Ležim na kauču i mama mi traži posao

Svaki dan se na poslu susrećem s raznim profilima ljudi i raznim bljuvotinama koje izlaze na njihova usta. Kako sam još uvijek normalan, ni sam ne znam. Od posla u kojem si zadužen za davanje informacija i rješavanje onih problema koji su povezani s firmom i uslugama koje ta firma pruža svojim korisnicima, pretvoriš se u psihijatra koji besplatno pruža usluge savjetovanja, tješenja i tako dalje. No, to neće biti tema ovog teksta. Samo mi je trebao neki lijepo sročen uvod.

Nastavit ću tamo gdje sam prošli put stao. Na pasivnosti, volji i trudu za rad, obrazovanju i stjecanju novih životnih iskustava. Ovo tako divno zvuči kada se napiše. Još divnije bi bilo kada bi se napisano moglo primjeniti u praksi. Želim vam predočiti jednu situaciju koja dokazuje upravo ono što sam prošli put s tolikom gorčinom opisivao. Jedna od situacija koja ti se ureže u pamćenje. Jedna od situacija kada čovjeku poželiš opsovati sve po spisku. Jedna, ali ne i jedina, od situacija koja je klasičan primjer koliki su neki mladi ljudi, blago rečeno, idioti.

Bio je to još jedan običan radni dan. Običan do trenutka razgovora s jednom gospođom koja svojoj kćeri traži posao. Kći joj je prije pola godine završila fakultet i sada joj mama traži posao. Nije li to divno?

Nije.

Prvo mi je napomenula da je vidjela natječaj, na što sam naravno pomislio da se ona želi prijaviti, dok nije izustila: – JA TRAŽIM POSAO ZA SVOJU KĆER KOJA JE ZAVRŠILA FAKULTET.

Meni u tom trenutku pada mrak na oči jer znam u kojem će smjeru razgovor ići. Pokušam okrenuti vodu na svoj mlin pa ju pitam je li se njena KĆI (malo glasnije izgovorim tu riječ) prijavila na natječaj?  

– Nije, ja baš gledam po internetu i tražim, pa idem nazvati da provjerim – odgovara ona meni.

Nisam ju pitao što želi provjeriti jer već znam što želi, samo čeka pravi trenutak za to. Budući da znam o kojem se radnom mjestu radi, pristojno i ukratko joj dočaram što je u pitanju, što se traži od kandidata itd. Očito je da me nije baš previše slušala, već suvislo govorila aha, aha. Pitam ju je li njena kći u blizini da razgovaram s njom. Jer, zamislite, tražim da razgovaram s kumulativno punoljetnom osobom sposobnom za razgovor (bar ja tako mislim).

– Da, da, evo tu je.

– Mogu li razgovarati s njom? – još jednom, sad već pomalo nervozno upitam.  

– A znate, sramežljiva je ona i ne da joj se razgovarati.

NE DA JOJ SE RAZGOVARATI?! Sunce li ti nesposobno, zabušantsko poljubim!

Sad već treći put ponovim da bi mi zaista bilo draže razgovarati s njenom kćeri, no nadobudna mama me prekine pitanjem: – HOĆE LI BITI IŠTA OD TOGA?

Tu sam je čekao. Krenula je. U njoj se budi želja da sazna može li kćer ugurati preko veze. Znate, one klasične fore pri zapošljavanju. Samo ne znam koju bi vezu ove dvije imale.

– Ako ima volju i želju za radom, naravno da hoće, gospođo! – odgovorim joj, a na vrhu jezika mi stoji i čeka jedan tako sočni monolog, popularno zvan bukvica.

No, hajde, suzdrži se Luka. Ne shvaćajući da sam ja student, dotična mi govori kako sam se sigurno zaposlio preko veze. Bocnem je rečenicom kako o tome može samo nagađati. Malo se uskomešala, počela je mucati ne znajući kako da nastavi razgovor, a zatim ispričala kako je njena kći rekla da joj je bolje primati 2500 kn naknade za nezaposlene nego raditi za 3500 kn.

Odlučim zagristi onaj slasni Kinder Bueno i uživati u rapsodiji okusa. Gospođa agent posrednik pri zapošljavanju mama i dalje nešto blebeće, ali je ne slušam. Toliko je pričala da sam uspio pojesti čokoladicu do kraja. Nije mi se dalo kvariti sladak okus na nepcu pa sam agenta mamu prekinuo kratkom uputom kako i gdje se njena KĆI može prijaviti na natječaj. Rekla je kako će ona poslati molbu i životopis onako kako sam je uputio. 

Radi što hoćeš, ali jedno je sigurno. Tvoja kći neće dobiti taj posao. Neće dobiti ni jedan posao dok god joj mama okolo bude zivkala, pričala gluposti i slala joj molbe i životopise.

Što ona radi? Hladi pizdu na kauču, gricka čips i vjerojatno gleda neku trash emisiju.

Trebam li još nešto dodati? Ne bih generalizirao, ali ako se pitate zašto je situacija takva kakva jest, eto vam odgovora. Zato što je više mladih ljudi zabušantski nesposobno da digne guzicu s kauča. Jedini trenutak kada će je dignuti je onaj u kojem će nakon toga ponovno sjesti u autobus za inozemstvo. Jedan dio njih radije će ostavljati gnjusne komentare i opravdanja po društvenim mrežama tražeći krivce za svoj nerad. Kako to znam? Pa pogledajte malo oko sebe. A što je s ostalima? E to su aždaje koje na razgovoru za posao grizu. Grizu sve druge kandidate. Svojom voljom, trudom i željom. To su oni za koje često iz inata znamo reći da su došli preko veze. To su oni koji nikad neće pričati, već raditi i uspjeti.