Sorbus Aucuparia

Eto, zato ne možemo biti prijatelji... Kako je kriza uništila moj socijalni život?

Monopoly novac

Kriza nas je žestoko opalila, a svatko se na svoj način nosi s njom. Možda ćemo kao generacija biti zreliji, cijeniti i ono malo što imamo.

Kao i većina vas, pripadam onom srednjem sloju građanstva, barem što se tiče financijske situacije. Problem je u tome što se veoma često tako ne osjećam. Srednji sloj je preširok pojam pa tako ima ljudi koji su u toj zlatnoj sredini, a ipak imaju dovoljno novčanih sredstava da si priušte automobil iz oglasnika ili neko jednotjedno ljetovanje s ekipom.

Ne pripadam tom sloju sloja. Nisam ni blizu njima. Ali, jedina razlika je što ja uspijevam dobro plasirati svoj život ili izvući najviše iz najmanjeg dijela. Socijalno sam se tako plasirala u osobe koje imaju dovoljno novaca da uživaju u malim stvarima… što uopće nije istina.

Kriza nas je dobro protresla. Prije smo si dnevno mogli priuštiti tri Ledova šlaga za kavu koje bi ja sredila i prije nego što bismo došli doma iz kupovine. Majka je mogla otići do Slovenije i donijeti europskih dobara. Ja sam se mogla baviti nekim sportskim aktivnostima (što, naravno, nisam jer sam lijena) i pohađati tečajeve engleskog jezika.

Također, tada sam bila dijete u osnovnoj školi i nisam shvaćala taktičke pripreme majke kada bi joj plaća sjela na račun. 

Neminovne promjene

U srednjoj školi sve se krenulo mijenjati. Dok su neki ljudi mogli svoj dnevni džeparac potrošiti na hrpetinu slatkiša, ja sam bila tip osobe koja je kombinirala hoće li s 10 kuna kupiti sendvič ili Ronhillov paket pljugi. Ponekad ne bih kupila ni jedno ni drugo, već bi štedila cijeli tjedan kako bi mogla te novce vratiti majci u novčanik pa da se ona „iznenadi“ odakle taj iznos. To je vrlo često značilo da bih bila gladna od 6 ujutro do 4 popodne kada bih se vraćala doma, no isplatilo se. Ponekad bih te novce iskoristila za izlazak, a izlazila sam svaki vikend. Pilo se, nije se mislilo na sutra, družilo se i svi smo si bili super.

Stvar se preokrenula dolaskom na fakultet, kada je Hrvatska već duboko ušla u krizu. Prodali smo automobil, braća su počela rasti, nismo više mogli iznajmljivati kuću pa smo se preselili kod roditelja mojeg očuha. Ispostavilo se da je ovo potonje bilo dovoljno da se majčin drugi brak raspadne i da rastava nastupi na pozornici. S očuhom sam se pokrvila na najgori mogući način, a on je od tog trena odbio plaćati alimentaciju za moju braću. Naravno, kako su braća došla, majka je bila primorana ostaviti svoj posao, a samom rastavom značilo je da ostajemo bez očuhove plaće koja je ionako, u posljednjih nekoliko godina, redovito odlazila u lokalnu birtiju. Kasnije se ispostavilo da je brak propao upravo zato što je, osim novca, moj bivši očuh u toj birtiji ostavljao i svoje sjeme. If you know what I mean.

Život nam se u zadnje tri godine sveo na cjepkanje moje alimentacije i dječjeg doplatka za braću. S obzirom da nas je petero u kućanstvu, 2900 kuna za 30 dana nikako nije dovoljno. Svoj sam užitak uvijek nastojala krpati poslovima, a bilo ih je raznih. Od dijeljenja novina i letaka, čišćenja hodnika, rada na moru pod živčanim osobljem, košnje tuđih dvorišta, anketiranja... You name it. Polovica novaca kojeg bih dobila otišli bi na plaćanje računa i kupovinu namirnica, a druga bi polovica odlazila na moje vlastite užitke: koncerte, kave, putovanja. Majka je odbijala uzeti sve novce jer joj je u njenoj mladosti većina stvari bila uskraćena, a želi da ja vidim svijeta i okusim kulture. Koliko me god to u neku ruku nervira, toliko mi je drago što je požrtvovna.

Nemam novca!

Ovakvo vas okružje i događaji uozbilje i prerano odrastete. Da, postoji prerano odrastanje. Svaka bi osoba trebala uživati u bezbrižnosti koliko god dugo može. Nisam željela s 12 godina naučiti prematati djecu, nisam željela s 15 godina početi raditi poslove da pomognem obitelji. Nisam željela saznati koliko je kompliciran život tako rano. I ne, nije istina da je život onakav kakvim si ga napraviš. Život je onakav kakav te dopadne. Život je Gundulićevo kolo sreće, život je Kviskoteka. Život je loš, pogotovo onda kada društvo ne shvaća što to zapravo znači kada kažem: „Nemam novaca.“

Nemam novaca u mom rječniku znači upravo to što te riječi predstavljaju. To ne znači: „Imam određenu količinu novca u banci, ali ga ne želim dirati jer štedim za nešto.“ To ne znači: „Neda mi se van ili na cugu.“ To ne znači: „U depresiji sam.“ To, u mojem životu, doslovno znači da nemam novaca. Znači da nemam ni kunu, a ni lipu u novčaniku. Znači da ne znam kako ću izaći na ispit, kako ću doći do Zagreba, kako ću nešto pojesti, koga ću žicati da mi posudi novce (iako to apsolutno mrzim). 

