Nemati vremena i ne željeti imati vremena
Na kraju dana, ti nisi „wannabe" fakultetski obrazovana osoba koja ima „super uber" radne navike. Ti si ti. Gabrijela, Mato, Ante, Ivan, Marija. Čovjek. Čovjek od krvi i mesa koji je danas imao loš dan. Koji je danas imao predobar dan. Koji je danas imao dan koji bi s nekim volio podijeliti.
Na kraju dana, ti nisi „wannabe" fakultetski obrazovana osoba koja ima „super uber" radne navike. Ti si ti. Gabrijela, Mato, Ante, Ivan, Marija. Čovjek. Čovjek od krvi i mesa koji je danas imao loš dan. Koji je danas imao predobar dan. Koji je danas imao dan koji bi s nekim volio podijeliti.
Večeras sam pravila večeru za svoje drage ljude. Sad jedem mandarine i grožđe. Guglam vitaminozu. Pišem kolumnu. Razmišljam da otvorim pivu. 22:31, zvoni mi mobitel. Zove me prijateljica. 23:01, zove me mama. 23:30, zove me sestra. Moram dovršiti kolumnu i razmišljam kako ne želim zaglibiti i pisati je do kasno u noć. Jer radim ujutro od sedam i buđenje mi je bar sat i pol prije. Međutim, ja svejedno pričam. Prebacujemo se s teme na temu, minute idu, a mene čeka kolumna. Kolumna za koju sam odlučila da MORA biti gotova do sutra. Kad sebi zacrtam da se nešto mora, mora se. I sad bi netko, gledajući to iz neke lijeve perspektive, mene kao mene, mandarine, grožđe, kolumna, pozivi, piva (otvorila sam ju i boli me želudac, fala, znam da ne valja miješati voće s pivom, skužila sam da je loša ideja, fala), prozvao neodgovornom osobom. Čuj, umjesto da radiš ono što si si zacrtala seko, ti pričaš na mobitel.
Ja to iz svog kuta gledam ovako.
Raditi, studirati, pisati i baviti se još nekim sitnicama nije najlakša stvar na svijetu. Nekad si umoran, nekad ti sve ide na živce, ali uglavnom vlada pozitiva. Pozitiva vlada zbog ljudi koje imaš oko sebe.
„Nemam vremena“, tako za mene postaje najgora izlika na svijetu. „Umoran sam“, slijedi ju u stopu. Jer da, nekom je odmor nakon posla, faksa i svih popratnih sadržaja krevet, a meni su odmor ljudi. Ne želim sebi dopustiti da zbog obaveza ne znam kako se moja prijateljica ovaj dan, ako ne ovaj dan, barem ovaj tjedan, osjeća. Zbog obaveza nikad sebi ne želim dopustiti da mami ne kažem šta sam danas jela, jer je to uvijek prvo pitanje. Zbog obaveza sebi ne želim dopustiti da predugo ne odem kući i ne vidim svoju obitelj. Ne želim. I pozdrav svakom tko me gleda iz lijevog kuta i misli si: „ne znaaaš ti mala šta je živooot, ne znaaaš ti šta su obaveze“. Možda ne znam, ali u isto vrijeme znam da, ako ćemo pričati o obavezama, nema bitnije obaveze od tvojih ljudi. Jer na kraju dana, što ti, prijatelju moj, ostaje? Na kraju dana ti nisi wannabe fakultetski obrazovana osoba koja ima super uber radne navike. Ti si ti. Gabrijela, Mato, Ante, Ivan, Marija. Čovjek. Čovjek od krvi i mesa koji je danas imao loš dan. Koji je danas imao predobar dan. Koji je danas imao dan koji bi s nekim volio podijeliti. I zamisli kako bi bilo da netko tebi uzastopno pet puta kaže „nemam vremena jer biiip biiip biiip“, zato jer ti već jako dugo ni za koga vremena nisi imao.
Šta će ti te pare koje zaradiš, šta će ti ti tekstovi koje pišeš, šta će ti taj čist stan, šta će ti ta hrana koju pet sati kuvaš ako je nemaš s nekim podijeliti? Ako si si natovario obaveze koje će te pojesti, jesu li onda te obaveze stvarno dobre za tebe?
I naravno da tu ima deset tisuća verzija priče i naravno da nije svakom isto. Naravno da je nekom miliji krevet nego druženje. Naravno.
Al' ja, nakon godina koje pišem, odlučujem jednu kolumnu napisati tim svojim predivnim strpljivim ljudima.
Fala vam. Fala vam što slušate. Fala vam što ste strpljivi. Fala vam što me nasmijavate. Fala vam što ste moj najbolji odmor ikaaad.
I oprostite. Oprostite što ponekad pričekate odgovor na poruku i što nekad odgodimo piće za jedan dan. Oprostite.
Al' svakom od vas obećajem da ću za vas uvijeeek, ali uvijek imati vremena.
Svakom od vas obećajem da sam tu da vas saslušam.
Svakom od vas obećajem da ću uvijek imat' neku glupost za izvaliti.
Svakom od vas obećajem da sam uvijek za jedno 'ladno.
Svakom od vas obećajem da sam tu.
Ja nisam uber super studentica koja studira, radi, piše, čisti stan, kuva.
Ja sam Gabrijela. Osoba koja je putovala, uživala, živjela, družila se i kroz sve to upoznala genijalne ljude.
Ti su ljudi moje priče koje ću prepričavati.
Čak se danas uhvatim kako uopće više ne pamtim koje sam studentske poslove sve radila, već pamtim ljude s kojima sam radila. Uhvatim se danas da mi niti jedna DOBRA priča ne počinje sa „e onaj dan na poslu“... To nisu moje priče. Možeš željeti da jesu, ali to one neće biti. Čak i kad uspiješ, trebaš ljude koji će te u tom uspjehu podržavati. I kad stekneš te svoje ljude oni će shvatiti da ti nekad ne možeš. Al' nemoj sebi dopustiti da ti to „nekad" postane svakodnevica. Jer postati asocijalan zbog svojih ambicija nije riješenje. Ambicije blijede, dogode se, ne dogode pa prijeđeš na druge ambicije. No, tvoji ljudi ostaju.
Ionako nikad nisam voljela one filmove di oni odvjetnici s aktovkama nemaju vremena za svoju obitelj. Još je gore takve situacije vidjeti u stvarnosti.
I....
Nemojte biti od onih „de ne da mi se“ ljudi. Jer čemu život ako vam ga se ne da živjeti.
Nisam ti ja, stari moj, neki motivator, da se razumijemo. Al' imam taj neki svoj narod koji me motivira.
Od dva sata ujutro i umora u pet ujutro gora mi je pomisao da tog naroda nema.
01:00, kolumna je gotova, dan poslije preživljen.
Jer se može. Može se kad hoćeš.
Nemati vremena i NE ŽELJETI imati vremena, dva su različita pojma.
A ako vam život ikad zbog toga bude žurba i veliki nered, zapamtite da nakon toga imate stvarnoo supeeer noge. Lažem! Nemate! Al' da ikad dođe do utrke hvatanja tramvaja bili bi, u najmanju ruku, državni prvak.
Tramvaji bježe, kazaljke se miču, poslovi se mijenjaju, fakulteti završavaju...
Al' obitelj i prijatelji ostaju zauvijek.
Laku noć!
