„Ne morah na fakultet, al' mi se omaklo"

Autobusni kolodvor Zagreb opet je pun. Na peronu 305 u 17 i 15 polazi autobus za Stuttgart, zavikala je teta onim monotonim glasom na mikrofon kako bi ju cijeli kolodvor čuo. Taj monotoni glas u sebi nema nikakve emocije jer je teta s kolodvora već navikla na čudna imena njemačkih gradova te joj je jasno da njen glas uglavnom izaziva tužne izraze lica. Ljudi vuku zadnji dim cigarete, a tišina vlada na peronu broj 305. Matej stavlja veliki plavi kofer u prtljažnik, a dok mu vozač naplaćuje, usputno s njim komentira – Mlad si dečko, kud' si pošao? Matej je prešutio, nasmijao se, zagrlio majku, pozdravio ekipu, ukopčao slušalice u mobitel, zauzeo mjesto i pogledao van na zagrebački kolodvor. Znao je da će sljedeći put biti istinski sretan kada ponovno ugleda ovaj isti kolodvor jer će to značiti da je došao kući, barem na kratko. Ali svjestan je Matej da bez odlaska nema uspjeha, a bez uspjeha sreća ne može biti trajna.

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u sklopu projekta Za rad spremni proveo je istraživanje online upitnicima kako bi saznao od čega ljudi toliko strahuju i zašto imaju potrebu otići iz Hrvatske. U istraživanju je sudjelovalo gotovo tri tisuće osoba između 18 i 30 godina, od čega oko 77% žena i 23% muškaraca. Dvije se trećine mladih tako odmah na početku izjasnilo kao nezaposleno, točnije 65%, dok je 60% izjavilo kako ima manju plaću od prosjeka. Mladi su se tako izjasnili kao nezaposleni, potplaćeni, nezadovoljni kvalitetom života i zabrinuti za svoju budućnost. Njih 42% boji se gubitka posla, a 40% strahuje kako se neće zaposliti. Tako oni uopće ne mogu razmišljati o osnivanju obitelji jednog dana jer je činjenica da s hrvatskim plaćama jedva mogu financirati sebe. Rješenje im predstavlja odlazak iz Hrvatske.
 
U zadnjih nekoliko godina, Hrvatsku je napustilo 30 000 visokoobrazovanih mladih ljudi - a to je samo podatak o onima koji su otišli u Kanadu i SAD. Najčešće odlaze visokoobrazovani iz tehničkih struka, informatike i računalstva, a posao u inozemstvu vrlo lako dobivaju i doktori znanosti te liječnici.
UNESCO tako navodi čak 4,93% odlaznosti studentske mobilnosti iz Hrvatske, što je daleko iznad normalnog prosjeka.
 
Sve je to sjajno za pojedinca kada „vani“ dobije posao u struci.
Međutim, problem je kada se to ipak ne dogodi.
Koliko god novca dobili, na početku velik dio njih uopće ne radi posao za koji ima završen fakultet.
Tako punih kofera, teškog srca, s diplomom u ruci odlaze iz Hrvatske vjerujući da će možda jednom pronaći posao za koji su završili fakultet.
Sve magistri, bakalari, doktori... Ljudi u potrazi za boljim životom.

Ohrabrujuće je jedino da, bez obzira na sve poražavajuće statistike i rezultate, velik dio mladih i dalje studira te pokušava doći do diplome. Pa se tako sjedeći na kavama u kafiću prekoputa fakulteta, čude jedni drugima i pitaju se je li uistinu moguće da ulažu toliko novca i živaca u studiranje, a na kraju postoji velika mogućnost da uopće neće dobiti posao u svojoj struci.
Diplome tako služe da bi krasile „regale“, a promocije da bi se bacila kapa u zrak kao da sutra neće doći. Kao da sutra nećeš stajati u redu na birou, s onim malim papirićem na kojem je redni broj, čekajući da dođeš na red, a znajući da je to tek početak gadnog puta koji te čeka.

Čemu onda sve to? Nije li onda bilo lakše spakirati torbe već nakon srednje škole i otići negdje daleko?

Zato što se svaki student potajno nada. Zato što svatko misli da ipak tamo negdje postoji mjesto za njega. Zato što je taj papir koji ima veliku šansu dugoročnog stajanja u maminom „regalu“ bitan! Taj dokument je putovnica u neki bolji svijet.
Velika je šteta što taj svijet kao da ne pronalazi svoje mjesto u Republici Hrvatskoj.
Taj svijet tako vapi za rješavanjem vječne monotonije, dok tamo neki političar pred kamerama uvjerava kako „dolaze bolji dani“. Valjda misli na vremensku prognozu. A studenti se prevare pa pomisle da će možda sutra ipak oni dobiti posao, a ne tamo neki rođak kojem je to mjesto od početka bilo namijenjeno.

Tako će još tisuće Mateja stajati na peronu 305 i čekati autobuse za gradove u kojima nikada nisu bili. Ustat će se iz kafića prekoputa fakulteta i tražit će svoje bolje sutra. Istina je da im je bolje sutra obećano već odavno, ali to „sutra“, nažalost, već predugo čekaju ovdje. Pa su tako odlučili da je optimizam lijep pojam, ali da je stvarnost pojam koji im uvijek udari pljusku i potjera ih na peron broj 305.
I naravno da postoji mali broj slučajeva koji su lako pronašli svoju budućnost u Hrvatskoj. Naravno da nije sve tako sivo. Ali, to mora biti puno bolje. Jer uvijek može gore, al' MORA biti bolje. Ako se ne teži ka boljem, budućnost nikako ne može biti svijetla, nikome od nas.
Tekst završavam stihom Damira Urbana koji mi se vrti u glavi,  „Ima li tu mjesta za mene, sasvim mala rupa je dovoljna da se ušuljam u tebe".

Pitam se ja. I nisam jedina. Postoji li tu uistinu mjesto za mene kako ste obećali ili je ta sasvim mala rupa toliko mala da čak ni ona nije dovoljna? Vodu drži jedino ovo ušuljavanje. Jer se kod nas obično ljudi ušuljaju na posao. Bez oglasa, bez razgovora. Rupa je jednostavno bila dovoljno velika za njih. 

A tebi više sreće drugi put.