Luka Basa

Kad odrastem, bit ću dijete

https://pixabay.com/en/body-of-water-summer-nature-beach-3325234/

Nisam odrastao. Odbijat ću to odrastanje. Kad se to dogodi, bit ću dijete. Dijete koje se iskreno smije i plače. Dijete koje iskreno voli.

Svijet se pretvorio u ogromnu arenu za preživljavanje. Ljudi u namrgođene robote. A život? Život je postao sve samo ne vrijeme za sreću i ljubav.

Ozbiljno mislim sve napisano u prethodne tri rečenice.  

Nedavno sam napunio dvadeset i dvije godine Ne smatram sebe odraslom osobom. Daleko sam ja od trenutka kada ću za sebe sa sigurnošću reći da sam odrastao. Ja sam još jedna u nizu običnih karikatura koja troši đon novih tenisica po prašnjavim putevima. Kako li je to samo dosadno. Grozno je shvatiti da si upao u spleen. Još groznije je ne znati kako se iz njega izvući.

Danas sam se, u šetnji s prijateljicom, našao ispred dječjeg parka. Skupa s tijelima bacili smo misli na zelenu, suncem obasjanu travu. Osvrćući se, začudilo me kako je malo ljudi vani na ovakav sunčan dan. Zaista malo. Još manje djece. Promatrajući ih, prijateljica i ja primjećujemo da ona nekolicina koja je u parku i ne izgleda kao da uživa. Pola ih plače ili sjedi na klupi. Samo jedan osmijeh je tu među namrgođenim licima i suzama. Djevojčica koju mama po petstoti put penje na tobogan. Jedno bezbrižno, luckasto biće koje uživa. Koje se smije i plače kada padne i zaradi modricu na koljenu.

Nisi dijete ako svaki drugi dan ne dođeš doma s modricom na koljenu! – kroz osmijeh mi kaže prijateljica.
Ili izgrebanih laktova! – dodam ja, prisjećajući se šokova koje bih priređivao mami kada bih se vratio kući krvavih laktova.

Pomalo je tužan taj prizor. Vidiš djecu koja su došla u park kako sjede i plaču. Čudno. Prije 15 godina i ja sam bio njihove dobi. Nisam išao u park. Tad još jedva da je bilo parkova za djecu. Park je za nas bio svijet. Jedno veliko igralište. Ljuljačke su nam bile grane drveća, a tobogani travnata nizbrdica. Trčali smo po kiši i skakali po lokvama znajući da će nam mame dobiti živčani slom jer smo uništili nove tenisice. Nije nas bilo briga. Valjali smo se po otpalom jesenjem lišću i skakali s najviših zidića. Nije nas bilo briga. Ništa nas nije moglo zaustaviti u naumu da budemo bezbrižna luckasta bića. Bića koja nitko nije sputavao da budu ono što jesu. Djeca. 

Danas to i nije neki slučaj. Imam osjećaj da djeca ne mogu biti djeca. Da ih se sputava već u najranijoj dobi. Sjećate li se sebe od prije nekoliko godina? Dok vas nije zamarala vremenska prognoza? Danas se sklanjate pod kišobran, a prije 10, 20 ili 30 godina ste ustima hvatali kapljice kiše. 

Kada je život postao borba za opstanak, a ne vrijeme za sreću? Ne znam. Možda onog trenutka kada smo navršili 18 godina. Tada te šopaju glupostima govoreći da si odrastao. Nisi. Jesi stekao punu poslovnu sposobnost. Ne znaš čak ni što je to. I što to za tebe znači? Apsolutno ništa. Je li vam netko rekao kako ste s punoljetnošću postali potpuno poslovno sposobni? Nije. To je samo fancy riječ za gospođu Ozbiljnost. Pih, kako dosadna riječ. Kako dosadna gospođa. Da smo bar to shvatili tada. Uzdignute glave ponosno si koračao sredinom ceste jer ti je imponiralo da te nazivaju ozbiljnim jer si sada bitan sebi i ostalima. Kao. Moš' misliti! Nema više mamine sise, sam donosiš odluke i zakoračio si u život. Kakav crni život. Nemaš ti pojma što je život.

Ozbiljnost je za mene samo izlika i krinka za prikrivanje djeteta u sebi. Često za sobom vuče pojam odgovornosti. Biti ozbiljan ne znači biti odgovoran, a isto tako biti neozbiljan ne znači biti neodgovoran. Često se ti pojmovi miješaju. Sve je to samo robovanje okolini. Uvijek će netko očekivati da ispuniš njegova očekivanja ili interese. Na poslu će to biti netko tko ti je neposredno nadređen. Kad dođeš doma to će biti tvoja djevojka, dečko, bračni partner. Okolina svašta blebeće i nameće. Ti nisi tu da je slušaš, iako to često radiš, izgubljeni čovječe.

