Josip Maslov

Izgubljena generacija

Pun mjesec

Zato kad poskupe jogurti u menzi, nemoj samo zbunjeno gledati nego reci: „Pa majku vam jebem, dokle vako?“ Kad se zatekneš kako kmečiš da nema posla, volontiraj negdje i možda ti se već sutra negdje otvori prilika. Dečko te vara s Majom iz 6. paviljona – odjebi šupka! Bandić je u zatvoru i brineš se da ti više nema tko srediti posao – pokreni ga sam. Stvari su istodobno i komplicirane i jednostavne.

Ivica – krhki, dugokosi čovjek u kasnim tridesetima, hodajuća kombinacija Ace Lukasa i lokalnog švercera mesnim narescima, bezuvjetno voli svoju suprugu Dariju. Ta činjenica mu ne smeta da meće i u bratovu djevojku.

Ivica je vlasnik teretane i svakodnevno trenira na benču. Čudno je stoga da na prvi, ali i na drugi pogled, izgleda nemoćno i zakržljalo. Njegova ubožna vanjština pridonosi osjećaju čistog užasa kada nesluteći i zabezeknuti gledatelj saznaje da je djevojka Ivicinog brata trudna – s kim? – s Ivicom. Trudnoća je posljedica činjenice da naš junak ne koristi kondome što scenaristi majstorski spretno i suptilno ubacuju u priču.

Ubojiti scenaristički tim, to je posve očito, namjerno ostavlja mjesta i  za promatračevu interpretaciju situacije i psihološku analizu lika pa sam – bez lažne skromnosti – lucidno zaključio da Ivica doživljava kondom poput granate na spolovilu. U potpunosti sam unesen u priču pa i ja do kraja osjećam silinu tragedije koju sa sobom nosi nenošenje gumene ekstenzije istovjetne odvratnoj debeloj omči koja zateže i guši baš pred krčenje bratove djevojke.

Uglavnom, druže čitatelju, dok se Ivica zajebava, rođeni mu brat – da, onaj isti brat čiju je ženu oplodio – krade automobil ispred teretane...

U jeku gore spomenutih događaja iz „Krv nije voda“ postajem depresivan i polako uviđam besmislenost svog bitka. Gasim televiziju i pogleda uperenog u nebo vrištim i proklinjem sebe i svoju gorku sudbu. „Što to radiš prokletniče?“ – prolomilo se zrakom praćeno grmljavinom i blještavim munjama.  

Unatoč grozoti svog jada zadržavam smirenost i odgovore na egzistencijalna pitanja i brojne zablude – guglam.

Zašto provodim vrijeme na izuzetno jadan i isprazan način i što uopće očekujem od života?

Stari drug Google me za početak navodi na kolumnu pod naslovom „25 is the new 21“ objavljenu na portalu Bussines insider u kojem se kolumnistica dotiče činjenice kako se djeca sve kasnije osamostaljuju i kako su sve duže ovisna o roditeljskoj financijskoj pomoći. Autorica ne misli pritom na stereotip ZŠEMovca kojem je roditeljska pomoć potrebna za kupnju novog bemvea, nego na prosječnog mladog Amera kojem dodatna lova znači pomoć pri plaćanju stanarine, računa za struju ili pretplate na Slobodnu Dalmaciju.

Iz gore navedenog izvlačim samo pozitivne zaključke. Naime, nemam dvaestpet kako sam dosad vjerovao nego dvaestjednu. Yippee ki-yay motherfucker, sad mogu biti i siromašan.

Što je onda s poslom?

Autorica zaključuje da je današnja ekonomska i socijalna stvarnost takva da se znatno pomakla granica financijskog, a onda i fizičkog osamostaljivanja od roditeljskog lonca. Ono što su generacije naših roditelja radile s dvadeset i jednu godinu, naša generacija ostvaruje s dvadeset i pet. Ukratko, potrebno je sve više vremena za pronalaženje prvog ozbiljnijeg posla.

Nije zato čudno da prvi značajniji emocionalni problemi počinju onog dana kad shvatiš da tvoje narkomanske i kockarske sklonosti financira tvoj napaćeni otac. U tebi dolazi do unutarnjih previranja i odjednom drogu i kocku želiš financirati vlastitim novcem. Nemogućnost pronalaženja normalnog posla vodi u situaciju rastrganosti između s jedne strane želje da budeš potpuno formirana, samostalna individua, i s druge strane, ovisnosti o maminoj sisi. Postaješ anksiozan i depresivan i umjesto da se ispušeš trčeći na nasipu, odlučuješ travom pojačati rizlu pa nek sve ide u kurac.

