Ella Crnić

Ljudske navike iritantnije od glasa Lidije Bačić u 8 ujutro

Navike

Pokušaj prihvaćanja unutarnjeg zen „ja.”

Bilo je rano jutro; više ni ne znam koliko sati, zato što je bilo prerano da znam koliko je sati. Probudila sam se jedva, a jedini razlog zbog kojeg sam odlučila ići na predavanje je taj što faks ne traje ni mjesec dana, a ja sam već iskoristila velikodušnih 30% mogućnosti izostanaka s kolegija. Međutim, ovo jutro je bilo drugačije. Nisam otvorila oči i pomislila: Bože, zašto ja? već sam odlučila biti optimistična i tjerati taj svemir je prema tebi onakav kakav si ti prema njemu način života (valjda je to taj na koji mislim). Noć prije sam napravila life board ili tako nešto; možda je i vino bilo odgovorno za to, ali kako je vino bilo bijelo, tako me sve nekako prirodno odvelo u taj pozitivni dio sfere.

FOTO: Pinterest

Uglavnom, imala sam svoj life board, ukrašene srcedrapajuće Just do it Nike citate i bila sam spremna za živjeti život punim plućima, u pozitivi, bez cinizma, ajmemajkoštosamjatosebinapravila. Krenula sam u taj divni, dugom obojeni svijet i pristupila predavanju nadahnuta tratinčicama koje su se izborile za svoje mjesto u svijetu unatoč surovom betonu koji im nije dopuštao daljnje širenje (da, u Zadru je proljeće i cvijeće raste). No, razočarala sam samu sebe u prvih pet minuta u šarenom svijetu. Automatski pogled prijezira na mladu damu koja je mumljala pjesmu Lidije Bačić dok je poluslijepo, buljeći u mobitel prelazila cestu bilo je dovoljno da narušim zen raspoloženje koje sam se natjerala imati taj dan. Zaključila sam da svi ljudi imaju pravo na svoje uspone i padove, pa sam se tako ja podigla iz pepela u tome trenutku i odlučila i dalje živjeti svoj šljokice život.

FOTO: Pinterest

Došla sam na faks bez daljnjih ispada. Kako sam bila pozitivna, nisam žurno odlepršala skroz iza u učionicu tražeći stolicu iza zida da se sakrijem od mogućih pitanja profesorice, već sam laganim korakom došla do prvog reda i tamo se smjestila. Pet minuta na predavanju i već sam požalila svoju odluku. Prošla sam sve misaone vježbe, izvela i par Kegelovih vježbi koje nemaju veze s jogom, ali cura do mene nije prestajala lupati kemijskom o stol dok je svom snagom iz pluća koju je vjerojatno sakupljala 21 godinu života puhala balone od žvake. Ne znam kako je prošlo tih sat i pol bez da sam je bacila kroz prozor (možda zato što se žvaka nakon sat vremena kontinuiranog žvakanja povela onom možeš imat moje tijelo, ali dušu ne i skamenila se), ali mogu reći da sam poluuspješno preživjela predavanje.

FOTO: Pinterest

Imala sam neku dužu pauzu tako da sam se uputila u menzu i u svoj najveći izazov taj dan. Zanemarivši hihotanje koje se moglo čuti za svakim drugim stolom kao i popraćeno pucketanje zglobova na prstima, išlo mi je dobro. Ali onda sam sjela za stol. Ne razumijem kako netko s 20+ godina ne može ispuhati nos unatoč očajnim pokušajima njegovih prijatelja da ga opreme godišnjom zalihom DM maramica (nije reklama). Međutim, da je bar to bio vrhunac iskustva mog jednorog života. Taman kada je nepuhač nosa, koji btw studira arheologiju i ispušta zaista zvučne uzdahe dok priča o svojih 8 godina studiranja, otišao, pojavio se on. Osjetila sam elektricitet, naboj i ostale riječi iz fizike koje nikada nisam razlikovala. Bila je to ljubav na prvi pogled – toliko da sam zanemarila pire krumpir iz vrećice da bih „suptilno” gledala u njega. U onom trenutku kada su nam se pogledi sreli, on je svoju pileću juhu progutao najglasnijim zvukom u povijesti čovječanstva. O****ala sam i pire krumpir i pastelne boje i duge i osmijehe. Bilo mi je dosta svega. Kako sam imala još vremena, krenula sam u Boje i lakove kupiti čekić da razbijem life board koji me podsjećao na to da mi ni Pinterest više ne može pomoći.

