Kako sam se seksao s Avom Karabatić

Umoliše me u redakciji uz vriskove, plač i prijetnje sotonske „napiši napokon tekst u ime majčine tople pogače“.

Ne volim kad mi prijete. Bojim se kad na me viču.

Još onomad taj strah se usadio poput svrdla u moj mozak kad bih poslije nedjeljne mise kroz podrumski prozorčić krišom promatrao kako baka Jozefina, potomkinja starog habsburškog plemstva, užetom vezuje lijevu ruku poremećenom ljevorukom unuku i tamjanom i šibom ga tjera da žgoljavom desnicom napiše svoje ime tisuću puta.

Obvezao sam se zato redakciji krvlju i jednim slomljenim rebrom napisati duhoviti tekst jer cijenjeno čitateljstvo humor želi i za osmijeh rado izdvaja vrijeme.

Kurac.

Kad ne znaš što ćeš čitatelju reci glasno ili napiši samouvjereno riječ „kurac“ i upravo si zadobio nečiju pažnju. Na niskim si granama na visokom stablu humora, ali ne posustaj sine jer si upravo razjebao dežurnog moralista.

Dugo sam glavu razbijao temom teksta i onda se sjetio... Eppur si muove. Eureka. Ljudi vole protagoniste koji žive na rubu. Gledali ste Hanka Moodya i „Shameless“. E pa to vam je to. Oni nas pobožne Katolike sablažnjavaju poput tajica na oku ugodno zaobljenoj djevojci. Pa iako je znanstveno dokazano da tajice povećavaju postotak silovanja i izazivaju ovisnost o heroinu svejedno grešniče ne možeš odvratiti pogled i cure ti sline.

Odlučio sam vas stoga besramno obmanuti i prikazati sebe kao antiheroja koji je prošlu subotu pijan od votke-red bulla, naspidan i seksualno izopačen prelazio luk željezničkog mosta. Zašto? Jer ljudi vole ta sranja.

Mjesto radnje: sredina luka željezničkog mosta.

Moja tamna prilika nesposobna da kontrolira vilicu (opomena autora: donja čeljust ili MANDIBULA, a ne kako bi neki srednjodalmatinski klošar nepismeno i neznalački promislio: PINJUR) s bocom Vigora u ruci izgledala je kao da je dio neba. Krhko sunce je ocrtavalo moje razbijeno tijelo i grijalo skršeni um. Čuo sam kako netko uzbuđeno viče: „Tamna prilika nesposobna da kontrolira vilicu je na vrhu mosta“.

Usmrđeno Sidro ispraznilo se u tili čas i sve do jedan oznojeni truli čovjek došao mi je pružiti podršku. Ovacije mase alkoholiziranih mrtvih leševa koje su dopirale do svježe obojane konstrukcije bile su glasne i zadovoljavajuće. Neka djevojka je upalila bengalku i vikala „Moje ime je Anja P. pastuše. Studiram psihologiju. Dodaj me na fejsiću. Možda dobiješ priliku penetrirati u mene. “ Niz obraze su mi klizile suze radosnice.

Svojevremeno smo prijatelj i ja u selu Gaj pored Kutine preuzimali svinjske polutke i četiri vreće kukuruza da bi ih dostavili u Zmijavce pored Imotskog. Prišla mi je jedna mlada dama i rekla: „Vodi me. Vodi me sa sobom u Dalmaciju. U Gaju nema za mene ničeg sem krnje sudbe.“ Od tog veličanstvenog popodneva u Gaju do sad nikad nisam osjetio toliki ponos.

Uzeo sam pinel i na vidljivo mjesto uz delirij okupljenih napisao deset metara dug natpis: HENDRIX.

Redakcija je uz prijetnju otkazom instantno odbila kompletan prvi dio ove kolumne pod obrazloženjem da je neduhovita, šizofrena, irelevantna i jadna kopija Krleže s elementima direktno preuzetim iz Povratka Filipa Latinovicza. „Pleonazam „mrtvi leševi“ je tu mač, džast over d top“ -istaknuli su podrugljivo lektori.

Ispričao sam se illuminatima u uredništvu studentskog.hr zbog svoje životne, kolumnističkiste (!?) i literarne nesposobnosti i usput spomenuo da u D: folderu imam kolumnu u kojoj detaljno opisujem svoja seksualna iskustva sa značajnim osobama iz hrvatskog javnog života. Ava Karabatić, Marina Orsag, Josip Katalenić... ta ekipa.

Lagao sam. Nisam se seksirao (!?) sa spomenutim uglednicima, ali sam dobio priliku da jebem sistem.

Uglavnom, oduševljeni prilikom da zarade par milijuna posjeta na stranici urednici su lakomo povjerovali mojoj priči i brže bolje bez provjere objavili smeće od teksta.

Svi zajedno ste i dobro prošli. Mogli ste se usrećiti čitajući o mojoj teoriji o povezanosti situacije na Krimu s problemima u ljubavnom trokutu Kim Jong Un-Putin-Janukovič ili kako su analne kuglice mogle dovesti do trećeg svjetskog rata.

Prvi je april, a ti si upravo pročitao najbesmisleniji tekst u životu.

„Naslov je majka, a klikovi su stvar inercije. Ko vas jebe kad volite žutilo.“ – Josip Broz Tito, Drvar 1944.