Antonela Bulajić

Dok nas faks ne rastavi

Prijateljstvo 3

Za sva prijateljstva koja su pala pred prijemnim ispitima, pred fakultetom i obvezama. Za sva prijateljstva koja su nam postala tek uspomena. Za sva prijateljstva koja su pala pred životom.

Kada sad pogledam, nije se nama dogodio fakultet. Nisu to više bili kilometri razdvojenosti i skupe karte s različitim terminima putovanja. Nije to bilo ni novo društvo. Nove su obveze tek postale opravdan izgovor. Imam hrpu obveza na faksu, ne stignem ti pisati. Bilo je to ono što se s godinama dogodi svima, a nazivalo se životom. Sve su ostalo isprazna opravdanja.

Srele smo se na ulici, mada smo se obje pravile da nismo. Znam da se svi mi ponekad pravimo da nekoga nismo vidjeli jer znamo da će nas gnjaviti ispraznim pričama koje nam se ne da slušati. To je sasvim u redu. Čuvati živce od dosadnjakovića sasvim je u redu. Nas smo dvije nekada isto tako gnjavile jedna drugu ispraznim pričama, ali tada smo ih jedva čekale. Ovaj su put isprazne priče zamijenile tišine, a vjerujte mi, tišine su najgore. Objema nam je bilo neugodno. Je li zbog onog bok koje je visilo preko cijele ulice, neizgovoreno, u zraku. Je li zbog toga što ni jedna oko vrata više nije nosila ogrlicu s polovicom srca. Je li zbog toga što više nismo ništa imale reći jedna drugoj ili zbog toga što smo imale toliko toga reći jedna drugoj, ne znam. Osjećala sam se posramljeno. Osjećala sam se prazno. Stvarno, nedostajala mi je polovica srca s ogrlice, nedostajala mi je moja najbolja prijateljica. No potisnula sam to duboko u sebe, okrenula glavu i prošla. Ona je učinila isto.

FOTO: Studentski.hr / Antonela Bulajić
 
Nismo bile prijateljice iz vrtića, neću vam početi pričati tu otrcanu priču. U prvom razredu osnovne škole nismo znale ni da ova druga postoji. No peti je razred bio naš. Sjedila je klupu ispred mene i pokušavala iz mene iščupati koju dragocjenu riječ. Sebično sam promatrala novi razred u koji sam došla i u inat nisam htjela pričati ni s kim. Moj ju inat nije spriječio da pokuša doprijeti do mene. Uskoro je saznala da moj talent za pričanje započinje na spomen neke knjige i od tada nismo prestajale. Čak ni kada nas je razrednica razmjestila u klupe na dva kraja učionice. Nismo zapravo bile toliko ni slične, no to nas nije spriječilo da sate i sate provodimo skupa, što u školi, što poslije. Ja sam bila ona koja je čitala lektire i prepričavala joj ih jer ona obično ne bi stigla pročitati ni jednu. Ona je pak uvijek pjevala, a meni je strogo zabranila da to činim u njenom prisustvu jer sam zvučala očajno iako sam išla u glazbenu školu. Matematiku nismo razumjele ni jedna pa bismo se na svaki zadatak koji smo uspjele riješiti u čudu gledale. Raspuste smo provodile malo kod jedne, malo kod druge. Išle smo na sve i jedan festival kad djeca pjevaju hitove sve do 8. razreda, kada smo konačno shvatile da smo to prerasle. Znale smo sve jedna o drugoj. Zajedno smo pripremale upise u srednju školu, zajedno se otišle upisati. Ja sam upisala gimnaziju, ona glazbenu. Glazbene festivale sada su zamijenile svirke i koncerti te ispijanja kava po kafićima nakon nastave. Tajne o tome koja je kojoj uradila zadaću sada je bilo zamijenjeno tajnama o prvim ljubavima. Pokrivale smo jedna drugu kada bismo željele ostati duže vani. Krile prvog dečka. Prvi put se napile kod mene doma nakon Nove godine Prvi put plakale jedna drugoj kada je dečko ispao kreten. Nešto slično američkom filmu o najboljim prijateljicama.