FOTO: Pinterest

Autobus sam s razlogom izbjegavala, ali kako je počela padati kiša, morala sam ići s njime natrag. Samo što sam sjela, osjetila sam intenzivni pogled na sebi. Naravno, kakve sam sreće, to nije bio muškarac mojih snova, već, rečeno politički korektno, starija gospođa koja se vraćala s placa (iako bi ih se lako moglo zamijeniti s obzirom na dužinu njenih brkova). Gledala me, promatrala, a ja sam se pitala radi li opservacijsko istraživanje iz psihologije ili želi nešto od mene. Čim je počela puhati u moja leđa jačinom bure u Senju, znala sam da želi da se dignem i ustupim joj mjesto. Majka me zaista pristojno odgajala, ali ovo je bila bitka koju nisam htjela prepustiti brkatoj jer sam se suzdržavala cijeli dan i bilo mi je dosta. Šteta što sam za dvije minuta već morala sići na stajalištu, ali ja sam pobijedila ako tko pita.

FOTO: Tumblr

Uspjela sam povratiti svoje zen raspoloženje zahvaljujući odgođenom predavanju te sam vidjela svjetlo na kraju tunela. Kako sam u prijašnjoj kolumni najavila da počinjem voditi #fitlife, morala sam održati obećanje i tako sam otišla u teretanu. Moja love-hate veza s teretanom je eskalirala u trenutku dok sam, minding my own business, vježbala, opuštala se od stresnog dana i pokušavala izgledati kao da ne rađam, začula taj zvuk. Postajao je sve jači i jači. Nije mi bilo jasno što se događa dok nisam podigla glavu i vidjela mladog momka s poznatim trademark zlatnim lancem oko vrata kako stenje dok diže utege. Kao da to nije bilo dovoljno, nakon svake odrađene serije je agresivno češkao svoju ananas frizuru. Mislim da ni nema potrebe komentirati jer se PTSP vraća dok pišem ovaj tekst.

FOTO: Tumblr

Možda nisu drugi, možda sam ja. Gledala sam u taj life board (još uvijek ne znam zove li se to tako) i nazvala mamu jer sam znala da je ona jedina osoba koja će mi iskreno reći u čemu je problem. Nakon što sam iznijela uvodnu tezu moje brige, čula sam kako je preokrenula očima te rekla da je moj problem što ljudi postoje. I nije mogla bolje pogoditi, a mene nije moglo biti manje briga.

Komentari na članak

Vezani članci

Jasna Ožanić

Navike kupaca

Potrošnja ususret Valentinovu u Hrvatskoj porasla za 27 posto od 2014. godine

Mastercard Love Index objašnjava navike kupaca u razdoblju oko Dana zaljubljenih u više od 200 regija diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku.

Ljudi u busu

Sandy Milinković

Vodič za vožnju riječkim busevima

Kad me mama prvi put poslala na bus, odmah mi je savjetovala da ne sjednem nigdje blizu gume. Kad sam se vratila kući s jetrom na čelu, shvatila sam zašto.

Grafit

Marija Bionda

Kako ti se da?

Zapitate li se ikad zašto ste toliko mrzovoljni? Ja baš i ne.

People

Tea Tizaj

Hrvati po nacionalnosti; mediokriteti po subnacionalnosti

Oduvijek sam imala dozu poštovanja prema ljudima kojima je dovoljno promijeniti stranicu na kalendaru kako bi koračali životom u drugim cipelama. Nerabljenima, uglancanima. Naizgled očišćenima i otpuštenima od grijeha. Nametalo mi se pitanje jesu li moje cipelice lutalice propustile nešto? S godinama sam shvatila kako je s njima sve u redu, a da je sam pojam Nove godine prikriven sinonim za paradu i prisilnu zabavu spuštenog standarda.

razglednice iz spb

Pascalina

Ljetna škola u Rusiji: Mijenjam Vucu za razgledn(y)cu! Ozbiljno!

Tko god se sjetio ideje o ljetnim školama, treba mu odati počast. U kratkom vremenu mladi čovjek upozna puno zanimljivih ljudi, vidi neka lijepa mjesta, a spozna i korisne stvari iz struke. Na primjer, u Rusiji odluči na engleskom jeziku, za profesoricu Srpkinju, pisati esej o politici humora, govoreći o – Siniši Vuci! A onda popije kavu s ružmarinom.