Čuva li Bog samo pijance i budale?

Dobivam poziv u 8 sati ujutro prije malo više od mjesec dana. Kaže mi da mu je brat imao prometnu. Slomio je jednu nogu i mora na operaciju. Onako još u polusnu promrmljam da će se noga brzo oporaviti i da je bitno da nije ništa teže i veće. Složi se sa mnom i kaže mi da nastavim spavati. Nakon sat vremena mobitel opet zvoni. Opet isti broj, pretpostavljam s istom tematikom samo da mi javi da ga vozi kući i da će skrenuti do mene na kavu. Kriva procjena. Stanje je kritično – unutarnje krvarenje, slomljena rebra, pomaknuta zdjelica, polomljena noga. Kroz koji sat stanje je stabilizirano i izvan je životne opasnosti. Pola sata nakon opet je kritično. I tako igranje živaca iz sekunde u sekundu.

Više od mjesec dana bilo je potrebno da stanje bude stabilno. Kad god smo se poveselili da napokon više neće biti amplituda u njegovu stanju, doktori su nas ošamarili. Mogla bih napisati nekoliko knjiga o tome koliko je teško bilo „samo" gledati kako njegovi roditelji gledaju u prazno. Kako traže odgovore, a i sami znaju da ih neće dobiti. Kako im iz očiju isijava toliki strah, a opet tolika vjera i nada. Kako mi je dečko drugi put u životu preda mnom zaplakao. Kako šogorica ne jede nekoliko dana jer joj ništa nema okusa ni mirisa. Kako se maskiraš u nasmiješenu osobu kada im vidiš djecu i praviš se kao da se apsolutno ništa nije dogodilo. Kao da si samo došao do njih jedno popodne s hrpom slatkiša i gledao kako ne otkriti šogorici i šogoru da pokušavaju otvoriti već drugu čokoladu njima iza leđa. I sve to gledaš i znaš da ne postoji način na koji možeš pomoći osim da si tu. Da si prisutan i da im pomažeš da koliko-toliko nisu sami sa sobom. Pričaš gluposti iako ni tebi nije do njih samo da budeš neka pozitivna osoba u svemu tome i pokušaš im odvući misli negdje druge. Ako mi je pošlo za rukom i na sekundu, uspjela sam.

FOTO: Pexels

Najžalosnije je što V. nije bio jedini slučaj. U malo više od mjesec dana nagledali smo se toliko izmučenih lica. Toliko uplakanih očiju. Toliko upitnika iznad glave. Toliko podočnjaka od nespavanja i muke. Pod ispred Intenzivne već se izlizao od hodanja gore-dolje dok čekaš da bilo tko izađe da ti da informaciju o nekome tvome. I tako ja razmišljam dok gledam čovjeka koji je oličenje pozitive i koji će uljepšati dan i najdepresivnijoj osobi kako netko odozgo igra igru s njim i njegovom obitelji svakih par godina. To je igra drugačija od svih onih igara koje ste dosad igrali. Riječ je o igri gdje pozitivac strada.

Prošle godine negdje u rujnu išla sam na veliku ispovijed – osobno dogovorenu s jednim svećenikom koji me fascinirao svojim pristupom na ispovijedi za Uskrs, jednoj od dvije ispovijedi na koje godišnje idem jer, eto, tada svi idu pa je ok da idem i ja. Bila je to ispovijed isprepletena pričom i suzama jer sam bila u nekoj nedefiniranoj fazi u svojoj glavi. Jedan od mojih grijeha bila je neredovita molitva. S užasnim sramom rekla sam mu da se uglavnom molim kada mi je nešto potrebno, kada sam u nekoj muci ili kad se molim za nekoga. Samo je slegnuo ramenima i rekao da ne znam zašto se toliko toga sramim jer smo svi mi takvi. To je valjda u ljudskoj prirodi. Kad nam je dobro ne sjetimo se zahvaliti nekome tko nam je sve to omogućio. Ovo govorim bez obzira u što (ne)vjerujete – bilo da se radi o Bogu, Alahu ili nekom potpuno trećem biću, pa čak i prirodnoj pojavi.

V. je imao prometnu jer je zaspao dok se vraćao kući. Jedan kilometar prije svoje kuće. Jedan kilometar dijelio ga je od mirnog sna kraj svoje žene i dvoje male djece u sobi pokraj. Bio je umoran. Ni pijan, ni sklon brzoj vožnji. Samo umoran. Išao je s posla. S drugog posla taj dan. Odradio je jutarnju smjenu u jednoj firmi i onda išao popodne služiti svatove što uobičajeno subotom radi. I bio je umoran. Čovjek radi dva posla kako bi što više uprihodio za svoju obitelj. Za svoju ženu i svoja dva anđela. Za njih četvero. I onda mu betonski zid oduzme san kraj svoje žene. Privremeno. Mirisnu plahtu i posteljinu zamijeni ona ružna bolnička. Ukusnu hranu zamijeni bolnička. Igru s djecom zamijeni promjena braunile i gutanje tableta protiv bolova.

FOTO: Pexels

Zašto Bog to dopušta? Zašto nas navodi na to da vjerujemo onome da Bog čuva budale i pijance? Zašto toliko nevinih ljudi umire, razbolijeva se, strada i muči se nakon toga? Zašto umiru mala djeca? Ljudi koji žive zdravo? Zašto stradaju osobe koje ne piju? Koje se vraćaju s posla? Koje zaspu od umora? Zašto On to dopušta?

Pitala sam se to prije dvije godine kad je L. umro. Bila sam ljuta. I bijesna. I tužna. I uplašena. Kako netko od 20 godina može umrijet od raka? Onda se sjetim kako već godinama imam umemoriran broj od RTL pomaže djeci koji sam znala nazvati kad bih obnovila bon. To su djeca. Mala djeca koja možda još nisu ni prohodala. Ni propričala. Koja nisu ni ž od života iskusili. Čemu sav taj nered? Zar ne postoji neki red umiranja? Prvo najstariji, pa oni malo manje stari i tako redom?

Očito ne postoji. Nema pravila. Jedino u što sam se dosad uvjerila je da nam je sve dano s razlogom. I baš u vremenu kad to tako treba biti. Ne postoji opravdanje ni za jednu nesreću, ni za jednu patnju, ni za jednu smrt. Ne postoji laički. On odozgo zna zašto to radi. On skuplja u svoj red one najbolje, a neke dolje na zemlji stavlja u kušnje zajedno s njegovim obiteljima kako bi isplivalo nešto još bolje. Koga god štovali i u koga god vjerovali, zahvalite se za svaki zdrav udah. Ne morate ići svaku nedjelju na misu da biste se uklapali u definiciju vjernika. I ako se nekad ne pomolite navečer, u redu je. Često govorimo djelima iako toga nismo svjesni. Vjera je dobra skroz dok je zdrava. Vjerujte.

Svi jedva čekamo da izađeš da popijemo koje pivo, V.