MARIJA BIONDA

Preživjela petak

Izvor: Pixabay, Tramvaj

Već se neko vrijeme jako trudim biti pozitivna. Naglasak na trudim jer mi baš i ne ide. Ponajmanje petkom.

Ja jako ne volim tjelesni. Nikako ne volim tjelesni petkom. Još manje volim tramvaje. A još manje, manje volim gužve. Kad petkom idem na tjelesni, obavezno moram ići tramvajem u vrijeme kad je najveća gužva. Idealna tri sata mog života. Nema veze, preživi se, kaže pozitivna ja.

Međutim, ovaj je petak bio poseban. Dok sam jurila na stanicu u svojima novim najkicama za trčanje (ili kako ih ja volim nazivati za kad me sve druge tenisice žuljaju),  tramvaj je projurio kraj mene. Moj tramvaj. Četvorka. Došlo mi je slabo, ali mislila sam da nema veze, doći će drugi. Kao držim se, bit će bolje u tramvaju. E, pa... Recimo samo da su se svi tramvaji koji prolaze mojom linijom izvrtjeli pet (da, doslovno pet) puta, prošla je čak i šestica koja uopće ne vozi tu liniju, ali mojoj četvorkici ni traga.

Nakon 40 minuta stajanja na suncu (jer tko je vidio napraviti hlad na stanici?!) ugledala sam svjetlost na kraju tunela – moj se tramvaj približavao. Dok sam čekala, razmišljala sam kako sam izvanredno iskoristila svojih 40 minuta stajanja na suncu. Slala sam poruke 64 svojih prijateljica kako mrzim tjelesni i tramvaje i gužve, obavijestila ih svaki put kada bi se svi tramvaji izvrtjeli (posebno naglašavajući šesticu) i potencijalno skupila sunčanicu. Nema veze, preživi se.

Kad je moj dragi tramvaj konačno došao, u njemu je bila samo cijela Dubrava i dio Čučerja. *Note to self: Udebljaš li se, nećeš stati u tramvaj po gužvi.*

Kako bilo, nakon što sam se konačno jedva ugurala u tramvaj mrmljajući sebi u bradu kako mrzim tjelesni i tramvaje i gužve, razmišljala sam kako je sve zapravo dobro. Kao, idem biti pozitivna – maknula sam se sa sunca, ljudi će izaći do Botaničkog i sve će biti sjajno. E, pa... Na idućoj stanici nitko nije izašao. Ušlo je još otprilike dvadesetero djece. Hiperaktivne djece. Kad su krenuli ulaziti u tramvaj, činilo se da im nema kraja. Kažem otprilike dvadesetero jer mi se nakon sedmog djeteta zacrnilo pred očima.

Nisam neki fan mini ljudi, no kad se već sudbina po tko zna koji put tako okrutno našalila sa mnom, pozitivno sam zaključila kako će svi oni brzo izaći i kako ću preživjeti. Bili su jako uzbuđeni što su u tramvaju i što lete uokolo svaki put kad tramvaj stane i krene i što pritom guraju ljude. Dvjema sam djevojčicama poslužila kao naslonjač, a cura pokraj mene koja je služila kao rukohvat, dramatično se prilijepila za staklo i licem i rukama kao što se žvaka po vrućini združi s cipelom, maštajući zajedno sa mnom o zraku, povjetarcu, izlasku iz tramvaja, o ljepšim, mirnijim vremenima kad smo se vozile jednu stanicu bez njih.

Rekla bih ponovno da nema veze i da se preživi, ali ljudi... Oni nisu izlazili do moje posljednje stanice! Zbilja sam mislila da ću umrijeti u jednom trenutku. Ako ne baš odmah, onda da ću se svakako srušiti među njih pa onda umrijeti. Crvenih obraza, skupljajući zadnje molekule kisika i to na škrge, osjećala sam se slomljeno kao nakon 15 minuta igranja stolnog tenisa na tjelesnom. Onda znate. A nakon svega ovoga trebalo je još i igrati taj stolni tenis.

I onda ja vas pitam – KAKO preživjeti petak?!

Komentari na članak

Vezani članci

Bojan Stanković AIESEC

Intervju: Bojan Stanković

Predsjednik lokalnog odbora AIESEC-a više je od studenta

Student četvrte godine kulturalnog menadžmenta na Odjelu za kulturologiju i predsjednik lokalnoga odbora AIESEC-a Osijek, aktivno se uključio i u druge sfere studentskoga i društveno-kulturnoga života. Provjerite što ima reći o studentima i svojim slobodnim aktivnostima.

Studenti

Lucija Špiljak

Bez društvenog i emocionalnog pritiska u studentski svijet

Neka fakultet ne bude mjesto stresa i pritiska, već mjesto gdje ćete sami naučiti učiti, razmišljati, analizirati, rješavati problem i razmisliti zašto i radi čega ste ovdje. Znaj znanje!

Volonteri u Italiji

Matej Sunara

Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav i rijeke je ne mogu potopiti

Nitko se neće lažno kititi tvojom slikom i nikakvi vjetrovi i kiše te pokoriti neće draga Slavonijo dok je iskrene ljubavi i međusobnog pomaganja malih ljudi.

Naslovna

Lucija Špiljak

Kolektivna autoimuna bolest i samopouzdanje kao hendikep

Umjetno stvorene potrebe, konformizam uvezenom idealu ljepote, klonirana krda kodirane ljepote. Boom!

Grafit: how long could you..

Josip Maslov

Studenti su budući nosioci društva, ali su neki od njih idioti

Sarma i student. Hmmmmm. Mogao bih reći da je prosječan hrvatski student poput sarme, poput trudbeničke sarme stare majke poslane autobusom u Zagreb. Čim je malo jače podgriješ ona se lako raspada. Tako i student,  čim ga malo jače pogurneš, čim mu staviš i najmanji pritisak na leđa on ima tendenciju da se raspadne.