Naišao sam tako na rad koji se tiče egzistencijalnih, emocionalnih i inih problema kod mladih Amerikanaca. Ako ignoriraš činjenicu da su Ameri svjetske siledžije (osim u slučaju ISIS-a, gazi gubu!) i okrutni imperijalistički okupatori koji ti prodaju McDonalds, filmove i glazbu, ipak ne možemo poreći da znaju napraviti zajebana znanstvena istraživanja. Jedno takvo poslužilo mi je da se napravi laganica usporedba s ovdašnjom beskrvnom studentarijom i gnjilom akademskom elitom.

Arnett i Schwab sa sveučilišta Clark u istraživanju naslovljenom „Thriving, struggling i hopeful“  donose uvid u život i probleme suvremenog mladog čovjeka kojeg stavljaju u kategoriju odraslosti u nastajanju (eng. emerging adulthood).

Odraslost u nastajanju obuhvaća skupinu ljudi od 18 do 29 godina starosti. U početku istraživanja navodi se stereotip po kojem je ova generacija ljudi sada trebala doživjeti radnu i kreativnu eksploziju, ali je u američkoj javnosti etiketirana kao neradnička bagra koja pije, šmrče i kmeči. Ovo je početna pretpostavka i to je za početak - OK.

Autori su ipak skloniji opisati ovu generaciju kao ljude koji žive u jednoj od najtežih ekonomskih situacija u zadnjih dvadeset godina i koji su naprosto žrtve okolnosti, a ne neke urođene životne hendikepiranosti. Ova postavka itekako vrijedi i za hrvatsku mladost. Neporeciva je činjenica da se ljudima danas više isplati produžiti studiranje kako bi preko studentskog ugovora mogli slagati police u Konzumu, nego zakoračiti u prazno prijavom na burzu.

Osim materijalne nesigurnosti, koja je sociološki posljedica nestabilnog društva, i jadne ekonomije, mlad čovjek ima i čitav niz egzistencijalnih pitanja. Opravdano je zato filozofski se pitati.

Je li zapadno društvo došlo do točke u kojoj mladi ljudi imaju previše vremena za okrenutost sebi, vlastitim težnjama i interesima i koliko je to dobro? Jesu li mladi ljudi lijeni ili naprosto paralizirani po pitanju smjera u kojem žele ići na području posla, ljubavi, obrazovanja? Teže li pretjerano pomalo nejasnom, a u daljoj i bližoj povijesti marginaliziranom pojmu sreće? Djeluje li široka mogućnost izbora demotivirajuće ili pomaže u samoostvarenju?

Prema Arnetovom i Schwabovom istraživanju, emocije kod odraslih u nastajanju itekako su podijeljene. Ukratko rečeno, današnja mlada osoba u fazi odraslosti u nastajanju ovaj dio života doživljava kao izuzetno zabavan i uzbudljiv, ali istodobno i vrlo stresan period, vjerojatno jednim dijelom prouzrokovan vječnom dilemom - Galaxy ili Ajfon šestica. Osamdeset posto ispitanika je generalno zadovoljno životom, iako se čak pedeset posto njih često osjeća anksiozno, a oko trideset posto depresivno. Trideset posto ispitanika izjavilo je da ne osjeća da  im život ide u dobrom smjeru. Pretpostavljam da bi im životni pesimizam bio dodatno pojačan dolaskom u nemoguću situaciju na kasi u Konzumu; „Želite li ninja turttle ili hello kitty sličice?“ – „Želim da me napokon ostavite na miru.“   

Razlog pesimizmu proizlazi iz činjenice da su ispitanici u ovom periodu života skloniji propitivanju svoje uloge u društvu. Budućnost je nesigurna, neodređena i zastrašujuća. Unatoč činjenici da stariji ispitanici imaju pozitivniji stav prema životu, čak sedamdeset i sedam posto ispitanika iz kategorije odraslosti u nastajanju izjavilo je da još uvijek traže svoje mjesto na Zemlji.

Nekoliko faktora određuje osjećaj odraslosti. Ispitanici na prvo mjesto stavljaju financijsku neovisnost i odgovornost, a samo četiri posto ispitanika izabralo je brak kao odrednicu odraslosti. Financijsku neovisnost smo donekle obrazložili, ali što se dogodilo s brakom?

Prema autorima, nekoć je brak uglavnom značio i prvi seksualni odnos. Danas mladi češće mijenjaju partnere pa žene prosječno ulaze u brak s dvadeset i sedam, a muškarci s dvadeset i devet godina. Razlog nije skrivena želja da tamburaš što je moguće veći broj osoba, nego postizanje samodostatnosti, odnosno financijske, a onda i emocionalne sposobnosti da se, osim za sebe, možeš brinuti i za obitelj. To se u Kroejša u principu ne događa prije tridesete.