Upravo tako, moj se socijalni život počeo raspadati. Ljude je najbolje držati na distanci i ne zbližavati se pretjerano s njima. Zbližavanje vodi do aktivnijeg druženja, aktivnije druženje vodi do izlazaka, roštilja, slavljenja rođendana, putovanja. To si ne mogu priuštiti. I žao mi je. Žao mi je što su me ljudi prestali pozivati na druženja, žao mi je što nemam neku super povezanost sa svima, žao mi je što se neke stvari ne mogu realizirati. No, ne moraju to svi znati. Zar Facebook nije jedna predivna mreža u kojoj možeš izbrusiti svoj život kako želiš pa onda ljudi vide samo kako se zabavljaš, kako putuješ, ideš na koncerte, stiskaš „going“ na sve ikada? Zato imam Facebook. Zato se više ne uzrujavam ovom krizom. Bit će kako će biti.

Nije loše i nije u novcima, ali...

Žao mi je jedino što ne mogu dovoljno dobro plasirati zahvalnost ljudima koji su me svaki put, kada ne bih imala autobus za doma – udomili, kupili mi nešto za jesti, kupili mi kartu, pivo, družili se sa mnom kada mi je glava bila prepuna, došli po mene doma s autom, odvezli me doma ili na bilo koji način bili tu za mene. To je bitna stavka i to je ono što nas sve drži tu negdje; da ne lebdimo ili ne odletimo na psihijatriju.

Kriza nas je žestoko opalila, a svatko se na svoj način nosi s njom. Možda ćemo kao generacija biti zreliji, cijeniti i ono malo što imamo. Iako smo srednji sloj, možemo se pohvaliti da imamo krov nad glavom i da barem nešto povremeno stavimo u kljun. Zato i jesmo srednji sloj. Nije nam toliko loše kao onima koji su na ulici, a nije nam ni toliko dobro da si možemo priuštiti većinu stvari koje želimo.

Dok stvari ne postanu bolje – ne želim djecu. Ne želim da prolaze kroz ono što smo ja i moja braća prošli jer nitko to ne zaslužuje. Načitala sam se stvari na internetu poput toga da se isplati imati što više djece jer su djeca radost, a za ostalo ćemo se sve snaći. Ljudi moji, pričate gluposti jer niste svjesni koliko neke stvari obilježe djecu. Možda se to i neće vidjeti na djeci, ali psihički ožiljci ostaju zauvijek. Uostalom, ovo će vam uvijek reći ljudi koji imaju neki izlaz ili pomoć sa strane. Razmislite malo. 

Komentari na članak

Vezani članci

Potpisivanje ugovora za obnovu domova u OS i ZG

Operativni program „Konkurentnost i kohezija“

Za obnovu studentskih domova u Osijeku i Zagrebu osigurano više od 233 milijuna kuna

Najveći dio toga iznosa bit će dodijeljen zagrebačkom Sveučilištu za „Rekonstrukciju građevina, infrastrukture i okoliša unutar studentskih naselja Stjepan Radić i Cvjetno naselje“, čija je ukupna vrijednost 219 990 000 kuna, a ostatak sredstava utrošit će se za „Rekonstrukciju zgrade studentskog doma u Osijeku“, projekt u vrijednosti od 13 510 000 kuna.

http://s3-ec.buzzfed.com/static/2014-10/20/14/enhanced/webdr04/enhanced-11862-1413831275-2.jpg

If I had a dollar for every time...

Da mi je kuna svaki put kad...

Trend „If I had a dollar“ već je dugo vremena izvor humora na internetu. Za vas smo izdvojili one najoriginalnije, ali neke smislili i sami.

Dio volontera EFOS-a, FOTO: Krešimir Strahonja

Volonterski centar Osijek

EFOS dobio nagradu za doprinos razvoju volontiranja u obrazovanju

Volonteri Ekonomskog fakulteta ističu kako su volontiranje prepoznali kao vlastitu društveno odgovornu ulogu kroz koju mogu razvijati praktične sposobnosti i vještine za vrijeme studiranja te se osnaživati za nove prilike za zapošljavanje.

Pinokio

Samozavaravanje

Dvanaest laži svakoga studenta!

Laganje često puta loše završi, ali kada lažete sami sebe vrijeme je da se zabrinete.

5 godina studiranja, 0 dana radnog iskustva

Radno iskustvo

5 godina studiranja, 0 dana radnog iskustva

Ako ste jedan od studenata koji se nalazi u procesu traženja prakse ili posla, trebali biste obratiti pažnju na neke stvari koje će unaprijediti taj proces. Provjerite o kojima je riječ.