Martina Tupek

Imamo po čemu snimati film Horrible bosses 3 (kapitalizam : ja – 1:0)

Milla Jovovich puši cigaretu

Kad mi istekne ugovor, Zemlja se neće prestati okretati oko Sunca. Vjerojatno će i dalje padati kiša. A niš`, zapalit ću cigaretu i proći će još jedan dan. Život je lijep. Osim kad nije.

Jel' radite vi kaj u životu? Ili još uvijek živite na maminoj i tatinoj grbači pod isprikom da samo studirate? Davnih sam dana objedovala u menzi i izlazila s 40 kuna u džepu. Pretpostavljam da se hrana nije previše popravila, a s 40 kuna radije ostajem doma i gledam novi uradak Jakea Gyllenhaala koji mi pada s kamiona taman kad vani počinje snijeg.

U studentskim sam godinama ipak nešto i radila. Jer sam htjela biti svoj čovjek, haha. Što god to tada značilo. Mislim da je značilo izlaziti bez zadrške od četvrtka do nedjelje. A radila sam doista svašta. Koliko čujem i vidim, stanje se u tom smislu samo pokvarilo – prije nekoliko godina studentski su poslovi padali s neba i bili vrlo dostižni. Sad nije tako, ili...? Raditi svašta znači i susretati se sa svime i svima, što zna biti zabavno. A zna se i dogoditi da imate tlak 180/90.

Na svijetu ima divnih ljudi Otvorenih, dobronamjernih, punih razumijevanja i željnih pomaganja. Ja ne znam tko su oni i gdje žive, ali pretpostavljam da su na istom mjestu gdje po livadi trče jednorozi koji prde dugu.

Također, na svijetu žive zločesti ljudi Oni pljačkaju kladionice i tuku žene. Nažalost, takvi svoju sudbinu zapečate sami jer vjerojatno ne znaju niti mogu bolje Društvo ih osuđuje, s pravom naravno, ali društvo je i pomoglo da budu takvi.

Na svijetu postoji i treća skupina ljudi. Na licu im veliki (iskreni, naravno) osmijesi i puni su obećanja. Govore značajne stvari, koriste velike riječi i prave se profesionalni i fini. U isto im je vrijeme duša crna kao... ne znam, crna rupa. Jer mi ništa crnije ne pada napamet. Takvi ljudi rade u vladi, državnoj upravi i privatnim tvrtkama. Uguženi u svojim foteljama koje su birali jedan cijeli dan, rastreseno gledaju u monitor misleći je li prerano da odu na prvu pauzu. I tko će im danas od ulizujućih zaposlenika platiti kavu. I zašto su baš danas lignje na meniju, kad se njima jede bečki. I kako da neometano vise na fejsu, a da drugi to ne primjete. I još puno toga, ali you get the picture.

Baš na jednu takvu tužnu osobicu naletjela sam prije par mjeseci. Zovimo je Anita. Jer se stvarno zove Anita, ali koga briga. Na prvom je razgovoru Anita bila divna kao oni ljudi iz prve kategorije. Pa i na drugom i na trećem. Mislila sam kako mi je sjekira pala u bačvu meda, iako je plaća bila, ono... njeh, srednja žalost. Ali okej, ne mogu spavati u grabi kraj ceste, pisati pa živjeti od sreće i sunca. I računi se ne plaćaju sami od sebe.

Prvi dani su prolazili okej. Bilo mi je dosadno jer to nije bio moj dream job. Ipak, moram priznati da sam iz dana u dan učila nove stvari i nakon mjesec, dva se nekako i ufurala. U međuvremenu sam se zamjerila Aniti jer sam se složila s mišljenjem voditeljice koju ona nije podnosila. Tu je negdje počeo moj kraj. Što se samog posla tiče, bilo je dana kad je bio nepodnošljiv, bilo je dana kad smo samo jeli kolače. Doslovno. Nisam nikad pojela toliko kolača kao u zadnjih par mjeseci. I to ne zato što je bio Božić prije mjesec dana nego zato što je stalno netko imao rođendan. Trenutačno patim od PTSP-a uzrokovanog slavljenjem rođendana. Manifestira se tako što dobijem napadaj kad na fejsu vidim objavu „taj i taj danas ima rođendan“. Ovim se putem ispričavam frendovima kojima u zadnje vrijeme nisam poslala ni „HB“

. Jednostavno.... ne mogu.

No, vratimo se srži problema. Kako je Anitina netrpeljivost prema meni rasla, tako je rasla i moja nervoza. U međuvremenu se i posao malo zahuktao pa je osmosatno radno vrijeme postalo „od kad otvoriš oči dok ih ponovo ne zatvoriš ako to uspiješ od silnog stresa“. Stvarno. Dva sam mjeseca radila u prosjeku 12 sati dnevno. Karantena. Odlazak u dućan bio mi je luksuz. Doduše, da sam samo radila 12 sati dnevno, to bi vjerojatno izdržala još koju godinu. Samo, radila sam to pod ogromnim stresom i pritiskom. Neopisivo. Jedini koji su eventualno mogli shvatiti situaciju su radni kolege na istim pozicijama kao što je bila moja. Ali oni su ionako bili u sličnim govnima i brinuli za svoju guzicu, tko bi ih krivio.