FOTO: Pinterest

A onda je došlo vrijeme izbora fakulteta.  Sada kad gledam, čini mi se da se dogodilo gotovo preko noći. Ona je krenula pripremati prijemne ispite i odlučila da želi ostati studirati u rodnoj zemlji. Ja sam odlučila polagati državnu maturu. Ja sam ta koja je odlučila otići. Nekada smo znale točan broj rečenica koje je ova druga naučila, sada nismo znale nabrojati predmete koje ova druga polaže. Stres, rekle smo. Učim cijeli dan, budem preumorna, ne stignem. Ne dižem glavu s knjige. Putujem na ispit, ne mogu na kavu. Ne mogu s tobom birati matursku haljinu, imam prijemni taj dan. Javi kako je prošlo. I javljanje koje nije dolazilo. Shvatile smo, kada je sve završilo i kada je došlo vrijeme za put, da zapravo ne znamo ni na kojem je fakultetu ova druga. Iznenadile smo jedna drugu. Otputovale. Javljanje je prešlo na jednotjedno. Pa jednomjesečno. Na dogovaranje nekih imaginarnih susreta koji se nikada nisu dogodili. Na moramo jednom. Pa na tromjesečno. Samo na moram doći jednom, znaš i moj dečko studira tu... doći ću njemu pa se možda vidimo.  Pa zatekneš sebe da ne znaš ni tko je taj dečko. Pa na samo za blagdane. Samo za rođendane. Samo na lajkanje slika. Samo na pogledala je moj story. Samo na to da sam jučer ugledala sliku svoje nekad najbolje prijateljice s njezinom novom najboljom prijateljicom. Samo na to da sam gledala sliku osobe o kojoj više nisam znala ništa. Tek slika u nizu. Nebitna. Više nije postojalo ništa što nas dijeli, ni sreća, ni suze, ni ispiti, čak više ni lajkovi na slikama. Naše prijateljstvo naišlo je na jednu sasvim jednostavnu prepreku. Palo pred fakultetom. Palo pod obvezama. Palo pred životom.

Jesmo li s vremenom zapravo odrasle i shvatile da imamo različite poglede na svijet? Ne znam. Možda je odabir fakulteta bio presudan u tome što više nismo imale zajedničkih interesa. Možda smo jednostavno odlučile da tu sve prestaje i da više nemamo što raditi u životu ove druge.

Postale smo tek uspomena. I ime koje se ne spominje.

No uvijek ostaje ona da je svaka osoba u našem životu s nekim razlogom bila tu. Da nas svaka od njih oblikuje ovakve kakvi jesmo. Lekcija za dalje. Da nosimo u sebi dio ljudi koje smo nekada voljeli. Gdje god naši nekad najbolji prijatelji jesu u ovom trenutku dok mi nervozno proučavamo skriptu, možda su upravo oni bili zaslužni jer smo došli do tu gdje smo sada. Upravo su oni bili ti koji su nas naviknuli na rastajanje. Naučli nas da se sjećamo. Naučili nas da se netko može voljeti i u uspomeni.

Jednom ćeš morati dati sve, a da te ne boli, rekao bi Đorđe Balašević.

Jednom...

Komentari na članak

Vezani članci

Zvonimira Michieli Tomić

Intervju sa Zvonimirom Michieli Tomić

FOTO: Ova djevojka odustala je od faksa da bi slijedila svoje snove i postala fotografkinja

„Fotografija je moja strast i ni u jednom trenutku nisam zažalila što sam ostala uz objektiv, umjesto u studentskim klupama”, kaže mlada fotografkinja Zvonimira Michieli Tomić

Briga za sebe

Briga o samome sebi

7 ideja kako da se pobrinete za sebe i osjećate bolje

Bez obzira na sve brige i obaveze, odvojite vremena za sebe, stavite sebe na prvo mjesto, počastite se, a donosimo vam i nekoliko prijedloga kako da to učinite.

Bloger živi život iz snova

Odlučio je napustiti posao koji ga nije ispunjavao, a sada živi u raju

Upoznajte blogera koji živi život iz snova

Upoznajte američkog blogera Johnnyja FD-a koji je odlučio napustiti posao koji ga nije ispunjavao, a sad živi život iz snova na prekrasnom Tajlandu.

7 ideja koje će vam pomoći da radite na sebi

Slatke ljetne brige

7 ideja koje će vam pomoći da radite na sebi

Ljeto je savršeno vrijeme za dodatno usavršavanje. Iskoristite kraj ljeta i pokušajte raditi na sebi pomoću ovih sedam ideja.

Prijateljstvo

Svi imamo onog jednog prijatelja

10 obilježja dežurnog savjetnika u društvu

U svakom društvu postoji pojedinac kojemu se većina prijatelja obraća i u koga ima povjerenja kada mu/joj treba savjet. Kroz 10 znakova provjerite jeste li vi dežurni psiholog svoje skupine prijatelja.