Seksualni odnosi bez emocionalne pozadine normalna su stvar za samo tridesetak posto ženskih i pedesetak posto muških ispitanika. Možemo stoga zaključiti da mladi imaju tradicionalan pogled na prirodu seksualnog odnosa. Tradicionalni pogled na muško-ženski odnos mogao bi biti razlog zašto u Hrvatskoj ima toliko nejeba. Ipak, stavka koja pokreće čovjeka i koja je na neki način nadređena seksu je emocionalna sigurnost, odnosno emocionalna podrška.

Emocionalnu podršku ispitanici najviše traže kod partnera, a samo pet posto njih utjehu i lijepu riječ traži kod oca. Za razliku od nezainteresiranih očeva na ovom području života, jako dobro kotiraju prijatelji  i majke. Ne treba zato čuditi da emocionalno stabilan čovjek, koji svoje mladenačke godine živi donekle normalno i ispunjeno, ima i visoka očekivanja.  

Upravo zato čak osamdeset posto ispitanika očekuje da će imati bolji život od svojih roditelja. Autori ovo vide kao najvažniju točku istraživanja i smatraju da je nada odlika cijele generacije bez obzira na tonuću ekonomiju i rast nezaposlenosti. Ili kao što zaključuju: „Oni u život ulaze s velikim snovima i svaki od njih kroz dvadesete nailazi na brojne prepreke na tom putu. Ono što im pomaže da ustanu je njihov optimizam i vjera u bolju budućnost“.

Ovo je kamen temeljac cijelog istraživanja, osovina i majka vjere u bolju budućnost jer, u koliko god usranom društvu živjeli, potrebno je boriti se. Prepreke na tom putu nisu ništa drugo nego mogućnost da postaneš jači, sretniji i sposobniji čovjek. Radi na sebi, uči, zaposli se, volontiraj, voli i plači. Jedino na taj način ćeš jednog dana, možda već sutra, kao formiran čovjek moći utjecati na svijet oko sebe. Zato kad poskupe jogurti u menzi, nemoj samo zbunjeno gledati nego reci: „Pa majku vam jebem, dokle vako?“

Kad se zatekneš kako kmečiš da nema posla, volontiraj negdje i možda ti se već sutra negdje otvori prilika. Dečko te vara s Majom iz 6. paviljona – odjebi šupka! Bandić je u zatvoru i brineš se da ti više nema tko srediti  posao – pokreni ga sam. Stvari su istodobno i komplicirane i jednostavne. Ameri su nam kroz ovo istraživanje pokazali da svi mi, od osamnaest do  dvadeset devet godina, prolazimo kroz slične probleme i dvojbe. Borba jedina garantira napredak i normalnu budućnost. U suprotnom ćemo završiti kao propali statisti analizirajući „Krv nije voda“ ili još gore, u vukojebini svijeta s deset tisuća komentara na Indexu.

Komentari na članak

Vezani članci

Logo Unidu radio

Razgovarali smo s ekipom koja slavi 8. rođendan UNIDU radija

INTERVJU: „UNIDU radio je puno više od samo studentskog medija koji služi studentima za praksu. Tu se radi, ali se sklapaju i prijateljstva!“

Dubrovački studentski UNIDU radio slavi 8. rođendan. Tom prilikom razgovarali smo s izvršnim urednikom Alenom Rokijem, a svoje misli podijelili su i „radio-aktivni“ studenti Mislav Ćimić, Marijana Matulović i Robert Žarak.

Strukturirani dijalog, lokalne konzultacije

Lokalne konzultacije

Poticanje sudjelovanja mladih u europskom društvu kroz strukturirani dijalog

U Klubu mladih KLOOZ će se ove srijede u 19 sati održati lokalne konzultacije u sklopu 5. ciklusa Strukturiranog dijaloga s mladima. Tema je "Omogućimo svim mladim ljudima da sudjeluju u raznolikoj, povezanoj i uključivoj Europi. Spremni za život, spremni za društvo!"

Facebook logo

Istraživanje Pew Research Center-a

6 novih činjenica o Facebook-u

Najveća društvena mreža koju koristi više od 57% odraslih Amerikanaca te čak 73% onih u dobi od 12 do 17 godina, prije nekoliko dana proslavila je svoj deseti rođendan.

Korizmeni susret mladih grada Splita

Hrvatsko Nadzemlje Split

Korizmeni susret mladih grada Splita

Pojam grijeha danas se koristi i za nešto privlačno i primamljivo pa se kaže da je nešto slatko kao grijeh. S druge strane je molitva. Što je ona i čemu služi? Zašto je potrebna? Na ta i druga pitanja na susretu mladih odgovorit će profesor na splitskom KBF-u, mr. sc. don Jenko Bulić.

Mobitel sa slušalicama

Nevjerojatan izum

VIDEO: Studentica kemije otkrila kako baterija može trajati vječno

Znanstvenici s Kalifornijskog sveučilišta izumili su bateriju koja se temelji na nanonožicama i koja se može puniti stotinama tisuća puta.