pa vozi, stoj i tako u beskraj. To i ne bi bila tako nezgodna situacija da se nije već lagano približavala ponoć, a mi smo još uvijek bili u samom srcu Velebita. Svi oni zvukovi za koje se nadaš da dolaze iz dosta velike udaljenosti. Sav onaj obećavajući 4G brzi internet od kojeg ni traga taman kad ti je najviše potreban. Kako da budem večera medvjedima u zoni u kojoj nema signala? Kako da se oprostim sa svojim followerima na Instagramu? Kako?

2018.

Oh, godino u znaku kineskog plemenitog pasa, budi nježna – šapnula sam samoj sebi ulazeći u autobus za južnije krajeve. Bio je početak produženog vikenda i oboružala sam se strpljenjem. Do te mjere da se u ruksaku našlo najveće izdanje osmosmjerke koju Tisak ima u aktualnoj ponudi. Čak se i Ella Dvornik na svojem profilu javila da su upali u gužvu na autocesti. Hvala ti, Ello, situacija odmah ima veću težinu čim ju iznese influencer. Ako je kašnjenje s obzirom na vozni red najveća nevolja koja me može zadesiti, ja ću biti sretan čovjek. I bila sam. Nisam dijelila mjesto u busu s trolom koji bi zaspao, hrkao, slinio ili zaudarao na pokvarenu salamu. Bila sam spremna u takvim uvjetima putovati cijeli dan. Kazaljka na satu je pokazivala 20 sati. Već smo trebali stići, ali nema veze. Sve je dobro. Život je lijep. Osmosmjerka nikad ne iznevjeri. Kazaljka se pomiče. 20:01. Pedeset i devet ljudi u autobusu iste sekunde se povampirilo, a meni, šezdesetoj, nije bilo jasno trebam li se dati u bijeg. Jasno ti je. Utakmica Hrvatska – Argentina. Kao pripadnica ženskog spola odgovorno tvrdim da je prisilno sudjelovanje u nogometnoj euforiji u busu koji ide sporije od jačine decibela kojom krešti bilo najtraumatičnije putovanje koje sam doživjela. Ovo nije tekst o tome kako je nogomet glup. Jer on to jest. Ovo je tekst o tome kako sam ja glupa. Koliko moraš biti glup da ne razumiješ sport koji je već sam po sebi glup? Gradacija bi išla ovako nekako: glup, gluplji, ja. Naravno da smo kasnili dovoljno dugo da bismo odslušali utakmicu do samog kraja. Tri gola. Isto toliko puta sam mislila da je smrt došla po mene. Ako želiš testirati autobus prije serijske proizvodnje, samo natrpaj u njega pedeset i devet vatrenih navijača. Toga dana otkrila sam jednu životnu istinu. Frajeri koji trče za loptom uopće nisu zgodni! I tu smo si nogomet i ja zauvijek rekli zbogom.

Negdje sam pročitala definiciju bućkuriša – nevjerojatna kombinacija preostalih sastojaka iz frižidera koji jadno čuče nedjeljama i tužnjikavo gledaju čekajući ekonomsku krizu da bi se ostvarili. Ovo je nevjerojatna priča o mojim putovanjima na more koji su jadno čučali i tužnjikavo čekali da budu ostvareni u sučelju Studentskog.hr. Možda Morana Mamić putuje avionom u prvom razredu, ali kladim se da neće nikad shvatiti da nogometaši zapravo i nisu tako ugodni oku ako joj guzica ne osjeti trenje autobusa u poluraspadajućem stanju usred pokrpanog asfalta na hrvatskim prometnicama.

Ja – Morana 1:0!

Komentari na članak

Vezani članci

Amalfi obala 1

Tips&tricks by Dino Đula

1, 2, 3... Napulj!

Saznajte što sve morate vidjeti i učiniti u Napulju!

OTP banka

Mladim putnicima

Prilike za inozemna iskustva

Iskusite ljepotu prirode talijanskog gradića Orvieta, nizozemskog Ommena ili se samostalno zaputite u europsku avanturu. Sve su vam mogućnosti otvorene.

Matea Jalžečić

Erasmus iskustvo

Njemački dnevnici, prvi dio: „Ab ovo”

Matea je naša vanjska suradnica i pristala je pisati o životu u Njemačkoj, njihovom obrazovnom sustavu, razlikama i sličnostima, tržištu rada i ostalim stereotipima koje Hrvati često gaje prema ovoj „obećanoj zemlji”.

Mobitel, Izvor: Pixabay (https://pixabay.com/en/iphone-smartphone-apps-apple-inc-410311/)

Spas za internacionalne studente

Studiranje u inozemstvu olakšavaju aplikacije

Provjerite naših top 10 aplikacija s kojima će život studenata u inozemstvu postati mačji kašalj.

brod

PUTOPISNE PUSTOLOVINE

Ovo jutro probudila sam se u... Turskoj, dio 3.

Pri prvom odlasku u Tursku trebala sam dati intervju za novine. Trebala sam navesti što mi se najviše svidjelo u Turskoj. Rekla sam: – Zalasci sunca, bolnica i starački dom. Eh, da sam znala što ću reći 3 godine kasnije...