Dok ti čekaš red u pošti da platiš račun za struju, dijete u tebi čeka da ga se pozove na plesni podij. Da pokaže svijetu onu iskrenu emociju. To je sve čemu težimo, a apsurdno je kako smo to već imali, samo nismo znali. Došla je gospođa Ozbiljnost, mahnula ti prstom ispred nosa, a ti se pokunjio i sjeo na stolicu. Rekla je da ćeš shvatiti kad odrasteš i da ćeš biti pametniji, a ti si je poslušao. Ispada da si više toga znao kao bezbrižno biće. Sada ponovno treba naučiti zaboravljeno. 

Oh, skoro zaboravih. Prvi put kad čujete rečenicu: Vidi ga/ju, ponaša se kao dijete od sedam godina, opalite gospođi Ozbiljnost šamarčinu. Tko god ona bila i u kakvom god obliku se pojavila.Takvu šamarčinu da joj se glava okrene za 360 stupnjeva. To i zaslužuje. 

Polako ću privesti ovaj tekst kraju. Rekao sam sebi da ću u tekstovima pokušati širiti pozitivu. Pisati vam o nekim malim simpatičnim trenucima i situacijama koje želim podijeliti s vama. Pisati kako mi se povraća od humanoida. I povraćati po njima. Ipak sam ovaj put odlučio malo mahati prstom i dijeliti savjete. Nisam se pretvorio u gospođu Ozbiljnost. Ona je od mene dobila već bezbroj šamarčina. Inače mi loše ide to dijeljenje savjeta. Nemam ja tu što prosipati mudrosti. Prosipaš ih sam sebi, u svoja četiri zida. Tako je najbolje. 

Zapitajte se malo prije spavanja..

Što će mi ova gore okolina da joj robujem?

Što će mi ozbiljni čovječuljci? Tko su oni?

Tko si ti ozbiljni čovječe da tjeraš zaigrano dijete u kut svog srca?

Tko si ti da ti okviri pune glavu, a prazne srce?

Nitko i ništa.

Svi mislimo da smo nešto, a zapravo smo ništa. To sam htio reći. Morao sam sve ovo napisati da bih došao do te rečenice. Sad je vrijeme da svi zajedno povratimo po gospođi Ozbiljnost. 

Spustio sam se danas niz tobogan. Pet puta. Dovoljno za sreću. Doduše, bio je premalen za prijateljicu i mene. Ali uspjeli smo. Osmijeh nam je dao vjetar u leđa.

Mama, zašto se ovi odrasli ljudi spuštaju niz tobogan? – upita djevojčica s početka priče mamu.

Nisu ti oni tako odrasli – odgovori mama i nasmiješi nam se.

Na putu do doma prošli smo kroz grad sa zaprljanim hlačama. Sretni i zaprljani. Ova, u tekstu prozivana okolina se podsmjehivala. Znaš što, okolino? I tebi su prljave hlače. Iznutra. A prljavštinu iznutra je teže oprati nego onu izvana. Sretno s tim! 

Ponovit ću, nisam odrastao. Iskreno, i ne želim baš. No doći će i taj trenutak. Do tad, odbijat ću odrasti. Kad se to dogodi, bit ću dijete. Dijete koje se iskreno smije i plače. Dijete koje iskreno voli. Zašto? Jer ne želim potratiti niti jedan trenutak u sivilu. Tako malo nam je potrebno da zaboravimo. Tako malo da se prisjetimo. Još manje da se prepustimo. 

Komentari na članak

Vezani članci

Izložba "Radost života"

Klub mladih Split

Izložba fotografija "Radost života" glas je djece

Tijekom inkluzivnih radionica uz podršku UNICEF-a, nastale su fotografije Željka Budimira Keka. Izložbu možete pogledati u Klubu mladih Split.

Muzej realnosti 2016.

Otkrivanje stvarnosti pomoću iluzija

U Muzeju realnosti doživite interaktivno iskustvo koje mijenja pogled na svijet

Ulaskom u Muzej realnosti posjetitelji će se moći upoznati s UNICEF-ovim postignućima za djecu u zadnjih 70 godina, s Ewanom McGregorom posjetiti selo u Keniji, kročiti u rudnik zlata u kojem rade djeca te prelistati fotoalbum vjenčanja djevojčica mladenki.

Muzej realnosti

Zavirite u njihovu stvarnost

Pet najzanimljivijih iskustava koja vas očekuju u Muzeju realnosti

U Muzeju realnosti možete doživjeti brojna zanimljiva interaktivna iskustva te upoznati stvarnost najugroženije djece u svijetu.

Prijatelji

Chandler i ekipa

Četrnaest životnih lekcija koje smo naučili iz „Prijatelja"

Puno smo naučili iz popularne serije, a ovo su neki od najvažnijih zaključaka

Skateboarding

Intervju sa zagrebačkim skejterom

"Idu na faks, ne piju, ne puše, baš briju ko na sport – to za mene nisu skejteri"

– Nekako se navučeš na to i postane nezamislivo prestati, ali opet masa njih odustane dosta ubrzo jer shvate da je malo preteško napraviti neki trik i da nije lako kak izgleda na internetu. – ističe B.D. prilikom razgovora o skateboardu.