Dobrovoljno daleko

Veza na daljinu... Čim to čuješ, pomisliš da je nemoguće. Kako bi takva veza mogla uspjeti? Je li to uopće prava veza? Zašto bi uopće netko pristao na to da se ne vidi s drugom osobom  nekoliko tjedana ili mjeseci? I to dobrovoljno?! Sve dok ne postaneš jedan od tih koji pristanu. Dobrovoljno. 

Da, ima nas i takvih. Koji jedva čekamo dan kada ćemo zagrliti to jedno biće koje dugo čekamo. Nas koji smo s pisanja poruka prešli na pričanje preko mobitela i videopozive. A prije smo telefonirali samo kada smo morali. Čitaj: kada nas mama zove da pita gdje smo. 

Na početku ti svi kažu da nećeš uspjeti. Možda ćete izdržati mjesec, dva. Eventualno tri. A zamisli, samo zamisli... Izdržiš i godinu i pokažeš im da su bili u krivu. Nije što sam žena, ali lijepo je biti u pravu.

Nakon toga više ne pričaju. Zašute... Puštaju te da uživaš. 

I mi u vezi na daljinu svađamo se kao i vi koji ste u običnoj vezi. I mi se volimo zainatiti jedno drugom. I mi si kupujemo poklone za rođendan. Izađemo zajedno van kad imamo priliku. Razgovaramo. Ljutimo se. Ljubomorni smo. Zezamo se. 

Mi i brojimo. Svaku minutu, sat, dan koji ćemo moći provesti skupa. Svaki mjesec koji smo izdržali prkoseći glupoj daljini. Svaki trenutak kada nam je bilo najljepše na svijetu i dane, tjedne, mjesece kada će nam opet biti tako. Brojimo... Tjedne, mjesece, godine do onda kada ćemo napokon biti blizu kao i svi vi u običnim vezama. 

Pokušavamo više cijeniti vrijeme. I nerviraju nas sitnice. Nekad ni sami ne znamo zašto (nekad je jednostavno pms).

Ljubomorni smo što nam dragog/dragu netko može gledati svaki dan, a želimo da smo to mi. Ali ne možemo biti. I krivimo sve i svakog zato što je tako. I to ubija. Sve dok ne shvatimo razloge zašto smo tu gdje jesmo. Zato izdržimo. Pa dokle ide...