Zaboravila sam spomenuti da je iz Anitinih usta često znala izletjeti riječ kao što je „nesposobna“ – to se odnosilo na mene. „Nepovjerenje“ – ono što je ona osjećala prema meni. „Nedovoljno u tome“ – moj odnos prema poslu (khm, 12 sati dnevno). „Nedopustivo“ – kad sam jednom otišla doma nakon samo 10 sati. Tu negdje sam i pukla. Onog trena kad mi je rekla da se od mene očekuje da radim od- do, makar trebalo još godinu dana, trebala sam se okrenuti i otići. Nisam. Čak sam se pitala jesam li baš toliko razmažena da sam umorna. Jer normalno je da ljudi rade prekovremeno, zar ne?

Mobbing je riječ koja mi je padala napamet, ali to se događa nekom drugom. Pa ja sam jaka i sposobna, kako bih uopće nekome dozvolila da se iživljava nadamnom. Kao žrtve obiteljskog nasilja. „Ma ne, on mene voli, zato me gurnuo niz stepenice.“ Tako sam valjda i ja mislila. „Mene Anita voli, samo ne zna pokazati svoje osjećaje.“ Aha.

Kako bilo da bilo, nakon par mjeseci mučenja, ja koristim godišnji odmor prije isteka ugovora. Lijepo mi je, doručkujem u pidžami, gledam filmove, evo, čak i piskaram neki tekstić. Kroz glavu mi tu i tamo prođe da se nadamnom iživljavala žena koja je završila osnovnu školu. Koja ne zna zucnuti ni riječ engleskog. Čiji je domet rada na komjutoru otvoriti stranicu Zare i Replaya. Koja je dolazila na posao kako bi tračala kolege. Koja je svoju nesposobnost i lijenost maskirala urlanjem i vrijeđanjem. Da, dođe mi plačem. I da, ljuta sam na sebe jer ju nisam bar jednom poslala u pičku materinu. Ljuta sam jer joj neću ni poslati inspekciju rada, niti ću je tužiti za taj jebeni mobbing. Ljuta sam jer sam podvila rep i nisam se zauzela za sebe.

Sličnih ljudi ima posvuda, možda se zovu Marko, Saša, Petra ili Ante. Antu je sigurno tata postavio na tu poziciju. Marko je vjerojatno u toj fotelji od '74. i još se ne da u penziju. Petra se pojebala s direktorom i dobila ugovor na neodređeno. Stvarno. Vidjela sam takve slučajeve, upoznala ih i slušala priče koliki se janjac pekao kad se kćer zapošljavala u istoj firmi.

Slijedi pouka, slušajte pažljivo. Anite su svugdje oko nas. Puše dvije kutije crvenog Marlbora dnevno i piju krv svima, a najviše onima koji joj to dozvole. Zato kad naletite na takvu jednu Anitu, pošaljite je što prije u pičku materinu. Prvo u sebi s iskrenim osmijehom. Po potrebi i na glas.

Kad mi istekne ugovor, Zemlja se neće prestati okretati oko Sunca. Vjerojatno će i dalje padati kiša. A niš`, zapalit ću cigaretu i proći će još jedan dan Život je lijep. Osim kad nije. 

Komentari na članak

Vezani članci

Erasmus+

Andrea Praznik

Upoznajmo se s Erasmus+ programom!

   Vjerujem da su mnogi, ako ne i svi, čuli za ERASMUS+, ali vjerujte mi da osjećaj koji imate kada krenete čitati taj ogromni, komplicirani, NEPREVEDENI Vodič od „samo“ 267 stranica ne želim nikome!Stoga sam odlučila predstaviti vam pojednostavljeni sažetak te „knjige prilika“ koju svaka mlada ambiciozna osoba MORA pročitati, a prilike navedene u istoj iskoristiti.

Pravni fakultet u Zagrebu

Društvo studenata socijalnog rada

Studenti socijalnog rada progovaraju o medijskoj hajci na njihovu struku

Povodom aktualnih napada u hrvatskim medijima o socijalnim radnicima oglasilo se Društvo studenata socijalnog rada. Sagledajte njihovo viđenje cjelokupne situacije.

Lukava mala lisica

Nova suradnja studenata i HNK u Zagrebu

Više od 300 studenata priprema operu „Lukava mala lisica“ punu humora i erotičnih elemenata

Opera „Lukava mala lisica“ Leoša Janáčeka nova je operna premijera u kojoj više od 300 zagrebačkih studenata na pozornici središnjeg nacionalnog teatra predstavlja svoje umjetničko stvaralaštvo.

Ilustracija posao

Hrvatski Telekom

Veći broj studenata potreban za rad u pozivnom centru HT-a

Hrvatski telekom traži studente za rad u pozivnom centru za poslovne korisnike, a početna je satnica 19 kuna.

Mostarski most

Denis Mahmutović

Čudna jada od Mostara grada

Tu na scenu ulazi Bruce Lee kao fenomenalan i apsurdan ispad humora u gradu u kojem se susjedi gledaju preko nišana, gdje se broje krvna zrnca, a nasuprotne strane se natječu tko će izgraditi velebniji hram svom bogu. Od cijelog Mostara, on mi je možda najdraži simbol grada.